Priča „Crvene marke s likom Lenjina”, ispisana na sâmom kraju Enciklopedije predstavlja piščevu zrelo oblikovanu književnu filozofiju, neku vrstu književnog zavještanja. Magistralna tema smrti, eros i tanatos, dakle ljubav, smrt i umjetnost u centru su Kišovih interesovanja. Priča o ljubavi i smrti poslužiće za pretresanje smisla umjetnosti. Umjetnost je subjektivno shvatanje odnosa koji vlada između erosa i tanatosa, i njegova subjektivna transpozicija. Iskustvo pisanja neodvojivo je od iskustva življenja, preciznije, identitet između pisanja i života nigdje nije tako očigledan kao u umjetnosti. Prisnost između realnih događaja i njihove estetske transfiguracije u glavi umjetnika za Kiša je neminovnost koja prerasta gotovo u zakon umjetničkog stvaranja. Jezik je medijum kroz koji govori stvarnost koja je prešla redakciju individualne svijesti. Zato je autobiografski sloj, iako prikriven, uvijek prepoznatljiv u Kišovom opusu, jer to načelo proističe iz njegovih poetičnih zaključaka kao i opservacija o književnosti. Književni događaj, ma koliko izgledao fantastičan, za podlogu ima neki neposredan doživljaj, koji jemči njegovu autentičnost. O nastanku same priče „Crvene marke s likom Lenjina”, Kiš će zapisati „da je priča uprkos obilju citata samo fantazija… ipak nikad nisam shvatio čemu služi izmišljati knjige ili transkribovati stvari koje se nisu, na ovaj ili onaj način zaista dogodile”. Uprkos fantastičnoj prirodi, književnost je prije svega izdanak na stablu života i zato je njena priča univerzalna priča o čovjeku. Piščeva svijest samo rezimira i barokno ispunjava fragmente preuzete iz empirije, praveći estetski upečatljive spojeve. Umjetnikova imaginacija oblikuje sadržaje prema svojim mjerilima, ali je glavna potka tih sadržaja preuzeta iz stvarnog iskustva. Tako je za Kiša umjetnost istovremeno slika — odraz realnog života presvučen slojem umjetničke uobrazilje. Umjetnik je daroviti opservator, prerušeni mudrac obdaren da uoči esencijalnu stranu života i da je snagom imaginacije preoblikuje u formulu tekstualnog zapisa. Postavši predmet književne obrade, realni događaj prestaje da bude konačna veličina — dobija formu besmrtnosti, a umjetnički tekst na taj način osigurava umjetničku vrijednost. Oslobođen potrebe za egzaktnim pristupom, kao istoričar ili naučnik, polje umjetnikovog djelovanja ima barokno proširenu lepezu djelovanja u različitim pravcima. Tako su realni događaji istorijsko-politička pozornica, povod da umjetnik razvije osobenu individualnu kreaciju, igru sa ponuđenim elementima koje slaže u originalan mozaik umjetničkog djela. Umjetnost se u Kišovoj viziji shvata kao tačka spajanja spoljašnjih i unutrašnjih tokova doživljaja, mjesto susreta obogaćeno piščevim kreatorskim sposobnostima.
Umjetničko djelo istovremeno jeste realno i irealno, preuzevši na sebe ulogu onog jedino postojanog u ljudskom životu.
U ironijsko-parodijskom kontekstu Kiš će kritikovati takozvani naučni pristup literaturi i pokušaj njenog odgonetanja sa stanovišta pojmovnih konstrukcija. Ako je literatura prije svega živa neposrednost, pretočena u aktivni duh umjetnika, samo u toj sprezi se mogu pronaći njena istinska značenja. Cijela priča „Crvene marke s likom Lenjina” zamišljena je kao demistifikacija procesa interpretacije. Pokazuje se da u tumačenju književnih djela shematizam naučno-pozitivitističkog pristupa u potpunosti promašuje njenu suštinu. Naivni biografizam, sociologizam, psihologizam konceptualne su sheme, lišene svakog istinskog dodira sa književnim djelom.
ŽIG IZ KOGA SE RAĐA UMJETNOST
Kao i obično, Kišov početak priče poentira glavnu ideju, koja se u kasnijem toku pripovijedanja samo razvija — račva u logičnim smjerovima. Ljubavnica pjesnika Mendela Osipoviča, svjedok njegovog duhovnog stvaralaštva, prisustvuje književnoj večeri posvećenoj njegovom pjesništvu. Mistifikaciju o pjesnikovoj prepisci, koju razvija „učeni” kritričar — erudita i „priznati” znalac literature, glavna junakinja će jednostavno razriješiti odmotavši klupko njihovih višedecenijskih ljubavnih odnosa. U reminiscenciji junakinjine svijesti iskrsavaju važni događaji njihove ljubavne povijesti, koji će biti neposredan povod za Mendelovo književno nadahnuće. Dosljedno svojoj životnoj filozofiji, Kiš će i ovdje praktično pokazati da nema malih i velikih tema, hijerarhije među ljudskim sudbinama i događajima, jer se u svjetlosti najobičnijih događaja prelama čitava drama vasione.
Šta se dešava kad nadobudni kritičar isecira živo tkivo pjesničke tvorevine? Pisac uvjerljivo ističe da u tom slučaju nastaje gomila nebuloznih tvrdnji, stereotipnih zaključaka i apstrakcija lišenih svakog smisla. Kada Osipovičeva pjesma o „Kanibalskim zvezdama” i stih „Susret dve zvezde i dva bića” postanu predmet psihoanalitičke književnokritičke vivisekcije, prometnuće se u „piščevu frustraciju egzilom, podsvjesne strahove ispunjene totemima, kolektivnom krivicom i košmarnim snovima, incestuozne aluzije, osjećanje krivice, strepnju od sankcije nad-Ja, i strahom od oca Rabina…” Tu gomilu lažnih konstrukcija Kiš će razoriti jednim potezom. Naime, riječ je o ljubavnom pjesnikovom zanosu, konkretnom ljubavnom doživljaju koji nema nikakve veze sa učenim izmišljotinama psihoanalize. Tako stih „Susret dve zvezde dva bića” nije saradnja predsaznajne i nesaznajne aktivnosti, kako govori gospođa Nina — Rut Svanson, nego pesnička transpozicija onog strujnog udara, koji je protresao dušu Mendele Osipoviča u trenutku kada su se naši pogledi sreli, u redakciji ruskih zapisa u Parizu”. Dakle, jedno prirodno ljudsko osjećanje podstaklo je umjetnikovu uobrazilju da ga izloži u formi pjesničke riječi. Veza između pjesničkog i ljubavnog zanosa i erosa koji ih objedinjuje poznata je još od antičkih rasprava o književnosti. Tu tezu Kiš je potvrdio na konkretnom primjeru. Duša umjetnika je seizmički osjetljiva opna u koju ljubav i ljepota utiskuju najsjajniji žig iz koga se rađa umjetnost.
Tako je ljubavna poezija Mendela Osipoviča nastala kao nadahnuće u godinama patnji, rastanka, raskida i ljubavnih trzavica. Svjetlost najsnažnijeg ljubavnog žara, kod nekih ljudi, u prvom redu pjesnika, izaziva naročito duševno uznemirenje, kretanje kome je potrebna riječ, inače bi sagorelo njenog nosioca. Plamen strasti pretočen u pjesničke stihove daje im neposrednu živost, ali istovremeno postaje kriterijum sâme umjetničke vrijednosti. Čistota neposrednog ljubavnog osjećanja ulivena u riječ, apsorbovana mogućnostima jezika, utemeljuje estetsku vrijednost i umjetnički doživljaj. U nedostatku valjanih argumenata psihoanalitička kritika izmišlja blasfemične tvrdnje, nevjerovatne i sulude kombinacije u kojima se jedna ljubavna pjesma i njen lirski zanos pretvaraju u morbidni izraz pjesnikovih mračnih nagona.
Kišova osnovna postavka o pjesništvu je kritičko nepovjerenje prema spoljašnjem pristupu djelu, ali i prema unutrašnjem — strogo strukturalističkom tumačenju, kao pogrešnom. Istina pjesničkog djela nalazi se samo u simbiozi spoljašnjeg i unutrašnjeg iskustva, u umjetnikovoj svijesti koja se direktno ospoljava u sâmoj umjetničkoj tvorevini, alijas poeziji. Pjesništvo je u isti mah odgovor pjesnikove duše na konkretne životne planove. Snažne emocije i strasti, jednom oslobođene od duha umjetnika, pripadaju jezičkoj tradiciji kao njen neraskidivi dio.
PJESNICIMA KAO I BOGOVIMA SVE JE OPROŠTENO
S druge strane, Kiš će diskretno povezati umjetničko stvaranje sa svojevrsnim „bjekstvom” — spasenjem od tragizma egzistencije. Takav eskapizam — bijeg u „literaturu — Zemlju obećanu”, podesan je za pjesnike i lutalice, zanesenjake i sanjare. Ples sa tekstom, poigravanje u neopipljivom carstvu fikcije, svetost pjesničke riječi za umjetnika postaje stvarnost stvarnija od stvarnog, iskustvo — vlastite slobode, koja se širi u bezvazdušnom prostoru teksta. Pjesnički senzibilitet, osjetljivost njegovog duševnog života, dovoljan su razlog za izlaz iz kruga zemaljskog pakla u imaginarnu stvarnost. Terapeutsko svojstvo književnosti, poznato još od Aristotelove Poetike, Kiš će prihvatiti kroz stanovište o povezanosti literature i Obećane zemlje, dakle, književnost kao rajsko naselje za umjetnike i pjesnike sposobna je da zacijeli sve zemaljske patnje.
U pjesnički projekat ukomponovane su emocije, koje on nastavlja da zari nesmanjenim intenzitetom, oslobađajući umjetnika njihovog snažnog pritiska. Otjelovljene u umjetnikovoj slici, postaju melem za dušu umjetnika, uništavajući posljedice njihovog negativnog učinka.
Konkretno za Mendela Osipoviča literatura će postati bjekstvo od ljubavnog trougla, bolesnog djeteta, revolucije… Tako je paralelni svijet umjetnosti iskorak iz stvarnosti kada ona postane nepodnošljiva za piščevo Ja. Izgleda izvjesno da je i sâm Kiš vjerovao u iscjeliteljsku misiju književnosti, knjigu shvaćenu kao dar — Obećanu zemlju, polje u kome se pisac i čitalac, slobodni od svakodnevnog iskustva, nalaze pred vratima nekog drugog svijeta.
Protivnik psihoanalitičkog tumačenja književnost, Kiš će se pokazati kao istinski znalac psihologije. U završnim akordima priče, kada se tok pripovijedanja približava sâmom vrhuncu tragičnog raspleta događaja, brižljivo iznijansirano je data psihološki osmišljena akcija glavne junakinje. Ona uništava prepisku sa voljenim pjesnikom u momentu koji je najviše degradirao njeno žensko biće, u kome je stradao njen ženski ponos. Poznavalac psihologije ženskog karaktera, Kiš je kao neposredan poriv izabrao pravi momenat, onu radnju koja je svakako najviše mogla da uvrijedi — iziritira srce žene koja voli. Junakinja se odlučila za spaljivanje pisama u trenutku kada je shvatila da je prevarena — ne samo kao žena, već i kao jedinstveni posvećenik pjesnikove duševne tajne: „Bila bih u stanju da mu oprostim koribantski zanos u ime naše ljubavi jedine i jedinstvene, oprostila bih mu mislim neverstvo puti — pesnicima kao i bogovima sve je oprošteno”. Tektonski poremećaj izazvalo je ne toliko nevjerstvo puti, koje može biti uzgredno, pa sâmim tim i nebitno, već dublja duhovna prevara, koja je čitav život glavne junakinje i njenu životnu filozofiju ogolila na prostu formulu — žena-ljubavnica. Sve dok je vjerovala da je jedinstvena pjesnikova muza, vjerovala je u uzvišenu neponovljivost njihove ljubavi, mistični spoj koji nadilazi božanskim nadahnućem vrijeme i prostor. Saznanje da je samo jedna u nizu pjesnikovih ljubavnih avantura logično je urodilo bijesnim izlivima mržnje, uništavanjem zajedničkih uspomena i raskidom. Dakle, junakinja ne poteže stvarni raskid ni kada je vječito — druga, samo ljubavnica, ni kada se oglušuje o moralni zakon oduzimajući oca juridivom i bolesnom Osipovičevom sinu koji ga sprečava da se razvede, već onda kada shvata da je zamjenjiva i da njihova ljubav gubi oreol nepovredive svetosti.
Tako su pjesnička pisma Mendela Osipoviča, barokna poput Floberovih, prepuna erotskih aluzija i uzdaha, putopisa i pjesničkih fragmenata, okončala svoj život voljom jedne suštinski unižene ljubavnice.
Razlog uništenja korespondencije ima višestruko značenje za počinioca, jer je u osnovi takvog čina želja da nestane iz registra piščeve biografije. Sumanutost erotske strasti, u kojoj se često smjenjuju ljubav i mržnja, postaje opsesivna veza dva bića, često praćena željom za međusobnim uništavanjem „U ovom slučaju destrukcija je obuhvatila uništavanje svakog traga sjećanja — pomena u vremenu, tj. potrebe da bude njegova Dulčineja: „Mene neće biti u indeksu knjiga Mendela Osipoviča u njegovim biografijama ili u fusnoti uz neku pesmu. Ja gospodine, jesam delo Mendela Osipoviča, kao što je on moje delo. Ima li srećnijeg proviđenja”. Ipak, spaljivanje pisama kao znakova sjećanja imalo je smisla samo u kratkom životnom intervalu. Smrt Mendela Osipoviča izbrisala je sve razloge za ljutnju, a u prvi plan ponovo izbija uvjerenje da je smisao junakinjinog života što je poslužila kao povod za stvaranje jednog velikog pjesničkog genija. Pjesnikova pisma, pečatirana crvenim markama u crvenom žigu carske krvi, kao aluzijama na teror revolucije i stihove iz Mandeljštamove pjesme koji asociraju na jevrejsko porijeklo, izgorela su, ali je ono što je vrednije, njegova književna zaostavština, preživjelo. Mač crvene revolucije i „ljudi bez lica” oduzeli su život pjesniku, a voljena žena tragove njegove ljubavi. No, ostalo je ono što je neuništivo — sâma riječ, pjesnikov instrument govorenja i pjevanja.
Lakoća kojom Kiš piše o tragičnom epilogu ljubavnog romana i vremenu koje nosi crveni žig stradanja, samo je prividna. Ispod površine mirnog toka ove ljubavne istorije, priče, skrivaju se najdublje ljudske nesreće. Iza svakog prolaznog događaja, ljubavi ili mržnje, ostaje samo trag sjećanja, tako da je svaki čovjek živa — pokretna enciklopedija naseljena golemim uspomenama kao grobljem mrtvaca. Da bi relativizirao prolaznost svakog ljudskog osjećanja i njegovu realnu nepostojanost, umanjio strahotu vremena koje ubija pjesnike, pisac se uvijek iz početka okreće eshatološkoj dimenziji, jer samo tu nalazi osnov za spiritualno prožimanje ovog i onog svijeta. Njegova junakinja ne huli na svoj životni udes, potajno uvjerena da postoji nada budućeg susreta. Kiš aludira na Didroovo pismo u kome se i taj bezrezervni poklonik materije nada da će u slijedu vjekova biti sjedinjen sa voljenom ženom jer se „prah ljubavnika možda prožima, meša i sjedinjuje u večnosti ne izgubivši svako osećanje… tračak topline i života”. Susret izvan materijalnosti u koji, eto, vjeruje i veliki materijalista Didro, poslužiće Kišu za opravdanost fantazma o natčulnom svijetu postojanja. Pritom, njegova junakinja po automatizmu ženske logike traži samo da kraj pjesnika ne sretne sjen neke druge… U neprozirnoj tami smrti, velikoj misteriji života, pisac je nastojao da pronađe uporište i da smisao antropološke ravni izvede iz metafizike vječnog postojanja. Tako će tema smrti i zalaženje u sferu onostranosti ostati najviši podvig za razum umjetnika, vječno otvoreno pitanje i izazov.
Sonja Tomović Šundić
Kraj
