Kiš inklinira metafizičkoj, a ne ljudskoj pravdi. Za one koji ne ulaze u postojeće enciklopedije, nebitne iz ugla istorijske logike, postoji vječna Knjiga umjetnosti. U velikoj Knjizi svijeta, čiji je literatura djelić, ima dovoljno prostora za zapis o svim ljudskim stvorenjima koja su bila, koja jesu i koja će biti. U Ljetopisu onostranosti postoji obuhvatna evidencija o svakom ljudskom biću bez razlike.
Kiš pretpostavlja da je izjednačavanje vrijednosti u metafizičkoj ravni uslov univerzalnog humanističkog koncepta. U glavnim crtama ta Knjiga mirobitna — proza svijeta gdje je sve upisano, ima kompenzirajući karakter, tačnije, riječ je o natkompoziciji. U vječnoj enciklopediji, koja nije puka bilješka na hartiji — grafički znak — oživljene su sve sudbine u neprolaznom trajanju. Iz života se direktno ulazi u Knjigu mirobitnu u kojoj se nadoknađuje sve izgubljeno, tačnije, tamo nema gubitaka.
Kiš je promišljeno okrenut onoj strani koja je isključena iz aktivnih tokova istorije, ljudima kojima istorija ne ide naruku. Njegovi junaci uglavnom su ljudi pasivnog držanja u stanju pasivnog podnošenja – trpljenja apsurdne logike istorijskog kretanja. U takvom usmjerenju progovara njegovo religijsko nasljeđe iz koga pisac neizvjesno crpe temu o vrijednosti prostih ljudi, njihovoj čistoti, bezazlenosti i jednostavnosti kao garantu budućeg blaženstva. No, kod Kiša ipak preovladava racionalizovana metafizičko-religiozna asocijacija. Kiš nije mistik, on samo zagovara ostvarenje konačne pravednosti zbog nepravednosti u ovom životu. Stotine miliona žrtava, izgubljenih u gomili kao statistički podatak, razlažu se na pojedine sudbine od kojih svaka ima svoju validnost i autentičan smisao. Oni koji nikome nijesu važni, kao jevanđeljski kamen koji odbaciše zidari, on postade ugaoni kamen hrišćanske crkve. Dakle, ono odbačeno, uniženo ljudsko biće pored koga je protutnjao huk istorijskih događaja, oni koji su zaglavili negdje u bespućima bježanija, stratišta i golgota, bez groba i imena postaju ugaoni kamen literature. Prema ovom, suštinu života ne čine istaknute istorijske individue, koje najčešće reprezentuju sve loše strane života, već njegovi sporedni akteri. Privilegovani u istoriji nijesu privilegovani u umjetnosti. Kiš je to gotovo empirijski dokazao.
Protivnik istorije kao istorije slavnih, Cezara i pobjednika, vladara i tirana, Kiš se zalaže za istoriju i umjetnost posvećenu svijetu običnih ljudi. Poricanje istorijskih ličnosti i uloge onih ovjenčanih slavom je upravo negiranje uzurpatora ovjekovječenih i proslavljenih u udžbenicima i sjećanju. Zaboravljene male sudbine su prava tema umjetnosti, nezanimljivi sa stanovišta istorije zanimljivi su iz ugla umjetnosti, ništavni u protoku vremena i konačnosti, veliki su u vječnosti i neprolaznosti. Likovi čija sudbina nema istorijsku vrijednost imaju antropološku vrijednost i univerzalno ljudsko značenje.
Tako se osuda na bezimenost i prekrivenost velom zaborava preinačava u sjaj budućeg imena upisanog u svjedočanstvo cjelovite kosmičke enciklopedije Mrtvih i Živih.
Međutim, toj klasi bezimenih stradalnika u nepredvidivim istorijskim tokovima pisac pridružuje posebnu skupinu. Nju sačinjava bezbroj bezimenih umjetnika, slikara i pjesnika, sanjara i proroka, jeretika i otpadnika. Za izgubljene u mnoštvu uspjelih, depersonalizovane protokom vremena, enciklopedija postaje spasonosni popis iščezlih umjetnika zanijemjelih u sudaru sa vremenom. Koliko je samo odbačenih jeretika u religijama, a koliko u ideologijama odbačenih od strane sopstvene ideologije, isključenih iz kruga kome pripadaju. Zatim onih koji su htjeli više, ne uspjevši da stvore značajna djela koja se pamte — nijesu došli do cilja, niti javnog priznanja — a tih je bezbroj.
Da bi spojio različite priče u jedinstvenu enciklopedijsku pripovijest o čovjeku, Kiš je pronašao u temi smrti neophodnu vezivnu kopču. Preciznije rečeno, eros i tanatos su dva velika ritma kojim pulsira Enciklopedija mrtvih. Sâm pisac će istaći da je smrt središnja tema njegove literature, kao uostalom što je glavno pitanje svake filozofije i religije. Nezadovoljan rješenjima pitanja smrti u filozofsko-religioznim refleksijama, Kiš je nastojao da osmisli vlastiti odgovor. Sâm naslov knjige Enciklopedija mrtvih upućuje na tajanstvenu zonu u kojoj vladaju specifični zakoni, dostupnu jedino umjetnicima i pjesnicima. Ako „literatura ne može da izbjegne smrt”, kao što tvrdi Danilo Kiš, onda je jedini pravi put — put direktnog suočavanja: oči u oči. Budući da su eros i tanatos konstante u ljudskoj istoriji, njihovo sveprisustvo u literaturi je istovremeno neophodno i logično. Smjenjivanje ljubavi i mržnje, ljepote i ružnoće, dobra i zla, života i smrti, smisla i besmisla postaje nužnost koja determiniše egzistencijalni prostor. Iz opsjednutosti smrću pisac je nastojao da razvije samosvojne zaključke i da eshaton koncipira kao vječnu knjigu — duhovno trajanje u kome je poražena smrt. Umjetnost briše smrt, tekst nadilazi vrijeme, za čovjekovu duhovnu povijest osigurano je postojanje u vječnosti.
Sonja Tomović Šundić
Nastaviće se
