Smrt ili san / requiem usnulim u snu
U „Legendi o spavačima”, možda jednoj od estetski najvrednijih priča u Kišovom opusu, nastavlja se osnovna preokupacija iz „Simona Čudotvorca” i Kišova vezanost za temu smrti. U uvodnom djelu ritmičkim ponavljanjem rečenice: „Ležahu nauznak”, kojim počinje i završava se tok priče, pisac je ostvario specifičnu melodičnost, unutrašnji štimung u komponovanju gotovo poetskog zapisa — u prozi, prozne poeme o uspavanim sanjarima u mračnoj špilji na brdu Celionu. U Post Scriptum-u Kiš podvlači da je osnovnu temu tj. legendu o spavačima iz Efesa preuzeo iz Kurana. Dakle, moto priče pisac preuzima iz osamnaeste kuranske surate koja ima naziv Špilja. Po legendi, sedam spavača pobjeglo je pred carem Decijem, progoniteljem hrišćana, u pećinu i probudili su se poslije 230, odnosno prema nekom, 309 godina i ubrzo umrli.
Kišova zainteresovanost za smrt i vaskrsenje dobila je u Legendi pravi književni izraz u skladnom jedinstvu stilsko-jezičkih i misaonih prožimanja. Sâm izbor kuranskog motiva o usnulim spavačima koji prkose smrti za pisca je značio emocionalno i intelektualno razgraničavanje na liniji život — smrt. Šta zapravo jeste smrt i kakva je njena uloga u ljudskom životu, šta predstavlja za fizički odnosno duhovni integritet ličnosti. Opsjednut krajem kao apsolutnim destruiranjem psihofizičkog duševnog habitusa, pisca intrigira međuzona, prostor između smrti i života, koji nije sasvim ni jedno ni drugo. Kao granica dva svijeta, san je tampon-zona između ovostranosti i onostranosti, misteriozna kopča u kojoj se naslućuju veze dva područja. Prisustvo nadempirijskog svijeta u snu i snovima dokaz je da san obara zemaljsku logiku i poredak koji važi u čulnosti. No, ono što je Kiša podstaklo da napiše ovu izvanrednu prozu jeste status koji san ima kao prelazno stanje u dostizanju besmrtnosti. Drugim riječima, da li je san put koji vodi od smrti do života?
(„Legenda o spavačima” iz Efesa potiče iz Korana, a početkom VI stoljeća bila je zabilježena od strane sirijskog autora Saruga… Gregor de Tur, kao i Sarug, smatra da je ovo buđenje jedan od dokaza uskrsnuća mrtvih (De gloria Confessum)… Jedna od varijacija na temu uskrsnuća nalazi se u Talmudu „Mišni” tu se spavač budi poslije 70 godina. Ovu je legendu obradio arapski pisac Taufik al-Hakim koji je uveo u siže Prisku — kći kralja Decija.)
Ponavljajući u četvorostrukom ritmu temu o spavačima koji „ležahu nauznak” u vlažnoj špilji, pisac nas uvodi in medias res u samu suštinu problema. Spavači, njih trojica: Dionizije, njegov prijatelj Malhus, Jovan bogougodni pastir i pas po imenu Kitmir, spavaju u „vlažnoj tami vremena u pomračini špilje vječnosti”. Ruku prekršte nih na molitvu, umorni spavači, tromo i spokojno spavaju mrveći razliku između sna — vremena — vječnosti. Dokaz da su živi je san u koji su utonuli spavači, ali i ljudskom oku neprimjetno nagrizanje vlakana kamilje dlake na vlažnoj kostreti na kojoj leže u špilji, a rezbare je njihova tjelesa. Između njih i života pisac umeće dva neprijatelja: Vrijeme i San.
Iz te okamenjene vječnosti prekrivene koprenom tame: „gluva sluha zapečaćena olovom i katranom tame, zagledani u tamu svojega bića, u toku vremena i vječnosti”, prvi se iznenadno probudio Dionizije. Paralelno sa osvješćenjem i probuđenom opažajnom sviješću javlja se upitanost u vezi sa novonastalim iskustvom. Sličnost sna i jave, nemogućnost njihovog razgraničenja kao lajtmotiv, replika koja se ponavlja — potencira se riječima: Da li to bejaše san? Priskino ime. Eros koji se suprotstavlja Tanatosu dodiruje se u vječnoj klepsidri vremena. Kao Orfej koji sanja voljenu Euridiku, u Dionizijevom snu i smrti živi ime i sjećanje na lijepu Decijevu kćer Prisku. Eros probija opnu vremena, ali i to iskustvo ima svoje granice, i završava se urušavanjem u vječnosti. Satkana od sjećanja Dionizijeva duša se u reminiscenciji vraća na prvobitne događaje, koji su prethodili aktu spavanja u špilji. Kao u snu, on vidi uspavane pagane koje ih nose, te „mesečnjake boginje lune” i čuje pjesmu plesača u slavu Čudotvorca Isusa Nazarećanina. Ali ono što se desilo prije sna junak problematizuje pitanjem: „Da li je i to bio san u snu, pošto se iz tog sna čovek budi opet u san”? Kada je svijest zaista budna i koji su kriterijumi razdvajanja sna i snijevanih sadržaja od stanja budnosti i događaja u realnosti, uvodi se kao glavna okosnica priče u kojoj se na dramatičan način dinamizira unutrašnja struktura. U snu sna ili snijevanju sna protiče život kao i smrt. Za naš racionalni um neprihvatljivo je da java i san mijenjaju mjesta, ali u neposrednosti našeg postojanja to je moguće. U prisnosti našeg postojanja i njegovom neposrednom doživljavanju, kada se isključi razum i logičko mišljenje teče, paralelni svijet koji ima svoje zakone, vlastiti način povezivanja sadržaja. Područje sna je obuhvatno iskustvo duše i tijela, same svijesti oslobođene pritiska čulnog iskustva, slobodne da zamišlja nevjerovatne događaje i pojave: „San jači od budnosti”. U tom kontekstu za Kišove junake san je božanska ambrozija, trenutak zaborava života, jer buđenje nužno uključuje smrt probuđenih.
U Dionizijevoj svijesti sve jasnija je predstava o posljednjem iskušenju. Ono što je nejasno jeste da li je ta mentalna slika koju neposredno vidi bila san ili realnost? A ako nije — zašto nije? Ili je u pitanju svjetlost budućeg života, ili je sve tlapnja i ništavilo nepostojanja. Ili je samo vaskrsenje duše nemoguće razlučiti od sna, jer je duša oslobođena balasta tijela samo spiritualna projekcija preuzeta od sna.
Buđenje uključuje smrt probuđenih
Miješanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti na osi vremena Kiš dodatno usložnjava uvodeći san i mehanizam sanjanja. U snovima vrijeme ne igra bitniju ulogu jer u snu ne važe vremenske koordinate, niti uobičajeni zakoni prostora i vremena. Tako su na sceni ispremještani događaji prije i poslije buđenja, uključujući i mogućnost da je sve skupa samo snoviđenje glavnog junaka Dionizija. I sâm nesiguran da li je riječ o raju ili čistilištu, ili nečem trećem, nemoćan da progovori, okružen je bogaljima i kljastima koji očekuju fizičko iscjeljenje. Dionizije je ugledao/sanjao svjetlost božijeg dana, poražen zemaljskom svjetlošću kao apostol Pavle na putu za Damask. Slično Platonovom mitu o pećini, izlazak na svjetlost dana zasljepljuje do te mjere da se u prvo vrijeme ništa ne može vidjeti. Potrebno je postepeno navikavanje na svjetlost dana da bi se moglo pogledati u samo sunce, što je za filozofa metafora za svijet ideja kao istinitu stvarnost. U Kišovoj verziji izlazak na svjetlost dana nije simboličko prosvjetljenje za dušu koja motri ideje, već čulni opažaj empirije u kome se Dionizije s radošću sjeća Priskinog imena ili gleda svodove grada istesane od bijelog mermernog kamena. A to ne može biti san, ako se uopšte može odlijepiti san od jave i među njima omeđiti prostor. Zato Kišov junak zaključuje: „Blago onima Gospode koji znaju šta je dan a šta je noć”. Dakle, kao i u Platonovoj pećini, zbunjeno se stupa na pozornicu svjetlosti/istine, što je u Kišovoj verziji doživljeno opet kao san:
„I da li je to bio san u snu, pošto se iz tog sna čovek budi opet u san”.
Iz lavirinta sanjanja čovjeku je nemoguće da se probudi jer je buđenje samo djelić nekog opšteg sna, a java san u snu. Sanjaju čula, duša, razum, san božanski, odnosno san sa jezikom i čulima koji obuhvata dušu, tijelo i cijelu svijest. U noći u kojoj sija Uštap, uspavani spavači, poklonici lune u mjesečarskoj začaranosti nose Dionizija i njegove drugove, psa Kitmira, što je takođe možda samo borhesovski san u snu nekog usnulog snjevača snova. Zato je, u antropološkom smislu, čovjek biće čija je svijest tajanstveni fokus koji se s mjerom pali i gasi, prelazeći iz sna u budno stanje i obrnuto. Za tijelo i percepciju postoji samo sadašnjost, dok za našu svijest postoji vremenski protok u kome se koncentrišu sva prošla stanja i zato je ona živo i stalno ogledalo univerzuma. Tajnu svijesti Kiš je vješto utkao u tajnu njenih različitih stanja. U jednom, svijest je svjesna sebe i kontinuuma Ja u prostoru i vremenu, u drugom, koje nazivamo san, svijest zaboravlja vlastiti identitet i luta bezvremenim prostranstvom vječnosti.
U filozofiji problem sna se razumije preko kontinuiteta Ja u vremenu. Glavno pitanje sna je u sljedećem: kako to da ja noću u snu ne znam ništa o sebi, a da sam kad se probudim ujutro onaj isti koji sam bio?
Prepuštanjem snu zaboravljamo sve, iskustvo se prekida i čovjek svjesno ne zna više ništa o svom životu, a u trenutku buđenja sve se vraća na svoje mjesto. Lajbnic je pretpostavio da u toku sna monada duše nastavlja svoju aktivnost, ali ima moć malih percepcija, budući da je suština monade u kvalitativno različitom održavanju — percepciji svijeta. Poučeni sličnim postavkama možemo da povjerujemo da se svijest u stanju sna i svijest u budnom stanju razlikuju samo u mjeri konfuzije sopstvenih predstava. Pri tome, svijest dok spava opaža čudesan univerzum, protok vlastitih stanja koji se ne može opaziti na javi. Spiritualnost sna, njegova duhovna supstanca ista je ona koja postoji u svijesti kada je budna, ali na način da jedna pozicija ne mora da utiče na drugu: kao dva časovnika koja uvijek pokazuju isto vrijeme, bez međusobnog uticaja.
Kišovo pitanje, nakon svakog pasusa u priči: Da li i to bejaše san?, sračunato je da potvrdi nejasnost naših pojmova o vremenu i prostoru.
I u Bibliji se podvlači da će se čovjek istinski probuditi tek u prisustvu Božijem. Dionizije u Kišovoj legendi upravo je mudar po tome što kontinuum sna proširuje na cijelo polje iskustva, svaki doživljaj, misao ili osjećanje. Momenat gonjenja, utonulost u san i konačno samo buđenje do novog sna imaju duhovnu srodnost koja ne dozvoljava da se jasno izdiferenciraju u svijesti. Takvo shvatanje blisko je solipsizmu i vjerovanju da postoji samo osoba i njeno iskustvo, a ono što subjekt opaža kao svijet samo je odnos sopstvenih mentalnih stanja. Berkli je poricao stvarnost, spoljašnji svijet, svođenjem stvarnosti na svijet duhova — umova i njihovih sopstvenih osjeta ili ideja: Esse est percipi. U subjektivnom idealizmu duh je jedino realnost, pa je iskustvo neuhvatljivog Ja jedini garant u čijoj se redakciji može pojaviti realnost.
Za skepticizam koji Kiš zastupa u priči o spavačima nalazimo mnoštvo argumenata vezanih za mogućnosti saznanja, čula, razuma, smisao vjerovanja i vječnog života. U saznajnom smislu čovjek je ograničen strukturom vlastite svijesti, svijesti koja nije svjesna razlike između sna i jave. Iluzija sna prepliće se sa iluzijom života. Čula nas ponekad obmanjuju, a mogu to činiti u bilo kojoj prilici. Da li nas možda uvijek obmanjuju i da li treba implicitno da im vjerujemo? Očigledno, Kiš se odlučio za negativan odgovor. Ako nas čula i razum mogu obmanuti u nekoj prilici, recimo u snu, onda je jasno da nas mogu obmanuti u svakoj prilici. Čulni svijet, svijet kakav je za nas, zavisi od vizije u svijesti subjekta, a ona je uvijek proizvoljna. Kakve su stvari izvan dosega našeg iskustva mi ne znamo jer uvijek imamo posla sa našim predstavama o njima i mi ne možemo odijeliti svojstva stvari od čulnih utisaka koje ostavljaju na nas. Mogućnost da smo u pravu ili da upadnemo u grešku tokom njihovog zamišljanja srodna je mehanizmu sanjanja u kome se elementi iskustva takođe povezuju na određeni način, tako ne možemo da razlučimo kada smo budni, a kada spavamo.
Iz tih razloga za Danila Kiša je nerazumljivost osnovno svojstvo stvari lociranih u prostoru i vremenu, a život čovjekov, bilo da je budan ili da sanja, čudo nad čudima. Poučen judeohrišćanskom simbolikom tajne, pisac uvodi čudo kao osnovnu temu priče, ali i egzistencijalnu dramu univerzuma. Čitav događaj je čudesan, usnuli spavači probuđeni u snu, nošeni na ramenima usnulih mjesečnjaka na svjetlost dana koja je, možda, takođe san. Sv. Avgustin je isticao subjektivnu definiciju čuda jer je čudo ono što je suprotno od očekivanog za posmatrača, suprotno uobičajenom toku prirode. Pojava čudesnog buđenja je za pisca obnavljanje teme o vječnom životu i smrti kojima se uvijek vraćao. Ako je smrt realnost, a čovjek smrtan i mora umrijeti, vječni život je misterija za čiji dokaz služe čuda, san i finalnost univerzuma. U „Simonu Čudotvorcu” preispitivanje Čuda i njegovih efekata na vjernike je takođe centralna tema. Simon sarkastično pita apostola: „Može li vaš Spasitelj da iscijeli djevicu?” Pošto je dobio odgovor da je Hristos učinio čudo više puta i Simon nastoji da kroz čudo dokaže ispravnost vlastitog učenja, što mu ne polazi za rukom.
Kiš ima ambivalentan odnos prema vječnosti. Dok želi da je potvrdi kroz mitsko i religiozno iskustvo, njegovo Ja sumnja i želi strastveno da je opovrgne. U tome leži osnov uznemiravajućih vizija, koji njegovu literaturu čini velikom: „Ležaše u mraku špilje i uzalud dozivaše Malhusa, Jovana bogougodnog pastira… Gospoda svojega — bješe tišina grobnice vječnosti… Ko će omeđiti san od jave… Ležahu nauznak u mračnoj špilji u brdu Celionu. Ležahu mrtvim snom mrtvaca”. Završna kadenca ima nesporno tragičan prizvuk. Ležeća tjelesa spavaju mrtvim snom mrtvaca u mračnoj zagušljivoj špilji. I možda negdje, kao u ovim riječima, pisac nije izrazio očajnički pesimizam u pogledu čovjekove sudbine. Dok je u čudu sve moguće, i vaskrsenje i vječni život, za razum običnog čovjeka neprozirnost je pogubna, a na njenom početku leži mrtav čovjek uspavan mrtvim snom mrtvaca. Dakle, pisac ne arbitrira, već uvodi polarizaciju ili — ili, a to znači: ili smrt i vječno ništa, ili vjera u čudo i vječni život? Za Kiša dilema je ostala nerješiva.
Sonja Tomović Šundić
Nastaviće se
