1844.
Na početku godine. Piše M. M. Dostojevskom о zajedničkom prevođenju Mathilde Eugènea Suea i javlja mu da je za blagdana završio prijevod Balzacove Eugénie Grandet.
Veljača. Dostojevski se odriče nasljednih prava na zemlju i seljake za neznatnu, jednokratno isplaćenu svotu.
Prva polovica godine. Dostojevski prevodi roman George Sandove Posljednja Aldinijevka.
Lipanj — srpanj. U 6. i 7. broju »Repertoara i Panteona« 1844. objavljen je Balzacov roman Eugénie Grandet u prijevodu Dostojevskoga. Rujan. Dostojevski podnosi molbu za demobilizaciju.
Dne 30. rujna. Piše bratu Mihailu: »Završavam roman koji će biti opsega Eugénie Grandet«. (Riječ je о Bijednim ljudima.)
Dne 19. listopada. Carska naredba da se zbog obiteljskih prilika otpusti iz službe aktivni inženjerijski potporučnik F. Dostojevski u činu poručnika. Jesen. Dostojevski se susreće s D. V. Grigorovičem koji mu čita rukopis svoje crtice Petrogradski verglasi. Nastanjuju se u istom stanu. Prosinac.
Dostojevski prerađuje Bijedne ljude.
1845.
Na početku zime užurbano dotjeruje Bijedne ljude.
Za šetnji s Grigorovičem spopadaju ga živčani napadi.
Veljača. Ponovo prerađuje i dotjeruje Bijedne ljude.
Ožujak. Završava novu verziju Bijednih ljudi.
Dne 24. ožujka. Piše M. M. Dostojevskom da je završio roman i da se sprema da ga objavi.
Travanj. Ponovo temeljito i po posljednji put (prije objavljivanja) prerađuje Bijedne ljude.
Svibanj. Čita Bijedne ljude Grigoroviču. Njekrasov i Grigorovič čitaju zajedno noću Bijedne ljude i ujutro (oko četiri sata) posjećuju Dostojevskog.
»Ja sam čitao. Na posljednjoj strani, kad se stari Devuškin oprašta s Varenjkom, nisam više mogao vladati sobom pa sam zajecao; krišom sam zirnuo na Njekrasova — njemu su također tekle suze niz lice. Počeo sam ga gorljivo uvjeravati da nikad ne valja odgađati dobro djelo, da treba odmah otići Dostojevskom, iako je kasno (bilo je oko četiri sata izjutra), da mu javimo da je uspio, te da se još danas dogovore о objavljivanju romana. Njekrasov je bio također izvanredno uzbuđen, pristao je, na brzinu se obukao, pa smo pošli«. (D. V. Grigorovič).
Sutradan su predali rukopis Bjelinskom.
Dan iza toga Dostojevski je prvi put pohodio Bjelinskoga.
»Progovorio je vatreno, užagrenih očiju: ,Ama shvaćate li vi — ponovio mi je više puta uzvikujući po svom običaju — šta ste to napisali?’ Uzvikivao je kad god je govorio neobično uzbuđeno.,Vi ste to mogli napisati samo izravnim osjećajem, kao umjetnik, a jeste li pojmili svu tu strašnu istinu koju ste nam pokazali? Ne može biti da ste vi, sa svojih dvadest godina, to već shvatili! Ama taj vaš nesretni činovnik, ama on je toliko islužen i dotle je dotjerao da se zbog poniženosti ne usuđuje čak ni pomisliti da je nesretan, pa i najsitniju pritužbu smatra gotovo za slobodoumlje, ne usuđuje se čak priznati sebi pravo na nesreću, a kad mu onaj dobričina, njegov general, dade onih sto rubalja, skršen je, satrven od zaprepaštenja što je takva čovjeka kao što je on mogla požaliti »njegova preuzvišenost«, ne njegova preuzvišenost nego »njihova preuzvišenost«, kako on kod vas govori! A ono puce što mu je otpalo, a onaj trenutak kad ljubi generalu ručicu, ama tu više nije posrijedi sažaljenje prema tom nesretniku nego strahota, strahota! Baš je u toj njegovoj zahvalnosti strahota! To je tragedija! Doprli ste do same srži, odmah ste pokazali ono najvažnije. Mi, publicisti i kritičari, samo prosuđujemo, nastojimo razjasniti to riječima, a vi, umjetnik, jednom crtom, odmah zorno izlažete samu srž tako da se može opipati rukom, da čitaocu koji ne prosuđuje postane odjednom sve jasno! Eto, to je tajna umjetničke vrijednosti, to je istina u umjetnosti! Eto kako umjetnik služi istini! Vama je istina otkrivena i objavljena kao umjetniku, dobili ste je na dar, cijenite svoj dar i ostanite mu vjerni pa ćete biti velik pisac!…’… To je bio najzanosniji trenutak u cijelom mom životu. Kad sam ga se sjećao na robiji, krijepio mi se duh. I sad još, kad god ga se sjetim, obuzima me zanos.« (»Piščev dnevnik«, siječanj 1877, glava II, treći stupac).
Oko 10. lipnja. Bjelinski piše Dostojevskom:
»Dostojevski, moja (besmrtna) duša žudi za Vama. Dođite nam, molim Vas, dovest će Vas čovjek koji će Vam predati ovo pisamce. Ovdje ćete zateći same naše, a od domaćina ne zazirite, on će Vas rado dočekati. V. Bjelinski.« (V. G. Bjelinski, Sabrana djela, sv. XII, Moskva, 1956, str. 251).
Ljeto. Kod brata u Revelju, Dostojevski počinje pisati svoju drugu pripovijest: Dvojnik, doživljaji gospodina Goljatkina.
Jesen. Piše Dvojnika. Često ga posjećuje Bjelinski.
»… prvih dana našeg poznanstva prigrlio me od sveg srca i odmah navalio… da me obrati na svoju vjeru. Nimalo ne preuveličavam njegovu toplu privrženost meni, bar u te prve mjesece našeg poznanstva. Upoznao sam ga kao vatrena socijalista, i odmah je počeo od ateizma… ja sam tada svesrdno prihvatio cijeli njegov nauk.« (»Piščev dnevnik«, 1873, II).
Listopad. Čita Teverino George Sandove (»Domovinski zapisi«, broj 10) i oduševljeno piše о toj pripovijesti u pismima bratu. Njekrasov namjerava povremeno izdavati mali zbornik »Šaljivčina«, koji bi zajedno uređivali on, Grigorovič i Dostojevski, a ovaj čak sastavlja šaljivi program tog budućeg zbornika, koji je objavljen (anonimno) u »Domovinskim zapisima« (broj 11).
Na početku studenog. I. S. Turgenjev vraća se iz Francuske u Petrograd i upoznaje s Dostojevskim.
»Neki dan vratio se iz Pariza pjesnik Turgenjev… i od prvog časa prigrlio me toliko srdačno, toliko prijateljski da Bjelinski to tumači tako da se Turgenjev zaljubio u mene. Ali, brate moj, kakav je to čovjek! I ja umalo što se nisam zaljubio u njega. Pjesnik, talent, aristokrat, ljepotan, bogataš, pametan, naobražen, 25 godina — ne znam šta mu je uopće priroda uskratila. I napokon — karakter nepokolebljivo otvoren, divan, izgrađen u dobroj školi. Pročitaj njegovu pripovijetku u »Domovinskim zapisima«, Andrej Kolosov — to je on sam, iako nije htio prikazati sam sebe.« (Pismo M. M. Dostojevskom od 16. studenog 1845).
Napisao u jednu noć Roman u devet pisama i sutradan ujutro predao Njekrasovu da ga objavi u časopisu.
Veliko sijelo kod Turgenjeva — Dostojevski čita Roman u devet pisama koji je »izazvao furor«.
Dne 15. studenoga. Dostojevski prvi put kod Panajevih.[50]
»Jučer sam prvi put bio kod Panajeva i čini mi se da sam se zaljubio u njegovu ženu«. (Pismo M. M. Dostojevskom od 16. studenog 1845.)
»Ljubav prema Panajevoj bila je kratkotrajna, ali je to bila jedina ljubav Dostojevskoga u njegovim mladenačkim godinama. U njihovoj su se kući počeli odnositi podrugljivo prema Fjodoru Mihajloviču, ali se pametnoj i, po svemu sudeći, tankoćutnoj Panajevoj smilio Dostojevski, a on joj je na to uzvratio srdačnom zahvalnošću i nježnošću iskrene ljubavi…« (Riječi A. G. Dostojevske. L. Grossman, Put Dostojevskoga, Lenjingrad, 1924.)
Na početku prosinca. Književno sijelo kod Bjelinskoga gdje Dostojevski čita nekoliko poglavlja iz Dvojnika.
»U kući Bjelinskoga pročitao je novopečeni pisac i svoju drugu pripovijetku — Dvojnika; to je senzacionalni prikaz osobe kojoj život protječe između dva svijeta — realnog i fantastičnog a da se ne može skrasiti ni u jednom od njih. Bjelinskom se svidjela i ta pripovijetka zbog snažne i potpune obradbe zaista čudne teme, ali se meni, koji sam također prisustvovao tom čitanju, učinilo da kritičar ima još jednu primisao koju nije smatrao da je treba odmah iznijeti. Neprestano je upozoravao Dostojevskoga na potrebu da izvježba ruku, to jest da stekne sposobnost lakog izražavanja misli, da se oslobodi poteškoća u izlaganju. Bjelinski se, očito, nije mogao obiknuti na tadašnji, još magloviti stil tog pripovijedača, koji se neprestance vraćao na svoje stare izričaje što ih je beskrajno ponavljao i varirao, a pripisivao je taj stil neiskustvu mladog pisca koji još nije uspio svladati jezične i formalne prepreke. Ali se Bjelinski prevario — on nije imao posla s početnikom nego s književnikom koji je već bio posve formiran i koji je stoga imao i uvriježene navike u pisanju, iako se, po svemu sudeći, javio svojim prvim djelom. Dostojevski je slušao kritičareve savjete dobrostivo i ravnodušno.« (P. V. Anenkоv).
1846.
Dne 2. siječnja. Bjelinski javlja u pismu А. I. Hercenu da je Dostojevski dao svoju pripovijest da se objavi u njegovu »debelom, golemom zborniku«.
Dne 15. siječnja. Izlazi »Petrogradski zbornik«, a u njemu Bijedni ljudi Dostojevskoga.
Dne 28. siječnja. Dostojevski je završio pripovijest Doživljaji gospodina Goljatkina.
»… te iste, 1845, godine počeo sam u ljeto pisati, pošto sam se već bio upoznao s Bjelinskim, tu svoju drugu pripovijest, Dvojnik, doživljaji gospodina Goljatkina. Bjelinski se od sama početka jeseni 1845. neobično zanimao za to moje novo djelo. Govorio je о njemu, iako još nije ništa pobliže znao, Andreju Aleksandroviču Krajevskom kod koga je radio u časopisu i s kim me i upoznao, pa sam se dogovorio s Krajevskim da tu novu pripovijest, Dvojnika, dadem, kad je dovršim, njemu da je objavi u »Domovinskim zapisima« u prvim mjesecima iduće, 1846, godine. Ta mi pripovijest nije nikako uspjela, mada je ideja bila prilično lijepa i mada nisam nikad ništa ozbiljnije od nje obradio u književnosti. Ali forma te pripovijesti nije mi nipošto uspjela. Poslije, nakon petnaestak godina, mnogo sam je popravio za tadašnja svoja »Sabrana djela«, ali sam se i opet uvjerio da je ta stvar sasvim neuspjela, i kad bih sad posegnuo za tom idejom i ponovo je obradio, poslužio bih se sasvim drugačijom formom, ali godine 1846. nisam tu formu bio našao pa sam zakazao.« (»Piščev dnevnik«, studeni 1866, glava I, drugi stupac).
Dne 1. veljače. U »Domovinskim zapisima« objavljen je Dvojnik.
Ožujak. U trećem broju »Domovinskih zapisa« izišao je članak Bjelinskoga о Petrоgradskom zborniku, u kojem najviše piše о Bijednim ljudima i Dvojniku.
Dne 5. ožujka. Cenzura odobrava objavljivanje zbornika N. A. Njekrasova »Prvi april« u kojem surađuje i Dostojevski. On je s Njekrasovom napisao »Uvod«, a s Njekrasovom i Grigorovičem šaljivu pripovijest Kako je opasno predavati se častohlepnim snovima.
Veljača — ožujak. Dostojevski piše za zbornik Bjelinskoga dvije pripovijesti: Obrijani zalisci i Pripovijest о upropaštenim uredima. Proljeće. Dostojevski se upoznaje s Petraševskim.
»Slučajno smo se upoznali. Bio sam, ako se ne varam, s Pleščejevom u slastičarni kod Policijskog mosta i čitao novine. Opazio sam da se Pleščejev zadržao da porazgovara s Petraševskim, ali nisam vidio lice Petraševskoga. Nakon pet-šest minuta sam izišao. Nisam još bio stigao ni do Velike Morske kad me Petraševski sustigao i iznenada upitao: ,Dopustite da vas upitam kakvu ideju imate za novu pripovijest.’ Budući da nisam dobro vidio Petraševskog u slastičarni, niti sam s njim progovorio i jedne riječi, pomislio sam da mi je Petraševski potpuno nepoznat čovjek na kojeg sam nabasao na ulici, a ne Pleščejevljev znanac. Kad je pristigao Pleščejev, oslobodio me nedoumice — izmijenili smo dvije-tri riječi i rastali se kod Male Morske. Tako je Petraševski od prvog časa probudio moju radoznalost.« (Iz iskaza Dostojevskoga istražnoj komisiji).
Druga polovica ljeta. Dostojevski boravi kod brata u Revelju gdje piše Gospodina Proharčina, koji ga je, prema riječima Dostojevskoga godine 1846., »mučio cijelo ljeto«.
Na početku rujna ili potkraj kolovoza. Vratio se u Petrograd gdje je odsjeo kod druga iz Inženjerijske škole, slikara Trutovskog. Posjećuje Njekrasova, Panajeva i urednika »Domovinskih zapisa« A. A. Krajevskog, kome predaje Gospodina Proharčina da ga objavi u svom časopisu (tiskan u listopadskom broju).
Dne 5. listopada. Dostojevski se upoznaje s Hercenom.
Listopad — studeni. Javlja M. M. Dostojevskom da je počeo pisati novu pripovijest (Gazdarica) i da je zamislio roman (Netočka Nezvanova). Namjerava izdati prva dva romana (Bijedni ljudi i Dvojnik) u zasebnim knjigama.
Studeni. Dostojevski osniva s braćom Beketov[51] i drugima malu »koloniju« u velikom stanu koji su unajmili na Vasiljevskom otoku. Dostojevski se zavadio s Njekrasovom zbog svoje suradnje u
»Domovinskim zapisima«. Dostojevski raskida sa »Suvremenikom«.
Prosinac. Užurbano piše Netočku Nezvanovu koju je dužan predati Krajevskom do 5. siječnja.
Te se godine Dostojevski upoznao s Apolonom i Valerjanom Majkovom, A. N. Pleščejevom[52] i A. A. Krajevskim.
Leonid Grosman
nastaviće se
