»Kada se čovjek istinskog genija pojavi u svijetu, možete ga prepoznati po nepogrešivom znaku da su sve budale u zavjeri protiv njega.« Tako je pisao Jonathan Swift dvije stotine godina prije štampanja Uliksa.
Ako zavirite u bilo koji sportski priručnik ili godišnjak naći ćete mnoge stranice posvećene lovu na lisicu i zeca, ali ni slova o lovu na intelektualce. Pa ipak je to, više od bilo čega drugog, karakterističan britanski sport, koji traje preko čitave godine i u kojem jednako uživaju i bogati i siromašni, bez obzira na klasni osjećaj ili političku pripadnost.
Jer treba primijetiti da u svom odnosu prema »intelektualcima« – to jest prema svakom piscu ili slikaru koji pravi eksperimente na tehničkom planu djela – ljevica nije prijateljskije raspoložena od desnice. Ne samo da je »intelektualac« kamen spoticanja jednako u »Daily Workeru« kao i u »Punchu« već su upravo pisce, čiji rad pokazuje originalnost i snagu da odoli vremenu, marksistički dogmatici izabrali za metu. Mogao bih navesti dugu listu primjera, ali mislim posebno na Joycea, Yeatsa, Lawrencea i Eliota. Posebno je Eliot proklet u lijevoj štampi, automatski i površno gotovo kao i Kipling – i to od strane kritičara koji su se pred koju godinu ushićivali danas već zaboravljenim remek-djelima »Kluba lijeve knjige«.
Ako pitate dobrog »partijca« (a to se odnosi na gotovo sve partije ljevice) što zamjera Eliotu, dobit ćete odgovor koji se konačno svodi na ovo: Eliot je reakcionar (on se proglasio rojalistom, anglokatolikom, itd.) i »buržoaski intelektualac«, koji nema dodira s običnim čovjekom; stoga, on je loš pisac. U toj izjavi sadržana je polusvjesna mješavina ideja koja podriva gotovo svu političko-književnu kritiku. Ne voljeti piščeva politička uvjerenja je jedno. Ne voljeti ga jer vas prisiljava da mislite je drugo, što nije nužno nespojivo s prvim. Ali čim počnete govoriti o »dobrim« i »lošim« piscima, prešutno se pozivate na književnu tradiciju i stoga upadate u potpuno drugačiji sustav vrijednosti. Jer što je to » dobar« pisac? Je li Shakespeare bio »dobar«?
Većina ljudi slaže se da jest. Pa ipak, Shakespeare je, vjerojatno čak i po mjerilima svog vremena, reakcionaran u tendenciji; on je i težak pisac, i vrlo je sumnjivo u kojoj je mjeri prihvatljiv običnom čovjeku. Što onda ostaje od primjedbe da je Eliot isključen, zbog toga jer je anglokatolički rojalist koji je sklon citiranju na latinskom?
Lijeva književna kritika nije u krivu kada inzistira na važnosti predmeta djela. Ne mora čak biti u krivu, ako imamo na umu doba u kojem živimo, u traženju da književnost u prvom redu iznad svega bude propaganda.
No, nije bila u pravu kad je donosila prividno književne procjene u političke svrhe. Uzmimo grub primjer – koji će se komunist usuditi javno priznati da je Trocki bolji pisac od Staljina – a on to, naravno, i jest. Reći da je X darovit pisac, ali da je moj politički neprijatelj i da ću učiniti sve da ga ušutkam – to nije bezopasno. Čak i ako završite ušutkavajući ga vojničkim revolverom, u stvari ne griješite protiv intelekta. Smrtni je grijeh reći – »X je politički neprijatelj, stoga je loš pisac«. A ako itko ustvrdi da se danas takve stvari ne događaju, samo ću odgovoriti: pogledajte književne stranice lijeve štampe, od »News Chroniclea« do »Labour Monthlyja«, i vidjet ćete što ćete naći.
Ne zna se koliko je mnogo izgubio socijalistički pokret otuđivanjem od književne inteligencije. On se otuđio djelomično zbog miješanja traktata s književnošću, a djelomično zato što u sebi nije našao prostora za humanističku kulturu. Pisac može glasati za laburiste, jednako lako kao i svaki drugi, ali mu je vrlo teško sudjelovati u socijalističkom pokretu kao pisac. I knjiški dogmatičar i političar praktičar prezirat će ga kao »buržoaskog intelektualca« i neće propustiti nijednu priliku da mu to ne kažu. O ni će prema njegovom djelu imati jednak odnos kao i burzovni mešetar. Nepismenost političara je specijalna odlika našeg doba – kao što je to rekao G. M. Trevelyan – »U sedamnaestom stoljeću članovi parlamenta citirali su Bibliju, u osamnaestom i devetnaestom klasike, a u dvadesetom ništa« – a prirodna posljedica toga jeste (politička) nemoć pisaca. U godinama nakon prošlog rata najbolji engleski pisci bili su reakcionarni po svom shvaćanju, iako najveći dio njih nije sudjelovao u političkom životu. Poslije njih, oko 1930, došla je generacija pisaca koja je veoma nastojala biti korisna lijevom pokretu. Mnogi su se priključili Komunističkoj partiji, ali tamo su naišli na isti prijem kakav bi dočekali i u Konzervativnoj partiji. To jest, prvo su ih gledali pokroviteljski i sa sumnjom, a onda, kada se otkrilo da se ne mogu ili ne žele pretvoriti u gramofonske ploče, bacani su van za uši. Većina ih se povukla u individualizam.
Nema sumnje, oni još uvijek glasaju za laburiste, ali njihovi talenti su izgubljeni za pokret; no još je kobnija posljedica što je nova generacija pisaca koja je došla poslije njih, iako nije sasvim nepolitična, od samog početka izvan socijalističkog pokreta. Od vrlo mladih pisaca koji su sada na početku svoje karijere, najdarovitiji su pacifisti, a neki su skloni fašizmu. Teško da postoji i jedan kojem zablude socijalističkog pokreta nešto znače. Desetgodišnja borba protiv fašizma njima se čini besmislenom i nezanimljivom, i oni to iskreno kažu. To se može objasniti na više načina, ali prezriv odnos ljevice prema »buržoaskim intelektualcima« vjerojatno je jedan od razloga.
Gilbert Murray je negdje iznio da je jednom u nekom socijalističkom debatnom klubu predavao o Shakespeareu.
Na kraju je, kao i obično, pozvao slušače da postave pitanja, ali je dobio samo jedno: »Je li Shakespeare bio kapitalist?« Depresivno je što ta priča lako može biti istinita. Slijedite njezine implikacije i vjerojatno će vam postati jasno zašto je Celine napisao »Mea Culpa«, a Auden traži svoju postojbinu u Americi.
Džordž Orvel
»Tribune«, 4. juna 1943.
