Iz knjige Na rubu pameti, nastavak
Radost (2)
Obratno od svakog očekivanja, na moje najveće iznenađenje, doktor Werner nije mogao da nađe riječi kako bi se ispričao što je bio – kao što sam to uostalom ingeniozno formulirao – toliko neukusan te je doista povjerovao glasinama da se kod mene možda ipak radi o nekom prolaznom poremećenju živčane ravnoteže. Poslije dugog i toplog uvoda ta se je stara ispucana lumbarda raspekmezila: da mu je, doista, neobično drago što je imao prilike da se razuvjeri, jer – naravna stvar — kod mene se ne radi ni o kakvoj pubertetskoj krizi, ja sam nesumnjivo natprosječno inteligentan, iskusan gospodin, on potpuno shvaća duboku, gotovo simboličnu logiku mojih postupaka, on doduše ne dijeli – u svemu – moje mišljenje, ali on je ipak načelno toliko liberalan te može shvatiti kako se tu kod mene radi o jednom – zapravo – dugogodišnjem procesu sazrijevanja, ja sam već osamnaeste godine bio zapravo zakoračio daleko ispred stvarnosti, ja takoreći anticipiram naš normalni tok progresa, i tako dalje, i tako dalje, ali on ipak misli – uostalom – i tako dalje.. Bit će da se je doista uvjerio da ne govori s prenapetim neurastenikom, kad mi je iznenada stavio jedno sasvim trijezno, građansko, kućevlasničko pitanje: da je čuo kako prodajem svoju trokatnicu, i da li to – doista – odgovara istini? Njega lično ta stvar zanima i on će mi odmah objasniti zašto.
- Jest, prodajem trokatnicu na Biskupskom trgu za milijun i trista hiljada, slobodna od obaveza, rentabilitet sedam i pol posto,
- Objekt mu je poznat, cijena uglavnom odgovara, poslat će sutra k meni svoga advokata…
- Doktora Huga-Huga?
- Da: Huga-Huga!
- Molim, ne! Toga gospodina ne želim vidjeti.
- Smije li se znati zašto?
- Advokat Domaćinskoga…
- To mu nije baš ugodno, jer je s doktorom Hugom u poslovnim vezama! Ali molim!
Dakle još jedamput da ga ispričam, jer nije imao ni najneznatnije zle namjere, jer se je po liniji najčistije simpatije, što je za mene nepromućno osjeća već godinama, rukovodio zapravo samo mojim vlastitim interesima, pod krivim pretpostavkama, svakako, te će mu biti neobično milo ako nam pođe za rukom da riješimo u obostranom interesu svoj eventualni zajednički poslovni odnos u obliku kupoprodajnog ugovora, i tako dalje – doviđenja! – Doviđenja, dragi gospodine doktore!
Za vrijeme čitavog ovoga “da-svakako-ali-i–tako-dalje”-razgovora, odmah do moga stola, tik iza mojih leđa, sjedila je gospođa Jadviga Jesenska.
Dama na koketnom rubu četrdeset i sedme, mesnata brineta iznad osamdeset kilograma, žena u posljednjoj jeseni bujne, uvele ljepote, gospođa kojoj sam bio pravni zastupnik prije šest-sedam godina u neobično zamršenoj ostavinskoj raspravi. Brodolomka svoje vrste, ta Jadviga Jesenska stanovala je u istom hotelu “Evropa”, na istome spratu, u sobi broj dvjesta četrdeset i šest, a govorilo se po gradu da tu živi kao neka vrsta hotelske namještenice, takoreći društvene dame za otmjenije inostrance koji ne traže samo ljubav nego i dobro odgojenu duhovitu i kulturnu konverzaciju. Ta Jadviga Jesenska imala je iza sebe tri ili četiri braka, nekoliko samoubojstava u kojima je, kao što se pričalo, odigrala sudbonosnu ulogu, sama je pokušala samoubojstvo u okviru neugodne krijumčarske kokainske afere u kojoj se kasnije pred sudom utvrdila njena potpuna nevinost, skitala se inostranstvom, držeći kartašnice po boljim hotelima, a večeras joj je bilo dosadno i, nagnuvši se na svojoj stolici leđima spram mene, tako intimno da sam osjetio toplinu njenih obraza, zapitala me da li sam – po običaju – za partiju šaha?
Otkako sam se preselio u “Evropu” odigrao sam s tom Jadvigom Jesenskom najmanje trideset partija a da nisam dobio gotovo ni jedne. Nije igrala u principu – prividno – mnogo bolje od mene: najmanje pedeset posto naših igara visilo je do posljednjeg poteza na niti, ali na kraju sam uvijek izgubio na isti način: ili je ona izvukla drugu kraljicu ili je izgledalo kao da će je izvući. Igračica od mene svakako vještija, sabranija i domišljatija, ona je od prvog poteza dominirala daskom, glumeći vješto, vrlo lukavo, kao da igra s ravnopravnim partnerom.
Nisam bio za igru. Za šah izgledalo mi je da sam savršeno duhom odsutan te večeri.
Bilo je takvo jedno kišovito, dosadno veče, kad je Jadviga Jesenska osjećala apsolutnu potrebu da se nešto dogodi. Tako smo pošli u Tref-bar i kod sedme ili osme čaše whiskyja priznala mi je da je prisluškivala razgovoru između mene i doktora Wernera.
Savršeno diskretna, ta hotelska društvena dama punih četrnaest dana nije progovorila ni jedne jedine riječi o čitavome mom slučaju, ali u Tref-baru kod whiskyja priznala mi je da potpisuje sve što sam govorio njenom prvom suprugu, starom pokvarenjaku doktoru Werneru, a naročito ono o moralu i o ukusu. Ona pozna vrlo dobro tu visokoodnjegovanu školu gospodskih moralista. Imala je ona s njima posla po kartašnicama i u krevetima: to su najveće svinje, ti takozvani moralisti!
Kod jedanaestog whiskyja utvrdio sam da su joj prsti mekani, pojastučeni, topli, laktovi hladan kamfor, uvojci svileni, kosa mirisna, da je uopće sva puna toplog šarma, bucmasta, obla, intimno zagrijana stara mačkica, malko ogromna, s masivnim, natečenim listovima, solidna, draga, duhovita, i sve se je svršilo u njenoj sobi broj dvjesta četrdeset i šest, točno po hotelskom propisu: obligatno škripanje postelje, u prvome polusnu šum vodovoda iz kupaonice i dosadan povratak u sobu dvjesta četrdeset i dva, s raznim suvišnim predmetima u rukama: s kišobranom, s kamašama, s ogrtačem, s hlačnjacima, te čovjek ne zna gdje mu je šešir, gdje je sat s lancem, je li zaboravio novčarku, što je s lijevom podvezicom, novine gdje su, cigarete su tu, a žigice, a kravata, a gdje je ključ, nema dakako svjetlosti, zuji lift, netko dolazi sa dna hodnika, smiješno, zato postoje hotelski hodnici na svijetu da bi hotelski gosti mogli prolaziti hodnicima…
Ova mala, u svakom smislu nevina pustolovina s Jadvigom Jesenskom razvila se u čitav niz najsablasnijih sablazni. Da nas dvoje igramo šah u jednoj od najistaknutijih kavana u centru grada, taj je skandal toliko uzbunio naše moraliste da je kavana, u to vrijeme – između deset i dvanaest naveče – obično prazna, počela da vrvi gostima.
Magnifikusi, dekani, asistenti, docenti, njihove gospođe, gospodin senator iz ulice Hyperiona Balentekovića i neizbježni doktor Hugo-Hugo, svi su počeli da dolaze na pikolokapuciner između devet i dvanaest naveče u kavanu “Evropa”. Jedne noći oko ponoći, pošto je u kavanu kao predstražu izaslala svoga unuka Egona plemenitog Sarvaša, osvanula je čak i stara generalica Aquacurti-Sarvaš-Daljska, o kojoj se ne bi moglo reći da je do toga momenta pokazivala naročit interes za razvoj daminog gambita kakav se njeguje u okviru noćnog života našeg velegrada. Igrati šah obasjan snopovima svjetlosti znatiželjnog, glupog, zlobnog krda, čitavog jednog špijunskog sistema, nije pretjera no ugodna zabava, te smo se prema tome gospođa Jadviga Jesenska i ja pred tom ruljom preselili u Tref-bar. Kako se tamo ne igra šah, pili smo whisky, pak se pokazalo da su u Tref-bar počela da dolaze gospoda privatni docenti i rektori, dekani, asistenti i njihove gospođe i kao tetanus-bacil neprestano na svakome mjestu prisutan, doktor Hugo-Hugo, pak je jedna sušičava ksilofonkinja zatražila od ravnateljstva bara povišicu gaže, pretpostavljajući krivo da se pojačana posjeta tog noćnog lokala ima zahvaliti njenoj ksilofonskoj vještini.
Pobjegli smo u jednu zabitnu krčmu na kraju grada i tamo su nas nanjušili, promijenili smo pet kavana, vratili smo se natrag u “Evropu”, uzalud, bili su nam za petama s impozantnom ustrajnošću, dostojnom – u svakome slučaju – plemenitijeg napora. Onda smo gospođa Jadviga Jesenska i ja odlučili da se svake nedjelje otvorenim fijakerom odvezemo na tihu misu u jednoj otmjenijoj gornjogradskoj crkvi, što je izazvalo sveopće negodovanje u obliku kiše anonimnih pisama.
Jadviga Jesenska, stara, iskusna, oprobana vještakinja u primanju anonimnih pisama, uvjeravala me je da ta pisma stižu iz kruga moje supruge, gospođe Agneze. Njoj nije dosta što sam kavaljerski preuzeo na sebe krivnju koje nije bilo, ona osjeća duboku moralnu potrebu da se ustrajno zgraža nad mojim nemoralnim, bolesnim, suludim životom, što ga je vrlo mudro pravodobno ostavila, kao što se ostavljaju lađe koje tonu. Povjerovao sam Jadvigi Jesenskoj da bi to, nažalost, doista mogla biti anonimna pisma moje gospođe, kao što sam Jadvigi Jesenskoj uopće vjerovao sve što se tiče žena ili ženskog tajanstva. Jadviga Jesenska je žene izvanredno dobro poznavala, i što je za ženu zapravo rijetka pojava i neobično svojstvo: Jadviga Jesenska, u sebi intimno, stidjela se što je žena. Možda je glavna tajna njenog uspjeha i njenog šarma i bila uslovljena tim bizarnim osjećajem vlastite ništavosti. Ona se je podastirala svojim prijateljima kao sag, ona se je davala s tihim i nenamještenim osjećajem krivnje, a ako je to eventualno i bio samo trik, bio je izvanredno mudro odabran, mora se priznati. Jadviga Jesenska nije spadala među žene koje se lagano zaboravljaju. Još kao posve malena djevojčica ona je izgarala od stida u samoći svoje djevojačke postelje, osjećajući kao vlastiti grijeh što se pod njenim prozorom vuku njeni mali ljubavnici iz plesne škole i zebu pod plinskom svjetiljkom kao kudravi psi. Žene je mrzila od svog najranijeg djetinjstva, osjećajući i spram svoje vlastite majke neshvatljiv, zapravo hladan otklon, te je svoj život proživjela potpuno sama. Sve te starije žene oko njenog djetinjstva, kod bake u provinciji, micale su se kao sablasti u noćnoj rekli, sa svijećom u ruci, u borbi s buhama ili u intimnom odnosu s noćnim loncem pod posteljom. Na tim staromodnim pobožnim matronama njenog najranijeg djetinjstva sve je bilo laž: i ulošci u kosi, i mideri, i zubi, i moral, i pobožnost. Vadli nafilovani, grudi stisnute, bokovi pojastučeni, struk umidrovan, uvjerenja lažna, u glavi slama, a u srcu zloba. U voćnjaku, kod bake, doživjela je da je kravarica Ana mokrila pod trešnjom, stojećke, pod svojom suknjom, i taj ustvari posve prirodni i najsvakodnevniji događaj toliko ju je bio potresao da je od toga momenta s pojmom žene kao takve vezala uvijek jednu te istu sliku: lik jedne kravarice, s modrom, platnenom, u nabore navoranom suknjom, kako stoji raskrečena nad toplim vodopadom. Ta odvratna, strašna žena bez midera i bez morala, to je žena bez steznika i bez lažne pretvorljivosti, koja mokri kad ima potrebu, i tako zapravo izgleda ženstvo kad ne nosi krinke. Gađenje nad neumidranim i kravarski priprostim, neuglađenim ženstvom ostalo je Jadvigi spram svih žena bolećivo do danas. Vrijeme njenog djevojaštva na početku stoljeća bilo je još polufeudalno, polucehovsko. zapravo haremski zatucano, te je Jadviga, po svoj prilici, bila jedna od prvih naših žena koja se uz sveopće zgražanje svoje okoline usudila da zapali cigaretu na najjavnijem mjestu našega grada, u kavani. Bilo je zapravo nečeg pionirskog u tim prvim javnim cigaretama Jadvige Jesenske u vremenu kada se je na svaki fijaker pazilo noću tko u njemu sjedi, i kada se nije pitalo za nekoga što je on i kakvo mu je zanimanje, nego što mu je bio otac, jer se smatralo da je otmjeno imati oca intelektualca, recimo perovođu ili pristava kraljevske zemaljske vlade. Sin takvog otmjenog višeg pristava zemaljske vlade, doktora Benjamina Skalinskog, student prava, dečko u dvadeset i prvoj godini, ustrijelio se u pubertetskom bunilu, a krivnja za tu mladenačku smrt pala je na sedamnaestogodišnju Jadvigu Jesensku. Kod njega su našli čitav snop ljubavnih pisama što ih je mladi Skalinski pisao Jadvigi, a po samome tonu, po motivu i po suludoj grafičkoj opremi nekih pornografskih detalja nije moglo biti nikakve sumnje da je između djece postojala fantastična, nezdrava, mračna, burna, upravo tjelesna veza. Majka Benjaminova gospođa Lucija, koja se Jadvige instiktivno pribojavala (kao svoje eventualne buduće snahe), nije s djevojčicom simpatizirala od prvog dana, te je u moralnoj istrazi, koju je poveo pristav Skalinski, dala za Jadvigu teške, kompromitantne izjave: da je često dolazila k njima, da je često izlazila sa samoubojicom na duge šetnje, a jedamput – kad je ona iznenada banula u sobu svoga sina – da je tu djevojku našla na dječakovim koljenima.
Jadviga se branila protiv tih prividnosti u uporno je ostajala kod svog iskaza: da ni o čemu pojma nema, da ni jedno od tih kompromitantnih pisama nije imala nikada u ruci (što je, doista, bilo i uvjerljivo, jer da su ta takozvana “njena” pisma doista bila njoj i predana, ne bi se – zacijelo – bila našla u ostavštini pokojnika), da ničega, o čemu se u pismima govori, između njih nije bilo niti je moglo biti, u jednu riječ: Jadviga je sve poricala. Ona je podržavala kontakt sa Skalinskim u društvenoj crti svoje majke, intimne prijateljice gospođe Skalinske. Pokojni Benjamin da joj je doduše govorio kako će je zaručiti kad položi ispite, ali ona, lično, nije tome podavala nikakve naročite važnosti, jer joj taj mladi i umišljeni dječak ni po čemu nije bio naročito simpatičan.
Skalinskijevi su imali staromodan salon osamdesetih godina, s neprozirnim pamučnim bordorumenim zavjesama koje su se rastvarale pomoću drvenih kolutića na karnišama, pa kad bi tko rastvorio zavjesu, tuckali su ti kolu-tići na karniši jedan o drugi muklo drveno kao mali kosturići. Zbog tih neugodnih tamnih zavjesa, zbog neugodnog mračnog hodnika, u kome je uvijek zaudaralo po začinu i po zahodu, zbog tamnopolitiranih vrata (što su tome tmurnom stanu samo još pojačavala mračno i neugodno značenje), a naročito zbog lošeg malinovca koji je vonjao na oprane dječje pelene, zbog tog samog dječaka koji joj je šaputao nepristojne riječi, ona nije nikada voljena ni taj stan, ni te posjete, ni gospođu Skalinsku, niti ikoga od te nesimpatične obitelji. Jedamput kad je donijela nekakve kolače na poklon gospođi Skalinskoj (majka bi je tako slala često s poklonima, s toplim kolačima pod salvetom i s porukom iz prvoga sprata u drugi), kada su ostali na minutu sami u crvenom salonu, Benjamin je jednom prilično odlučnom kretnjom pokušao da je uštine za lijevo stegno pod suknjom iznad podvezice, ali mu se je zaprijetila da će alarmirati ukućane, i on se povukao. Onda je jednim upravo živinskim skokom bio kod prozora, pograbio krletku s kanarincem i bacio je u vrt.
Slušala su gospoda moralisti tu ispovijed male djevojčice na policiji i nitko joj nije vjerovao ni jedne riječi. Jedan sa zlatnim naočalima zapovijedio joj je da ode u pokrajnu sobu i da se tamo svuče do gola. Pretražili su je i našli da je netaknuta i tako su je pustili kući. Zgaženu, silovanu, popljuvanu. Tako je zapravo počeo njen život, koji eto svršava po boljim hotelima za razonodu otmjenijih inostranaca. Da bude komplikacija još paklenija, njena majka, staromodna zbunjena kokoš (udovica geometra iz provincije, koji je od nje bio dvadeset i sedam godina stariji), pokušala je da se baci pod kotače vlaka, ali se onesvijestila pokraj pruge, i tako su je našli noćni prolaznici gdje leži u blatu. Nije njena majka nakon toga proživjela ni pola godine, a poslije sprovoda, odstranjena iz svih srednjih škola, ostala je Jadviga žigosana i potpuno sama u jednom malom gradu s jablanovima, sa zelenim svjetiljkama na maglenim prugama, s umornim šetnjama uz gradske plotove na periferiji, gdje laju psi, a drvene petrolejke žmirkaju na samotne prolaznike. Od crnih stopa njenog slomljenog hodanja sve se zamračilo oko nje i ona nije imala pojma što bi zapravo trebala da počne? Odonda pa do danas ovaj mali grad predstavlja za nju neizrecivo bolno hodanje uz tuđe plotove, i to se samotno, besciljno hodanje po malome gradu ponavlja uvijek – trista i šezdeset puta između jeseni i jeseni – i to jalovo hodanje raste u nevjerojatnu, tajanstvenu, jednosmjernu sliku o zatvorenom malom gradu, o bezizlaznom lunjanju po tome malom gradu ili po malo većim gradovima, u sliku o žalosti jednog ženskog života koji je protekao a da se zapravo ništa nije dogodilo što bi zaista zavrijedilo da se proživi.
Miroslav Krleža
Nastaviće se
