
Ono što mi izgleda divno, što bih hteo da napišem, to je neka knjiga ni o čemu, knjiga bez veze sa spoljnim, koja bi se držala sama od sebe unutarnjom snagom svog stila, kao što zemlja lebdi a ništa je ne podupire. Knjiga koja ne bi imala nikakav predmet, ili bar u kojoj bi predmet bio skoro nevidljiv, ako je to moguće. Najlepša dela su ona u kojima ima najmanje sadržaja; što god je izraz bliže misli, što god se reč više priljubi i nestane, utoliko je sve lepše. Verujem da je budućnost umetnosti na tim putevima. Vidim je kako raste i eterizira se, koliko god može, počevši od egipatskih pilona pa do gotskih kopljastih lukova, i počev od indijskih spevova sa dvadeset hiljada stihova pa do Bajronovih hitaca u vis. Tim što postaje vešta, forma se tanji; napušta svaku obredsku krutost, svako pravilo, svaku meru; ostavlja epski spev za ljubav romana, stih radi proze; ne zna ni za kakvo svoje pravoverje i slobodna je kao volja koja stvara. Ovo oslobođenje od materijalnosti može se naći u svemu, i vlade su išle za njim, počevši od istočnjačkih imperijalizama pa do budućih socijalizama. Zato nema ni lepih ni ružnih predmeta i zato bi se moglo postaviti skoro kao aksiom, stavljajući se na tačku gledišta čiste umetnosti, da nikakav i ne postoji, pošto je stil, sam bez ičeg drugog, apsolutni način da se stvari zapažaju…
Pismo Lujzi Kole, 16. januara 1852.
Književnost će sve više i više dobiti izgled nauke; ona će poglavito biti izlaganje, što ne znači da će biti didaktička. Treba praviti slike, pokazati prirodu onakva kakva je, ali praviti potpune slike, slikati i ono dole i ono gore…
Pismo Lujzi Kole, 6. aprila 1853.
Želeo bih da stvaram knjige u kojima treba samo da se pišu rečenice (ako se to može reći) kao što čovek, da bi živeo, treba samo da udiše vazduh. Ono što mi je dosadno, to su lukavstva plana, kombinacije efekata, svi skriveni proračuni koji su ipak umetnost, jer utisak stila zavisi od njih, i to isključivo…
Pismo Lujzi Kole, 25—26. juna 1853.
Gospođa Bovari nema ničeg istinitog. To je potpuno izmišljena priča; ja nisam uneo u nju ništa ni od svojih osećanja ni od svog života. Iluzija (ako neke ima) dolazi, naprotiv, od bezličnosti dela. Jedno od mojih načela je da ne treba sebe pisati. Umetnik treba da bude u svom delu kao bog u svemiru, nevidljiv a svemoćan; neka se svuda oseća a ne vidi. A zatim, umetnost treba da se uzdigne iznad ličnih naklonosti i nervoznih osetljivosti! Vreme je da joj se, neumoljivom metodom, dâ određenost fizičkih nauka. Glavna teškoća, po mom mišljenju, ipak ostaje i dalje stil, forma, nevidljiva lepota koja proizlazi iz same zamisli, a koja je blistanje istine, kao što je rekao Platon…
Pismo Gospođici Leroaje de Šantpi, 18. marta 1857.
Ja, štaviše, ne verujem da pisac romana treba da iskaže svoje mišljenje o stvarima ovog sveta. On može da ga preda, ali ja ne volim da ga kaže. (To je sastavni deo moje posebne poetike.) Ja se ograničavam na to, dakle, da izložim stvari onakve kakve mi izgledaju, da izrazim ono što mi se čini istina. Neka posledice budu kakve budu. Bili bogati ili siromašni, pobedioci ili pobeđeni, ja od toga ništa ne primam da postoji. Neću da imam ni ljubavi ni mržnje, ni sažaljenja ni gneva…
Pismo Žorž Sandovoj, 10. avgusta 1868.
Gorim od želje da vidim vašu književnu kritiku, jer će vaša biti kritika praktičara — važna stvar. Kod mojih prijatelja Sent-Beva i Tena me odbija to što oni ne vode dovoljno računa o umetnosti, o delu samom po sebi, o kompoziciji, stilu, ukratko, o svemu što sačinjava Lepo…
Pismo Ivanu Turgenjevu, 2. februara 1869.
Gistav Flober

