
Mnogo pre ostvarivanja naše zamisli znali smo da poziranje tigrova postavlja dvostruki sentimentalni i moralni problem. Prvi se nije toliko odnosio na poziranje koliko na samog tigra, u meri u kojoj ovim krupnim mačkama ne prija da se nameštaju za poziranje pa pribegavaju svoj svojoj energiji koja nipošto nije mala, kako bi odolele. Da li je u ovim okolnostima trebalo da se prenebregne priroda tih životinja? Ali pitanje nas odvodi na moralnu ravan, gde svaka radnja može da bude uzrok ili posledica sjaja ili bede. Noću, u našoj kućici u ulici Humboldt, razmišljali smo o tome pred činijama sa sutlijašem preko kojeg smo zaboravili da pospemo cimet i šećer. Uistinu nismo bili sigurni da možemo da namestimo tigra za poziranje i to nas je pogađalo.
Naposletku je odlučeno da ćemo jednog namestiti za poziranje, samo zato da vidimo na delu mehanizam u svoj svojoj složenosti, pa da kasnije procenimo rezultate. Neću ovde govoriti o pribavljanju prvog tigra: bio je to osetljiv i mukotrpan posao skopčan sa obijanjem pragova konzulata i drogerija, komplikovano uklapanje karata, avionskih pisama i rečničkog istraživanja. Jedne noći moji rođaci pojavili su se premazani jodom: bio je to uspeh. Popili smo toliko nijebola da je moja mlađa sestra na kraju počela da rasprema sto grabuljom. U to doba svi smo bili mlađi.
Sada kada je opit doneo rezultate koje znamo mogu da iznesem i pojedinosti poziranja. Možda je najteže od svega ono što se tiče ambijenta, jer je potrebna soba sa što manje nameštaja, a to nije tako čest slučaj u ulici Humboldt. U sredini se postavlja uređaj: dve ukrštene daske, komplet elastičnih šipki i nekoliko krčaga sa mlekom i vodom. Poziranje tigra nije tako teško, mada može da se desi da operacija propadne pa da mora da se ponovi; prava teškoća počinje onog trenutka kad se, već namešten za poziranje, tigar se iznova oslobađa i na svakojake moguće načine nastoji da u toj slobodi i uživa. Na toj etapi, koju ću nazvati prelaznom, reakcija moje porodice od prvorazrednog je značaja; sve zavisi od toga kako će se moje rođene sestre poneti, do veštine kojom će otac ponovo namestiti tigra za poziranje koristeći ga u najvećoj meri kao grnčar svoju glinu. Najmanji propust značio bi katastrofu, prekidači pregoreli, mleko prosuto, užas fluorescentnih očiju koje paraju pomrčinu, mlaki mlazevi kod svakog udarca kandžama; odbijam i da zamislim tako nešto pošto je za sada tigar pozirao bez opasnih posledica. Počevši od uređaja, preko različitih funkcija koje svi moramo da obavljamo, sve do tigra i moje braće iz druge iz drugog kolena, sve mora biti delotvorno i da se savršeno uklapa. Za nas sama činjenica u vezi sa poziranjem tigra nije bitna, nego je za nas važno da se obred obavi u celosti bez iskoraka. Neophodno je da tigar pristane da bude namešten za poziranje, ili da se izjasni na određeni način tako da neće biti važno bilo da prihvata, bilo da odbija. U trenucima kada čovek pada u iskušenje da ih naziva ključnim – možda usled one dve daske, možda zbog pukog opšteg mesta – porodica se oseća obuzetom izuzetnim uzbuđenjem; moja majka ne skriva suze, a moje sestre u prvom kolenu krše i lome prste na rukama.
Poziranje tigra sadrži nešto što nas asocirana potpunost, na svrstavanje pred nekim apsolutom; ravnoteža zavisi od nečega tako malog, a to plaćamo tako visokom cenom da kratkotrajni trenuci koji slede nakon poziranja i koji odlučuju o njegovom savršenstvu izbacuju nas olako, raznose sobom svojstva tigra i čovečnosti jednim jedinim nepomičnim pokretom, a to mogu biti vrtoglavica, zastoj i prispeće. Nema tigra, nema porodice, nema poziranja. Nemoguće je znati čega ima; drhtaj koji nije od ovog mesta, neko središnje vreme, neki stub prožimanja. A posle svi izlazimo u pokriveno dvorište i naše tetke donose supu pevušeći, kao da idemo na kakvo krštenje.
Hulio Kortasar
Prevela: Silvija Monros Stojaković

