Knjiga dana Narodne biblioteke Srbije
Zapanjujuća je emotivna snaga ove ode roditeljskoj ljubavi, koja se događ‑a u predelima opustošene postapokaliptične Amerike. Portret oca i sina u očajnickoj borbi da prežive prikazuje njihov odnos kao grčevitu potrebu da se sačuva vera u smisao života, u dobrotu i humanost. U svetu u kojem više nema boga, nade i ljubavi, njih dvojica poslednji nose plamen čovečnosti u sebi. „Put“ je neumoljivi dokaz koji je književni svet ubedio da je Kormak Makarti jedan od najvećih živih američkih pisaca. Kroz veoma mračan moralno-filozofski ton ove knjige možemo osetiti duboku i iskrenu potrebu autora da nas ubedi kako ne postoje okolnosti zbog kojih vredi odreći se tako neophodnih vrlina kao što je čistota duše. Roman je 2006. godine ovenčan Pulicerovom nagradom, a 2009. snimljena je veoma uspešna filmska adaptacija ove knjige.
Kad se probudio u šumi, u hladnoći i mraku, pružio je ruku da dotakne dijete koje je spavalo pored njega. Noći tamnije od tame i dani sivlji od prethodnih. Kao početak hladnog glaukoma koji zamračuje svijet. Podigao je ruku i pustio je da se spušta polako sa svakim dragocjenim dahom. Odgurnuo je plastičnu ceradu i izvukao se ispod pokrivača u svojoj prljavoj odjeći i pogledao prema istoku, tražeći svjetlost koje nije bilo. U snu, iz kojeg se probudio, ušao je u pećinu kamo ga je dijete dovelo za ruku. Njihovo je svjetlo plesalo po vlažnim sedrenim zidovima. Kao hodočasnici iz priče koju je progutala i u utrobi izgubila neka granitna zvijer. Duboki kameni dimnjaci, gdje voda kaplje i pjeva, odjekuju u tišini minutama zemlje i satima dana i godinama bez kraja. Sve dok nisu ušli u veliku kamenu prostoriju gdje je ležalo crno, prastaro jezero. A na drugoj je obali čudovište ustalo iz sedrenog jezerca i podiglo gubicu s koje se cijedila voda, buljeći u svjetlo mrtvobijelim očima, slijepima kao paukova jaja. Nisko je zamahnulo glavom nad vodama kao da miriše ono što ne vidi. Zgurano ondje onako blijedo, golo i prozirno, dok su mu alabasterne kosti bacale sjenu na kamenje iza njega. Utroba, kucajuće srce. Mozak koji je pulsirao unutar mutnog staklenog zvona. Ljuljalo je glavom lijevo i desno i tad je zastenjalo duboko, okrenulo se i pognulo i bezglasno otkaskalo u tamu.
S prvim je sivim svjetlom ustao i, ostavivši dječaka da spava, spustio se na cestu, čučnuo i proučavao okolinu prema jugu. Jalova, tiha, bezbožna. Pomislio je da je listopad, ali nije bio siguran. Godinama već nije bilježio datume. Išli su prema jugu. Ovdje neće preživjeti još jednu zimu.
Već se dovoljno razdanilo pa je dalekozorom promotrio dolinu ispod njih. Sve je blijedjelo i mračilo se. Meki se pepeo lagano vrtložio nad asfaltom. Proučavao je ono što je mogao vidjeti. Dijelove ceste između mrtvih stabala. Tražio je boju. Pokret. Bilo kakav trag, stup dima. Spustio je dalekozor, svukao pamučnu masku s lica pa obrisao nos o zapešće. Ponovo je dalekozorom pregledao kraj. A onda je samo sjedio ondje, držeći u ruci dalekozor, i promatrao pepeljasto dnevno svjetlo kako se zgušnjava nad zemljom. Znao je samo da mu je to dijete jamstvo. Rekao je: Ako on nije riječ Božja, Bog nikada nije ni progovorio.
Kad se vratio, dječak je još spavao. Skinuo je s njega plavu plastičnu ceradu, složio je i iznio do košare za kupnju, spakirao je pa se vratio s tanjurima i nekoliko kukuruznih kolačića u plastičnoj vrećici i s plastičnom bocom sirupa. Na zemlju je rasprostro malo platno koje su koristili kao stol i postavio pribor. Izvadio je pištolj s pojasa i položio ga na tkaninu. A onda je sjeo i samo promatrao dječaka kako spava. Noću je skidao masku s lica i sad je ležala negdje medu pokrivačima. Gledao je u dječaka, a onda ponovo kroz stabla prema cesti. Ovo nije bilo sigurno mjesto. Po danu bi ih vidjeli s ceste. Dječak se okretao pod pokrivačima. Onda je otvorio oči. Hej, tata, rekao je.
Ovdje sam.
Znam.
Sat poslije već su bili na cesti. Gurao je kolica, a obojica su nosili naprtnjače. U njima su bili važni predmeti. Ako bi morali napustiti kolica i bježati. Za ručku kolica bio je pričvršćen kromirani motociklistički retrovizor u kojem je promatrao cestu iza njih. Podigao je naprtnjaču više na ramena i ogledao se po pustoj zemlji. Cesta je bila prazna. Niže, u maloj dolini, vijugava siva rijeka. Nepomična i uredna, s obalama opterećenima mrtvom trskom. Dobro si? pitao je. Dječak je kimnuo. Onda su krenuli po asfaltu kroz metalno svjetlo, stopalima razbacujući pepeo; jedan drugome bili su čitav svijet.
Prešli su rijeku preko starog betonskog mosta i nakon nekoliko kilometara naišli na benzinsku crpku. Stajali su nasred ceste i proučavali je. Mislim da možemo ući, rekao je čovjek. Pogledati. Korov kroz koji su gacali rasipao se u prašinu svuda oko njih. Prešli su asfaltnu pistu i pronašli rezervoar crpke. Poklopca nije bilo pa se čovjek prignuo na laktovima kako bi pomirisao cijev, ali ustajao je miris tek slabo podsjećao na benzin. Ustao je i promotrio zgradu. Ĉudno je da su na crpkama cijevi još bile na mjestu. Prozori su netaknuti. Vrata dućana bila su otvorena pa je ušao. Uz jedan zid stajala je metalna kutija za alat.
Provjerio je ladice, ali ondje nije bilo ničeg korisnog. Dobar set manjih gedora. Zapinjač. Pregledao je i radionicu. Metalna bačva puna smeća. Ušao je u ured. Prašina i pepeo posvuda. Dječak je stajao na vratima. Metalni stol, blagajna. Neki stari automobilski priručnici, raskvašeni i vlažni. Izgužvani linoleum s mnogo mrlja odvajao se od stropa. Prešao je sobu do stola i ondje zastao. Onda je podigao telefonsku slušalicu i okrenuo prastari broj kuće svog oca. Dječak ga je promatrao. Što to radiš? pitao je.
Pola kilometra dalje niz cestu zaustavio se i pogledao unatrag. Ne razmišljamo, rekao je. Moramo se vratiti. Gurnuo je kolica s ceste i nagnuo ih tako da se ne vide. Ostavili su naprtnjače i vratili se do crpke. Iz dućana je izvukao čeličnu kantu za otpatke, prevrnuo je i iščeprkao sve jednolitarske plastične boce ulja. Onda je sjeo na pod i, bocu po bocu, izlijevao sve ostatke tekućine, postavljajući boce naopako kako bi sadržaj iscijedio u metalnu posudu, sve dok na kraju nisu imali skoro pola litre motornog ulja. Zavrnuo je plastični poklopac, obrisao bocu krpom i rukom joj odmjerio težinu. Ulje za njihovu malu petrolejku da osvijetle duge sive sumrake, duge sive zore. Hoćeš mi pročitati priču, pitao je dječak. Hoćeš, tata? Da, rekao je. Hoću.
Na drugoj strani riječne doline cesta je prolazila kroz pusto zgarište. Nagorena stabla bez grana pružala su se s obje strane. Pepeo je vitlao preko ceste dok su opuštene žice visjele s pocrnjelih rasvjetnih stupova, tiho cvileći na vjetru. Izgorjela kuća na čistini, a iza nje puste, sive ledine i grubi nasipi crvenog blata gdje se nekad gradila cesta. Nešto dalje stajali su paneli reklamirajući motele. Sve je bilo kao nekada, samo izblijedjelo i trošno. Na vrhu brda zastali su da povrate dah na hladnoći i vjetru. Pogledao je dječaka. Dobro sam, rekao je dječak. Ĉovjek mu je stavio ruku na rame i kimnuo prema otvorenom krajoliku ispod njih. Onda je iz kolica uzeo dalekozor, stao na cestu i promotrio ravnicu prema obrisu grada u sivilu, rastrtom po pustinji kao crtež ugljenom. Ništa se ne može vidjeti. Nema dima. Smijem ja pogledati? pitao je dječak. Da. Naravno da smiješ. Dječak se naslonio na kolica i prilagodio okular. Što vidiš? pitao ga je čovjek. Ništa. Spustio je dalekozor. Pada kiša. Da, rekao je čovjek. Znam.
Ostavili su kolica pokrivena ceradom u vododerini i popeli se uzbrdo kroz tamne stupove stabala gdje je vidio izbočenu stijenu. Sjeli su u zaklon stijene i promatrali kako sive plahte kiše šibaju preko doline. Bilo je vrlo hladno. Sjedili su stisnuti jedan uz drugoga, svaki zamotan u pokrivač preko kaputa. Kad je kiša nakon nekog vremena prestala, čulo se samo kapanje iz šume.
Razvedrilo se pa su sišli po kolica, skinuli ceradu i uzeli pokrivače i stvari koje će im trebati za noć. Ponovo su se uspeli na brdo i napravili logor u suhoj prašini ispod stijena. Ĉovjek je sjedio i rukama grlio dječaka, pokušavajući ga ugrijati. Umotani u pokrivače, promatrali su kako ih bezimeni mrak obavija. Sivi obris grada s dolaskom je noći nestao kao utvara pa je čovjek zapalio malu svjetiljku i zaklonio je od vjetra. Onda su odšetali do ceste držeći se za ruke, pa na vrh brda i hrbat ceste, otkuda su vidjeli sve mračniji kraj prema i Ligu, stojeći na vjetru, umotani u pokrivače, tražeći bilo kakvu naznaku vatre ili svjetiljke. Ništa se nije vidjelo. Na pola brda titrao je tek tračak svjetlosti, pa su sišli nakon nekog vremena. Sve je bilo suviše vlažno da bi zapalili vatru. Pojeli su svoj hladan i mršav obrok i legli na prostirke sa svjetiljkom između sebe. Ponio je dječakovu knjigu, ali dječak je bio preumoran za čitanje. Hoćemo ostaviti lampu da gori dok ne zaspim? pitao je. Da. Naravno da hoćemo.
Dugo mu je trebalo da zaspi. Napokon se okrenuo i pogledao čovjeka. Lice mu je u slabom svjetlu bilo puno crnih tragova od kiše, kao u prastaroga glumca. Smijem te nešto pitati? rekao je.
Da. Naravno. Hoćemo umrijeti? Jednom. Ne sada. Ali, još idemo na jug. Da.
Dakle, bit će nam toplo. Da.
Dobro.
Što dobro?
Ništa. Samo dobro.
Spavaj sad.
Dobro.
Ugasit ću sad svjetiljku. U redu? Da. U redu.
I onda poslije, u tami: Smijem te nešto pitati?
Da. Naravno da smiješ.
Što bi ti napravio da ja umrem?
Da ti umreš, i ja bih želio umrijeti.
Da budeš sa mnom?
Da. Da budem s tobom.
Dobro.
Ležao je slušajući vodu kako kaplje u šumi. Dno dna. Hladnoća i tišina. Pepeo nekadašnjeg svijeta, raznošen svud po praznini turobnim i nestalnim vjetrovima. Otpuhan, razbacan i ponovo otpuhan. Sve se otrglo s veza. Odriješeno u pepelnom zraku. Živo samo zbog daha, drhtaja i prkosa. Da mi je samo srce kameno.
Kormak Makarti (1933, pravo ime Čarls), rođen je i odgajan na američkom zapadu, što će u njegovoj literaturi ostaviti velikog traga. Do sada je objavio deset romana za koje je dobio preko petnaest američkih i internacionalnih nagrada, uključujuci Nacionalnu književnu nagradu (1992) i Pulicerovu nagradu za književnost (2006). U svojim delima uvek se bavi temama života i smrti, a njegov stil je poznat po izraženoj direktnosti misli i svedenoj interpunkciji. Prvi roman Čuvar voćnjaka objavio je 1965, a neka od njegovih najpoznatjih dela su Svi ti lepi konji, Krvavi meridijan, Nema zemlje za starce i Put.
