Piše: Nenad Polimac
Za one koji ne znaju, a takvih je među pripadnicima srednje i starije generacije popriličan broj, vlog je skraćenica za video blog, uratke koje ostavljaju po internetu vlasnici malih video kamera: puno im je to zanimljivije nego da pišu blogove.
Hrvatska depresija
Takav je vlogger protagonist debitantskog filma Brune Pavića, mladi Splićanin na silaznoj putanji karijere koja još nije ni počela: već na početku dobije otkaz u knjižnici u kojoj je na probnom roku, jedini izvor prihoda mu je pranje stuba zgrade u kojoj živi s majkom, a njezina mirovina izvor je kakve takve stabilnosti. Unatoč tome, prijeti im izbacivanje iz stana, jer kasne s najamninom, starica je nepodnošljivo čangrizava, a tu i tamo naizgled niotkuda iskrsne otac, jedino spreman za razgovor o svom izvađenom žučnom kamencu.
“Vlog” je autentični izdanak hrvatske depresije, što još više pojačava crno-bijela fotografija i “no budget” produkcija. Pavić je diplomirao na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a za razliku od njegovog profesora i producenta Dana Okija, prijemčivije izlaže radnju. Šteta je što film nije ambicioznije i čvršće režiran, s takvom temom mogao je računati na puno bolji prijem na art sceni.
Da postoji informativna sekcija, tamo bi mu bilo mjesto – kao i još nekolicini naslova prikazanih na festivalu – no kako je filmova premalo, nešto takvo ne dolazi u obzir.
Elementi trilera
Uzgred, kako je Pulski filmski festival prestao biti festival igranog filma po propisima iz 2010., ostaje zagonetka zašto u konkurenciju nije pripušten intrigantan cjelovečernji dokumentarac Damira Čučića “Mitch – dnevnik jednog šizofreničara“, povučen sa ZagrebDoxa zbog prijetnji tužbom Psihijatrijske bolnice Rab. Spor je u međuvremenu očito razriješen jer je film prijavljen za festival, a grijeh je selektora što ga nisu odabrali makar za projekciju u kinu Valli. Valjda su se jedino brinuli o tome da “Baršunasti teroristi” što bolje prođu.
Festival je počeo dobro i završio dobro, ponajviše zahvaljujući filmu Zvonimira Jurića “Kosac”, koji je žanrovski vrlo teško pozicionirati: u pitanju je drama s elementima trilera te s poprilično neobičnim konceptom.
Kosac u zatvoru
Isprva se čini da je to priča o sredovječnoj ženi ( Mirjana Karanović) koja je usred noći ostala bez benzina u slavonskoj zabiti, pa joj pomaže tip koga je jedino zatekla pokraj ceste, kosac ( Ivo Gregurević) kojemu ne smeta mrak da obavlja svoj posao.
Kad je on traktorom doveze do benzinske pumpe, mladić koji tamo radi (Igor Kovač) upozori ženu da je kosac odsjedio 20 godina u zatvoru zbog silovanja (mora da je bilo jako okrutno kad su mu odrapili takvu kaznu). Usprkos tome, ona se pristaje s njim vratiti traktorom do svoga automobila. Fabula se usmjerava na mladića, čiji brat u lokalnom kafiću proslavlja objavu trudnoće svoje cure, a zatim se opet vraća koscu i njegovoj suputnici.
I kad pomislimo da je to – to, iskrsava treći dramski odvojak s policajacem ( Nikola Ristanovski), čija supruga ( Lana Barić) nije oduševljena izigravati dadilju njihovom sinčiću i rado bi se ponovno vratila na posao.
Metafora naslova je jasna, nije to običan kosac nego svojevrsni vjesnik smrti, koji unosi još tmurniji ugođaj u priču o ljudima koji se osjećaju besperspektivno.
Film je izvrsno režiran i impresionirat će sve kojima ne smeta statično nizanje neugodnih situacija: nema ni velikog i dramatičnog raspleta, ali je završnica ipak logični kraj svega što se dotad odigralo.
Sjajna karijera
U glumačkoj su ekipi čak i male uloge odrađene iznimno ozbiljno, a prvi put je u nekom hrvatskom filmu nastupio naš Zlatko Burić, rođeni Osječanin kao i redatelj Jurić, koji je u međuvremenu u Danskoj i u svijetu napravio sjajnu karijeru.
Selektori stranih festivala, čak i onih nešto većeg ranga, trebali bi biti zainteresirani.
