Povratak kraljeva u Afriku
Početkom ove godine, točnije pretposljednjeg dana ožujka mjeseca, u 84. godini preminuo je Leon Gast (1936. – 2021.), američki redatelj, producent, fotograf i montažer. U svom redateljskom stažu sakupio je dvanaest recki, redom nefikcijskih. Snimao je tako Gast filmove raznolikih tema, uključujući i onaj o Hells Angelsima (“Hells Angels Forever”, 1983.), s kojeg pamti šljivu zbog kreativnih nesuglasica s članovima ove moto-družine; no kruna Amerikančeve cjelokupne karijere zasigurno je dokumentarac “When We Were Kings” (“Kraljevi ringa”, 1996.) koji je osvojio Oscara za najbolji dugometražni dokumentarni film. Priča oko nastajanja ovog filma gotovo je jednako zanimljiva kao i događaji pred kamerama peteročlanog snimateljskog tima (Maryse Alberti, Paul Goldsmith, Kevin Keating i Roderick Young), kojeg je sačinjavao i legendarni Albert Maysles. Rekli biste možda da momčad s Albertom u prvih jedanaest ne može izgubiti dokumentarno-filmsku utakmicu, no zamalo biste se prevarili. Naime, u vrijeme nastajanja možda i najpoznatijeg boksačkog meča u povijesti – “Rumble in the Jungle”, meč za naslov svjetskog boksačkog prvaka između Georgea Foremana i Muhammada Alija – potkraj 1974. godine u Kinšasi, tadašnjem Zairu, današnjem Kongu, Gast je snimio tek jedan film. U Zair je otputovao snimiti film o glazbenom koncertu koji se održavao tri dana prije službenog početka borbe (25. rujna 1974.), no sudbina je odlučila ispremiješati karte i umjesto glazbenog dokumentarca isporučiti nam jedan od najistaknutijih sportskih dokumentaraca svih vremena.
Osam dana prije prvog gonga, međutim, Foreman je na treningu (lakat) od svojeg sparing partnera doživio poprilično tešku ozljedu, duboku porezotinu iznad lijevog oka koju je valjalo zakrpati s jedanaest šavova. Borba je odgođena za šest tjedana, većina novinara i inozemnih fanova vratila se u svoje matične zemlje. Gast, srećom, nije. Tražio je i iskoristio svoju veliku priliku koja mu je trebala širom otvoriti vrata filmske karijere. U sljedećim danima i tjednima redatelj i njegova ekipa u stopu će pratiti Alija. A ovaj će, za razliku od zatvorenog i nepristupačnog Foremana, prisustvo kamera dočekati – naravno, kao i uvijek – otvorenih ruku i za Alija tipičnom toplinom rođenog zabavljača, čije sklepanice (“Float like a butterfly, sting like a bee, your hands can’t hit, what your eyes can’t see”), kao i njegovu cjelokupnu pojavu odavna možemo smatrati popkulturnom baštinom. U to je vrijeme boksački okršaj stoljeća i dalje trebao biti sporedni događaj, u zapravo više koncertnom filmu o gostovanju Jamesa Browna i B.B. Kinga u državi koja obično ne organizira događaje ovakve magnitude. No, kako je vrijeme prolazilo, i montiranje te prikazivanje bilo kakvog filma postalo postalo je itekako upitno. Dio novca od koncertnih ulaznica trebao je pokriti produkcijske troškove, no u posljednji trenutak predsjednik Zaira Mobuto Sese Seko odlučio je svoje sunarodnjake besplatno pustiti na glomazni nogometni stadion (inače i u funkciji improviziranog zatvora za neistomišljenike), a Gasta uvaliti u goleme probleme. Tu, međutim, nije bio kraj nevoljama. Trebalo je u međuvremenu doći do goleme količine snimljenog sirovog materijala, koji je nakon godina natezanja na britanskom sudu ipak završio u pravim rukama. Ovdje je glavnu ulogu odigrao odvjetnik David Sonenberg, pokazat će se kasnije i krucijalna figura u završavanju filma kakvog poznajemo danas.
Godine su prolazile, dokumentarac – točnije pregršt snimljenog materijala iz 1974. godine, trunuo je na nekoj pljesnivoj polici. Praktički sve do 1989, kada ova dvojica muškaraca onavljaju kontakt. Sonenberg je u međuvremenu napustio odvjetnički posao, uronio u glazbeno-menadžerski gdje se njegova tvrtka DAS Communications brine za karijere Lauryn Hill, The Black Eyed Peasa, Johna Legenda, Keshe i mnogih drugih. Ovaj je uvjerio Gasta da film umjesto na glazbene događaje treba biti usmjeren prema samoj borbi dvojice legendarnih boksača, dosnimljeni su intervjui sa Spikeom Leejem i dvojicom novinara Georgeom Plimptonom i Normanom Mailerom, a trodnevni koncert prebačen je na sporedni kolosijek, više kao popratna, zagrijavačka kulisa meču koji će se kasnije generacijama prepričavati. Proći će još sedam godina do konačne i toliko dugo željene svjetske premijere na Sundance Film Festivalu, ali vrijedilo je čekati – film će dobiti posebno priznanje SFF-ovog žrija, sedamnaest distribucijskih ponuda, pregršt kasnijih nagrada i, naravno, onu najvažniju, Oscara u konkurenciji dugometražnog dokumentarnog filma početkom 1997. godine. Krug se napokon zatvorio.
Kako je onda film koji je trebao biti jedno, a na kraju završio kao nešto sasvim treće, uspio priskrbiti kultnu reputaciju, naročito među ljubiteljima sportskih dokumentaraca? Najprije bi bilo posve pogrešno gledati “When We Were Kings” isključivo iz uskog rakursa sportskog dokumentarnog filma. “WWWK” apsolutno jest (i) sportski dokumentarac, u kojem gledamo rijetke zakulisne kadrove trenažnog procesa Muhammada Alija i sve popratno-pripremne elemente jednog boksačkog meča; analize samog okršaja i svih događaja koji su prethodili zairskom rumbleu (Ali na početku tridesetih, ali izraubaniji od današnjih boksača, kao underdog protiv gorostasnog i mlađeg Formana, nemilosrdnog i dotad neporaženog razarača s 37 nokauta za pasom) od strane upućenih Plimptona i Mailera itd. Poštenije bi Gastov dokumentarac gledati s malo širih gledišta, vremenske kapsule tadašnjeg društva, globalne društveno-političke situacije i praćenje protagonista s današnjim vremenskim odmakom. Borbu Formana i Alija te snimanje samog filma, organizirao je, primjerice, Don King, godinama centralna boksačka figura, nerijetko i omražena zbog svojih nametljivih medijskih istupa i ostalih etičkih i inih kontroverza koje su ga pratile kroz karijeru boksačkog promotora. Tada nešto prigušenijeg i idealističkije nastojenog Kinga, “Rumble in the Jungle” stavio je na boksačku mapu, nakon što je uspio osigurati deset milijuna novčane nagrade od Mobutua Sese Seka, predsjednika Zaira koji je ovom afričkom zemljom vladao čvrstom rukom. Iako u filmu ne doznajemo detalje njegove vladavine i način dolaska na vlast, zanimljiva je crtica o poprištu borbe, stadionu 20 May Stadium, koje se po potrebi transformira u velebni zatvor za tisuće Sese Sekovih neistomišljenika. Također, povratak u majku Afriku za Alija (pa i Kinga) više je od puke simbolike – nekoliko godina ranije boksaču je službeno oduzeta titula svjetskog prvaka zbog izbjegavanja odlaska u Vijetnamski rat, u za Ameriku turbulentno vrijeme dubokih rasnih podjela. “Neki od nas su bogatiji od vas, ali imate dostojanstvo u siromaštvu koje mi nemamo. Mi smo u Americi razmaženi. Izgubili smo ono što vi u Africi još uvijek imate. Morate to zadržati”, rekao je jutro nakon meča Ali grupici okupljenih znatiželjnika.
Ali je u “When We Were Kings” nesumnjivi Gastov miljenik. I dok je Foreman (danas posve drugačijeg karaktera, jedan od američkih sportskih i medijskih darlinga) posve zatvoren u svojem svijetu minuciozne pripreme za meč, odbijajući aktivno sudjelovati u izradi filma, Ali je njegova sušta suprotnost. Bilo da ga gledamo u kadrovima za vrijeme treninga, bilo u zafrkanciji s lokalnim stanovništvom ili u ozbiljnijim introspektivnim trenucima, s Muhammadom Alijem (nekada Cassiusom Clayjem) nikada nije dosadno. Vrckav, britkog mozga i još britkijeg jezika (“Ako ste mislili da je svijet bio iznenađen kada je Nixon dao ostavku, pričekajte da ja šutnem Foremana u leđa; samo prošlog tjedna ubio sam stijenu. Ozlijedio kamen. Hospitalizirao ciglu. Tako sam zao, od mene je bolest bolesna!”), karizmatični Ali bez naročitog naprezanja dominira filmsko-fizičkim prostornim kontinuuom. Na Alijevu stranu ubrzo staje i domaće stanovništvo, koje tijekom meča viče sada već ikoničko “Ali bomaye!”. Naravno, s emotivnim i otvorenim boksačem puno se lakše povezati nego s tadašnjom nokaut-mašinom Foremanom; gotovo da nas autor gurka prema dobar-zao narativu između Rockyja i Ivana Draga. U pripremi konačnog obračuna tako u pozadini ostaju glazbeni nastupa Jamesa Browna i B.B. Kinga, u kojima svjedočimo natruhama nikad realiziranog, originalnog koncertnog filma. Lijepo montirani, dinamični prizori koncertnog zanosa ovih glazbenika, ispunjavaju svrhu dobrodošle promjene ritma, ali upečatljivije su scene Sese Sekovih plesača koje spontano, kako drugačije, pjevaju svom dugogodišnjem vladaru, upirući prstima prema izvješenoj fotografiji divovskih proporcija. A tamo, posebno za ovu prigodu uređenom i renoviranom stadionu u Kinšasi, pred šezdeset tisuća živih i oko milijardu TV-gledatelja (u to vrijeme najgledaniji TV-prijenos svih vremena), rukavice su ukrstili doslovce nepobjedivi George Foreman i Muhammad Ali, koji je u karijeri izgubio tek dva meča i s 32 godine bio praktički na zalasku karijere.
Ono što će uslijediti šokirati će sportski svijet, Foremana baciti u dvogodišnju depresiju, a Aliju za nekoliko godina produljiti ionako besprijekornu karijeru. U zaista zanimljivom, svojevrsnom živom sličica po sličica prijenosu snimke, svoja opažanja dat će novinari George Plimpton i Norman Mailer. Ključ konačne Alijeve pobjede u konačnici nije ležao među adutima brzine i snage, već taktike kojom je tada inferiorniji Ali, šampiona Foremana prisilio na sporiji okršaj, među konopcima, izmorivši ga (i trash talkom!) do konačnog nokauta u osmoj rundi. Godinama kasnije, nekadašnji ljuti protivnici ponovno će spojiti svoje puteve na dodjeli Oscara. Tamo će bolje držeći Forman pomoći Aliju – tada već dobrano načetog Parkinsonovom bolešću – pri dolasku na pozornicu. Odavna u mirovini, odavna zakopanih sportsko-antagonističkih sjekira. Zatvoren je još jedan krug.
Hrvoje Krstičević
