Rana buđenja, sredinom osamdesetih, na drvenoj stoličici pored kreveta naslagan je mali rekvizitarij: kafa, časica konjaka, pepeljara, sve što je neophodno. Kroz prozor ulazi, recimo, zimsko decembarsko jutro. Ragastovi jedva zadržavaju hladnoću, ispisanu plavim kurzivom na nebu. “Na nebu, na nebu”… Mozda su to zbilja bile posljednje riječi koje je izgovorio anonimnom sabesjedniku na potonjoj postelji ovaj pisac čiju knjigu držim u ranom jutru : Krleža – Zastave, prvi tom. Odjekuje još u uhu prozukli tembr starog Emeričkog u bakelitu telefonske slušalice. Govori on nešto o saborskim zavrzlamama, i kako ” presvetli nešto, ab ovo, pridikuje…”, ali taj glas se već raspršuje u dimu prve cigarete. “Na nebu, ne-bu”… Neće biti tog “neba” kao da kaže Krleža u svojoj oproštajnoj eliptičnoj rečenici. Kakvih je znao napisati sijaset, od vremena na vrijeme, kad bi se zasitio svojih serpentinastih, vijugavih, što ih je ispisao za svog dugog, tihim očajem protkanog curiculuma.
Zašto sve ovo pišem? Danas, ne znam ni sam. Proteklo je već četrdeset godina kako zemni ostaci velikog pisca počivaju u mirogojskim Arkadama. I taj daleki grob, urađen još za života Krležinog, a koji je on sam projektovao kao bogumilsku parafrazu bosanskih patarenskih stećaka, već je toliko u pluskvamperfektu, u izmaglici sjećanja.
Pa te moje adolescentske magle u koje sam buljio za onih davnih sarajevskih dana i godina i one se gube u sinkopama srca koje, eto, ovdje, i dalje kuca, a tamo je, ispod onih čempresa i azaleja, koje nikad nisam vidio, davno prestalo.
Ovo biće da je tek samo jedno staro pismo koje šaljem u bezdanu daljinu prošlosti, a adrese na koje ga šaljem odavno već nema, ako je ikad i postojala? Jer šta je meni, zapravo Krleža, a šta sam ja njemu?
Ogroman ponor zjapi između nas, jednog posvema anonimnog epistolara, i jedne već imaginarne književne gromade, prema kojoj odnos može biti samo relacija između kratkih pantalonica i literarnog džina.
U zapisima čuvenog Enesa Čengića, bosanskog publiciste koji je godinama bio Krležin trabant, neka vrsta domaćeg Ekermana, u čije je pero posljednjih godina Stari diktirao sve ono što nije moglo da stane među ogromne folijante pisanih djela, postoji zapis o jednom mladicu iz Rijeke, koji sredinom sedamdesetih godina, piše našem majstoru : A piše mu iz dubokog očaja provincijske pasivnosti to da su Krležine “Zastave” jedina kotva, jedini anker za koji se pridržava da ne potone sasvim.
Otprilike tako nekako osjećao sam se i sam, u onoj davnoj omaglici prvih literarnih uzbuđenja i obasjanja. Krleža tada, kao neku vrstu prolegomene za sopstvenu usamljenost i izopštenost – a koju sredina nikako nije mogla da prihvati ni objasni – navodi kako je to pismo neznanog junoše iz Riječke nigdine, zapravo onaj momenat kad uviđa da još nisu propale sve njegove književne dionice na ondašnjoj intelektualnoj berzi, i da još ima nade za njega, ” starog olinjalog kudrova koji laje samo još iz navike”. ( Parafraza samog Krleže ).
Mislim da nije postojao na ovim prostorima pisac, koji je imao nepodjeljen status jedenog od najvažnijih književnih velmoža, a koji je u isto vrijeme bio, zapravo, jako malo čitan ! U mnoštvu direktnih ispovijesti, a jednu svjedoči i Danilo Kiš, ova se rotomontada Krležine skepse spram sopstvene recepcije, pogotovu u mlađim naraštajima, nameće kao lajtmotiv ostarjelog autora koji vrši nemilosrdnu ekspertizu sopstvenih postignuća.
Refleksije svjetlosti s Krležine zvijezde i dan danas stižu do nas tek o jubilejima, kao neka vrsta više ili manje zatamnjenih panegirika, ili kao ne baš svježe i ubojite sulice onih injektiva kojima je, s vremena na vrijeme, bio izložen i za života. Njegov vehementni boravak u političkoj sferi nesumnjivo dodaje drečave ili sumorne boje na portret jedne ličnosti koja je uporno, kroz staze i bogaze , kroz bespuća balkanske istorije, umjetnosti i literature, gradila samosvojan habitus.
U svakom slučaju, on pripada onoj plejadi moralne i intelektualne čeljadi, rođene krajem devetnaestog vijeka, epohe koje je u evropskim okvirima, još mirisala na prosperitet i napredak, a koju su nadolazeće kataklizme Prvog i Drugog svjetskog rata, poučile o zlokobnoj neumitnosti života i istorije, kao da je veliki Šopenhauer, filozof slijepe Volje i instinkta, a koji je u nomenklaturi Fricovih ideala u mladosti važio kao jedna od najznačajnijih figura, ispisao kao paradigmu, kao osnovno načelo svih naših napora.
I zato, možda još samo, ostaje pogled kroz prozor, kao kroz onaj zamagljeni sivi prozor pogled slikara na sivo svitanje, koje vidi junak najljepše prve rečenice jednog romana na našem jeziku : ” Svitalo je, kad je Filip stigao na kaptolski kolodvor.” Jer tad ( A tad sam bio mlad ! ) i sam sam bio stigao u orbitu koja me je dalje ponijela : U sazvježđa Filipova, i Bobočke i Jadvige Jesenske, i Leonea i Kastelijeve, i Kirijalesa, Ane Borongaj i Laure Varonigove… Postoji skoro plebiscitarno mišljenje da o tzv. ljubavnim temama Krleža nije znao prozboriti ni riječi… Ali od prvih panovskih ekstaza i zanosa, do posljednjih napisanih stranica Puta u raj, svuda se provlače oči jedne Beatrix, kao memento zadnje rečenice iz Filipa: “Oči su joj bile otvorene, kao da gleda.”
U tim malim etidama smisla, u melanholiji nekih pjesama, u tačnosti opisa bijelog snijega koji će zamesti tragove nas koji smo bili i prošli, čitav je Krleža.
Nedeljko Simanić, oktobar 2021.
Autor teksta i slike: Nedeljko Simanić Art
