El verdugo, igrani, humorna drama, Španjolska, Italija, 1963
REŽIJA: Luis García Berlanga
ULOGE:
Nino Manfredi (José Luis Rodríguez),
Emma Penella (Carmen),
José Isbert (Amadeo),
José Luis López Vázquez (Antonio Rodríguez),
Ángel Álvarez (Álvarez)
SCENARIJ:
Rafael Azcona,
Ennio Flaiano,
Luis García Berlanga
FOTOGRAFIJA:
Tonino Delli Colli
GLAZBA:
Miguel Asins Arbó
MONTAŽA:
Alfonso Santacana
SADRŽAJ:
Starom španjolskom krvniku Amadeu bliži se dan odlaska u mirovinu, a s obzirom da je njegova profesija prilično specifična, sve više brige zadaje mu potraga za njegovim nasljednikom. No upravo je Amadeovo zanimanje glavni razlog zbog kojeg njegova kći Carmen ima ozbiljnih problema. Naime, iako je ona privlačna djevojka, čim mladići doznaju kojim se poslom bavi njezin otac, razočarani pobjegnu glavom bez obzira. No to bi se ipak moglo promijeniti kad se u Carmen zaljubi mladi José Luis, naočiti pogrebnik kojem će Amadeo postaviti samo jedan uvjet za dobivanje ruke njegove kćeri. Želi li oženiti Carmen, José Luis mora Amadea naslijediti u obavljanju posla krvnika, na što strastveno zaljubljeni mladić brzopleto pristane. Iako i on isprva vjeruje da će moći raditi kao krvnik, nakon što prvi put pogubi čovjeka José Luis shvati da to ipak nije posao za njega, te ga odluči napustiti. No Amadeo će ga na to početi uvjeravati da je svaki posao uvijek težak.
Godine 1963. na festivalu u Veneciji ovjenčana nagradom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, crnohumorna drama suscenarista i redatelja Luisa Garcíje Berlange ostvarenje je koje su španjolski filmski redatelji i kritičari u anketi provedenoj 1976. godine proglasili najuspjelijim filmom dotadašnje nacionalne kinematografije. Djelo u kojem je Berlanga zajedno sa suscenaristom i suautorom priče Rafaelom Azconom (Zlatna vremena Fernanda Truebe, Zvuk mora Bigasa Lune) demonstrirao izraziti dar za crnohumorno propitkivanje tabua vezanih uz smrt, u vrijeme venecijanske premijere tadašnji španjolski veleposlanik u Italiji proglasio je „komunističkim filmom”, prosvjedujući zbog njegova prikazivanja. Naime, film je na Mostri prikazan i nagrađen nedugo nakon što je u Španjolskoj u montiranom političkom procesu na smrt osuđen i pogubljen komunistički vođa Julián Grimau García, što je u međunarodnoj javnosti izazvalo velike proteste protiv Francova režima. U tom kontekstu se i Berlangin film smatrao antirežimskim, premda je posrijedi jedno od najuspjelijih ostvarenja u povijesti španjolske kinematografije. Imponira vještina kojom autor naglašenim crnim humorom i ironijskim prosedeom apostrofira dominaciju slučajnosti i spleta okolnosti nad osobnim stavovima i osjećajima, osobito u detalju da se protagonist, inače mladić kojeg užasava svaki oblik nasilja, postupno sebe uvjerava u nužnost postojanja i izvršenja smrtne kazne. Upravo kroz elaboriranje tog motiva autori vrlo učinkovito dekonstruiraju u Francovu režimu mitologizirane pojmove dužnosti i domoljublja, dominantno se oslanjajući na kontrastiranje formalnog sklada djela s izrazitim otklonom prema apsurdu. U filmu u kojem se Berlanga nastavio na metaforički način baviti besmislom u onodobnom španjolskom društvu pod Francovom čizmom, što je radio i u svom prethodnom projektu Placidó, te što će nastaviti i u svom najkomercijalnijem djelu Nacionalni lov, izvrsnu je ulogu ostvario mladi Nino Manfredi, zacijelo najpoznatiji po sjajnim rolama u filmovima Kruh i čokolada Franca Brusatija i Ružni, prljavi, zli Ettorea Scole.
C/B, 90′
http://kinotuskanac.hr/movie/krvnik
