Elementarno zlo nije po ljudskoj mjeri, pa čovjek drži da je to nešto irealno, ružan san koji će proći. Ali uvijek ne prolazi nego se nastavlja, a prolaze ljudi i to ponajprije humanisti, jer nisu poduzeli mjere opreza. Naši sugrađani ne bijahu više krivi nego ostali svijet: zaboravili su biti skromni! Mislili su da je njima još uvijek sve moguće, što bi pretpostavljalo da su katastrofe o kojima je riječ nemoguće. Bavili su se dalje svojim poslovima, spremali se na put i stvarali zaključke, imajući svoj sud o ovome ili onome. Kako da misle na kugu, koja ukida budućnost, mijenjanje mjesta i diskusije? Vjerovali su da su slobodni, a nitko neće biti slobodan dok bude elementarnih zala
Prvi put je pala riječ »kuga«. Na tome mjestu naše pripovijesti gdje smo Bernarda Rieuxa ostavili kako gleda kroz prozor, neka pripovjedaču bude dopušteno da opravda neizvjesnost i zbunjenost doktora, to više što je liječnik reagirao veoma slično kao većina naših sugrađana. Elementarne su nepogode doista obična pojava, no ljudi u njih teško vjeruju kad ih snađu. Svijet je doživio toliko kugâ koliko ratova, a ipak kuge i ratovi zateknu ljude uvijek nepripravne. Dr. Rieux bijaše zatečen, kao i naši sugrađani, pa tako valja shvatiti njegovo kolebanje. Tako valja shvatiti i činjenicu da je bio podijeljen između tjeskobe i pouzdanja. Kad bukne rat, ljudi kažu: »To neće trajati, to je preglupo!« Rat je zacijelo »preglup«, ali to ne smeta da ne bi trajao. Glupost je uvijek uporna, svijet bi to primijetio kad ne bi uvijek mislio samo na sebe. Naši su sugrađani bili u tome kao ostali svijet: mišljahu na sebe, bijahu – drugim riječima – humanisti. Nisu vjerovali u spomenute nepogode. Elementarno zlo nije po ljudskoj mjeri, pa čovjek drži da je to nešto irealno, ružan san koji će proći. Ali uvijek ne prolazi nego se nastavlja, a prolaze ljudi i to ponajprije humanisti, jer nisu poduzeli mjere opreza. Naši sugrađani ne bijahu više krivi nego ostali svijet: zaboravili su biti skromni! Mislili su da je njima još uvijek sve moguće, što bi pretpostavljalo da su katastrofe o kojima je riječ nemoguće. Bavili su se dalje svojim poslovima, spremali se na put i stvarali zaključke, imajući svoj sud o ovome ili onome. Kako da misle na kugu, koja ukida budućnost, mijenjanje mjesta i diskusije? Vjerovali su da su slobodni, a nitko neće biti slobodan dok bude elementarnih zala.
Pa i pošto je dr. Rieux priznao pred svojim kolegom da je šačica bolesnika, rasijanih kojekuda, umrla od kuge bez ikakve predobjave, opasnost mu se još uvijek činila irealnom. Samo kad je netko liječnik zna što je bol, jer ima veću mogućnost predočivanja. Dok je Rieux gledao kroz prozor na svoj grad koji se nije promijenio, jedva da mu se pri pomisli na budućnost malko stužilo, što bi značilo da je nemiran i tjeskoban. Pokušao je skupiti u pameti ono što je znao o toj bolesti. U pamćenju uskrsnuše brojke, i on pomisli da je tridesetak velikih epidemija kuge što ih bilježi povijest pokosilo blizu sto milijuna ljudskih života. No što je sto milijuna mrtvih? U ratu čovjek više ne zna što je mrtvac. A kako mrtav čovjek nema konzistencije, nije konkretan ako ga nismo vidjeli, pa sto milijuna mrtvaca, rasijanih diljem povijesti, nije ništa. Magla koju ne možemo oblikovati.
Doktor se sjeća da je za kuge u Carigradu umiralo – kako bilježi Prokopije – deset tisuća dnevno. Deset tisuća mrtvih, to je općinstvo velikoga kinematografa pomnoženo pet puta. Evo, što bi trebalo učiniti: skupiti svijet, kad izlazi iz kina, odvesti ljude na gradski trg da ondje umru na kupu. Pet puta… Onda bi stvar postala malo jasnija. Onda bi se bar mogla staviti poznata lica na te anonimne hrpe. No to se, naravno, ne da izvesti, a zatim, tko pozna deset tisuća lica? Uostalom, ljudi kao što je Prokopije, nisu znali brojiti, to je poznata stvar. U Kantonu je prije sedamdeset godina uginulo od kuge četrdeset tisuća štakora prije nego što se kuga zainteresirala za stanovnike.
No 1871. nije bilo mogućnosti da se prebroje štakori. Računalo se približno, naveliko, pa se pogreške nisu mogle izbjeći. Ipak, ako je štakor dugačak trideset centimetara, četrdeset hiljada štakora koje smo poredali jednoga do drugog, bilo bi…
No doktor je postao nestrpljiv. Gotovo se naljutio. Prepustio se mislima, a to ne valja! Nekoliko slučajeva ne čini epidemiju, dovoljno je poduzeti mjere opreza. I držati se onoga što je uglavljeno: stupor i opća malaksalost, krvave oči, prljava usta, glavobolje, buboni*, strahovita žeđ, delirij, pjege na tijelu, nutarnje boli kao da ćeš se raskinuti, i na kraju svega toga… na kraju svega toga Rieux se sjeti jedne rečenice kojom se u njegovu udžbeniku završavalo nabrajanje simptoma: »Bìlo postaje veoma sitno (pulsus filiformis), a smrt nastupa u povodu neznatne kakve kretnje«. Da, na kraju svega toga puls je sitan i tanak poput konca, a ljudski život visi o koncu. Dvije trećine bolesnika – to je točan postotak – dovoljno je nemirno da učini tu neznatnu kretnju koja će ih survati u propast.
Doktor je još uvijek gledao kroz prozor. S jedne strane stakla svježe proljetno nebo, s druge riječ koja još odjekuje odajom: KUGA. Ta riječ ne sadrži samo ono što hoće u nju staviti znanost nego i dugačak niz izvanrednih slika koje nikako nisu u skladu s tim žutim i sivim gradom koji u to vrijeme nije odviše živahan, koji sada ne buči nego tiho bruji, koji je, ukratko rečeno, sretan, ako je moguće biti sretan i turoban u isti mah. Ta mirnoća, nehajna ta spokojnost nijekala je gotovo glasno stare slike o kugi: kužna Atena koju napustiše ptice, kineski gradovi, puni šutljivih ljudi koji su na samrti; robijaši u Marseilleu koji slažu u jamu iznakažene mrtvace s kojih se cijedi gnoj i sukrvica; gradnja velikog zida u Provansi koji je imao zaustaviti kužni vihor kuge; Jaffa i tamošnji odvratni prosjaci; vlažni i truli ležajevi na zemljanom podu carigradske bolnice; bolesnici hvatani kukama; maskirani liječnici za vrijeme »crne smrti«, bludničenje živih na milanskim grobljima; mrtvačka kolica u prestravljenom Londonu, pa noći i dani, ispunjeni uvijek i svagdje beskrajnim krikovima ljudskim. Ne, sve to nije dosta snažno da ubije mir toga dana. S druge strane stakla odjeknulo je najednom zvonce nevidljiva tramvaja i začas opovrgnulo okrutnost i bol. Jedino je more, tamo iza posljednjih kuća koje su odavle nalik na šahovsku dasku, podsjećalo da na svijetu ima stvari koje uvijek prijete jer nikad ne miruju. Dr. Rieux koji je gledao zaljev, sjeti se lomača o kojima govori Lukrecije; lomačâ što su ih Atenjani, pogođeni epidemijom, dizali na obali mora. Noću bi tamo donosili mrtve, no kako nije bilo dosta mjesta, živi se borahu zubljama da bi smjestili svoje mile i drage, lijući radije krv nego da napuste svoje mrtvace. Čovjek bi mogao zamisliti crveni odraz lomača u mračnim i mirnim vodama, noćne borbe zubljama koje pršte iskrama, a gusti se otrovni dimovi dižu prema nebu koje ih pažljivo prima i dočekuje. Mogao bi se i pobojati…
Ali to časovito ludilo nije odolijevalo razumu. Samo trenutak… Da, izgovorena je riječ »kuga«; istina je da toga časa trese i obara jednu ili dvije žrtve. No zar se to ne može zaustaviti? Treba priznati jasno i glasno ono što se priznati mora; otjerati već jednom beskorisne sjene i poduzeti mjere koje su u takvoj situaciji potrebne. Onda će kuga stati, jer se kuga ne da zamisliti ili je zamišljena krivo. Ako se zaustavi (a to je najvjerojatnije) sve će biti dobro. U protivnom slučaju, znat će se što je, i nema li načina da se čovjek s njome nekako pogodi, da joj se najprije prilagodi, e da bi je poslije svladao.
Doktor otvori prozor, a gradski žamor odjednom se nadme. Iz radionice u susjedstvu dopirao je kratak i ritmički zvižduk mehaničke pile. Rieux se strese. Tu je sigurnost, tu je istina: u svakidašnjem poslu. Ostalo visi na nitima, »ovisi« o neznatnim pokretima; na to se čovjek ne može osvrtati. Glavno je da dobro obavljamo svoj posao.
* Bubon (med.) – povećani limfni čvor, karakteristični simptom tzv. bubonske kuge.
*Odlomak iz romana “Kuga”; preveo s francuskog Ivo Hergešić
https://www.xxzmagazin.com/kuge-i-ratovi-zateknu-ljude-uvijek-nepripravne
