Tolstoj kaže za Moskvu da svaki ruski čovjek osjeća njeno materinsko značenje; inostranci, i ne znajući da je Moskva »majka čitave Rusije«, osjećaju ženstveni karakter tog grada. I Napoleon je, po Tolstoju, osjetio ženstvenost Moskve: »Cette ville asiatique aux innombrables eglises, Moscou la sainte! La voila done enfin, cette fameuse ville! II etait temps!«
Promatrajući drugoga septembra 1812, u deset sati izjutra, Moskvu iz daljine, on je pozvao k sebi prevodioca Lelorme d’Idevillea i rekao mu: »Une ville occupee par l’ennemi ressemble a une fille qui a perdu son honneur!« Okrenuvši se zatim spram svoje svite, naredio je da mu predvedu boljare: »Qu’on m’amene les boyards!«
Dva su puna sata prošla poslije Bonaparteove zapovijedi, a boljara nije bilo. Boljari su pobjegli iz grada koji se, uslijed optičke varke, pričinio Bonaparteu »obeščašćenom djevojkom«, a zapravo je bio lagum koji će njegovu karijeru pretvoriti u prah i pepeo.
Svaki građanin, putnik iz zapadnih zemalja, koji danas ulazi u Moskvu, očekuje boljare, a boljari su pobjegli iz grada i nema im traga ni glasa. I dok se Moskva danas, uslijed zapadnoevropske optičke varke, pričinja »djevojkom obeščašćenom« (po komunarima), ona je, kao i u Bonaparteovom slučaju, lagum čija će grmljavina odjekivati još pokoljenjima.
Ničeg ženkastog nema u tome gradu koji svojim barjacima i parolama simbolizira sintezu suvremenog političkog evropskog i međunarodnog aktivizma, na ruševinama svjetskog rata koji je potresao temeljima građanske civilizacije godine 1914.
Moskva je danas kovačnica lenjinizma, lenjinizirana bezbrojnim dekorativnim sredstvima. Po vestibulima kolodvorskim stoje Lenjinovi spomenici i putnik od prvog momenta čim stupi na moskovsko tlo gleda Lenjinovu pojavu u bezbrojnim varijantama. Lenjin u dinamičkoj pozi, sav se propeo, ponijet temperamentnim gestom, kao stjegonoša i burevjesnik, kao admiral na pramcu galije, kao predvodnik gomila koje hipnotizirane prate svaku njegovu riječ; tamo prosipa iz jednog corne d’abondancea kišu zlatnih červonaca unutarnjeg zajma za obnovu privrede, a tamo nas promatra iz crvenouokvirenog medaljona njegova plješiva tatarska glava, s dva lukava garava oka i senzualnom donjom usnom. Po izlozima, plakatima i zastavama, po bioskopskim platnima i reklamama, po tramvajima i zidovima crkvi i palača, on se javlja kao današnji moskovski portparol, kao propovjednik moskovske političke propedeutike, o kojoj se na Zapadu piše da hoće od Moskve da stvori »Treći i Posljednji Rim«.
Lenjin je uklesan u zidove moskovske kao granitni temelj, on lebdi u timpanonu nad fasadama, a citatima lenjinskim ispisane su moskovske kuće kao moše je citatima iz Kurana. Vi pijete u restoranu pivo i slučajno vam je pogled pao na onaj kolutić od hartijice pod kriglom, a tamo je u krugu ispisana lenjinska teza o kolonijalnom pitanju: »Pet šestina globusa danas robuje kapitalu! Jedina slobodna šestina svijeta jeste Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.«
Lutate ulicom, a tamo na jednoj mnogokatnici gravirano je staroslovjenski stiliziranom ćirilicom: »Revolucija je vihor koji lomi sve protivnike.«
Kod Iverske Matere Božje, gdje su se molili Bogu Šulek i Gaj i gdje se kanonik Rački čudio pobožnosti ruskoga naroda, uklesana je Lenjinova parafraza Marxove teze da je »religija opijum plebsa«.
Parola kojom je Marx uništio sav šarm metafizičke narkoze postala je devizom časopisa »Bezbožnik«, organa Ruskog federativnog ateističkog saveza, što ga po Moskvi u tisućama i tisućama primjeraka razvoze veliki kamioni, ispisani tom istom parolom.
Zastali ste u centru, na raskršću velikih bulvara, a pogled vam se zaustavio na kamenom reljefu gdje je uklesan pobješnjeli lav: »Svaka velika ideja rađa paniku, nalik na riku lavlju.« S jedne stijene prijeti vam svojom naglašenom snagom gigantska pesnica s natpisom: »Ako si u pravu, udri«, a na crvenom platnu što se vijori preko ulice kao šarena kineska reklama piše: »Iljič je govorio: ne zaboravite djecu«, a tamo s plakata objašnjava Lenjin sluškinjama da su pozvane da upravljaju sudbinom Rusije.
Vladimira Iljiča gledate po slastičarnicama od čokolade ili od kreme, a torte i kolači ispisani su citatima iz njegovih djela. U trgovinama cvijeća on je sastavljen od crvenih i bijelih cvjetova, po knjižarama on je naslovni list knjige, a po bazarima igračka. Djeca slažu puzzle na kojima je komponiran život Lenjina, od gimnazijskih dana, kad su mu objesili brata, do historijskih revolucionarnih mitinga na moskovskoj Teatralnoj ploščadi. Po trafikama i filatelističkim dućančićima on je slijepljen od maraka, a na kalendarima banaka, cjenovnicima kavana i trgovina on prijeti kapitalu uzdignutom desnicom ili mitinguje pred nepreglednom masom o državnom kapitalizmu i prelaznoj Novoj ekonomskoj politici (NEP). Po trgovinama sukna on je komponiran od raznobojnog sukna, po restoranima on je vinjeta na butelji, a po brijačnicama on je medaljon od mrtve kose. Lenjin je sastavljen od potkova i od čavala, od masti i od voska, on je razglednica i mjenica, obligacija, reklama i partijski program. Njime počinju uvodnici u štampi, otvaraju se politički zborovi i predavanja, i kad prisustvujete nekoj predstavi, vaš vam pratilac ne će govoriti o tome teatru ili glumcima toga teatra koliko znače umjetnički u moskovskim ili u ruskim omjerima, već o tom kako je ovdje sa te pozornice govorio jedamput Lenjin. Ovdje se on provezao jedamput ulicom, ondje je stajao onog historijskog dana kad je nastupao Kolčak, tamo je ležao bolestan, a tamo su ga vidjeli posljednji put…
»Lenjin je umro, lenjinizam živi«, to čitate svakog dana po stotinu puta na tramvajskim stanicama, to se vijori sa crvenih barjaka i to svijetli noću po fasadama i krovovima. U izlozima, u urbaniziranom centru grada kao i po predgrađima, gdje stoje žute kasarne i krave šetaju ulicama, Lenjin stoji između toaletnog sapuna i parfema, surogata za kavu i bijelih šećernih klobuka. Njegovo bijelo poprsje od sadre osvijetljeno je crveno- omotanom svjetiljkom u mramornom izlogu među šunkama i kobasicama, a tamo se kao zlatovlaso dijete prodaje u trgovini crkvenih predmeta, sa svetačkim moštima i ikonama. Lenjin je danas trobojna oleografija u zlatnom okviru, na mjesečnu otplatu, koja visi po kabinetima i nad bračnim krevetima, on je proziran vodeni žig na ljubavnom pismu i tema za doktorsku disertaciju. Njegov Mauzolej je tintarnica od alabastra ili kaseta izvajana od orahovine, sandučić za pisma ili kutija za cigarete; on je uspomena putnička u obliku vaze ili čaše, on je graviran na tanjirima, na pepeonicima, na kefama, na džepnim satovima, na jelovniku, na transparentu, na agitaoionom plakatu.
U centru Moskve postoji velika zgrada Lenjinova Instituta gdje se jedna legija profesionala bavi istraživanjem njegove ličnosti, knjigama što ih je čitao, pismima koja je pisao, ljudima koje je poznavao. Izdaje se poseban Lenjinski Zbornik, štampa se svaka i najmanja uspomena na toga čovjeka koji je osvojio Moskvu kao legenda. Njegov sprovod bio je historijski događaj u međunarodnim omjerima, i to da se Pićer danas zove njegovim imenom, da od Moskve do Kine nema ni jednog grada koji ne bi imao Lenjinove ulice ili trga, da se djeca ruska danas zovu Lenjin kao što su se francuska nekoć zvala Napoleon, to su znaci da se Lavina koja se zove Iljič još uvijek nije zaustavila u svojoj akceleraciji. Iljič je bio, Iljič je rekao, Iljič je pisao…
Iljič, dakle, nije samo slika po policijskim uredima, moto lirskih pjesama ili glas gramofona! On nije samo zastava vojnička ili zdravica na banketu, kada se mnogo pije i govori, a malo misli. On je doista negdje duboko ukotvljen u svijesti ruskog čovjeka, i njegov lik svakog dana postaje sve više magičnom formulom ruskog života kao takvog. Ruski ljudi u sjeni lenjinizma mnogo su prepatili, prevladali krvav period imperijalističkih intervencija i građanske vojne, i koliko god se pod pojmom lenjinizma staložila masa gorkih i negativnih iskustava u okviru borbe s oporom i čovjeku nesklonom stvarnošću, Lenjinovo ime uprkos svemu ipak zvoni toplo, pomirljivo i gotovo tiho. To nije sentimentalna tišina lirike, to je katarza kada se nad pokoljenjima oduhovljuje viši smisao tragedije.
— Ah, da, da, Iljič, da, to je bio čovjek… da, da, on, Iljič, to je bio genijalan čovjek… i da ga nije smrt prerano otela …
Čuje se psovati po svima. I veliki i mali statisti revolucije veoma često ispadaju smiješni u očima suvremenika i gorke šale kolaju o svim ličnostima iz Kremlja, ali kada se govori o Iljiču, osjeća se nenamještena distanca, jednostavna i iskrena. On je meštar i rabi, simbolično slovo početka i svjetlost u tmini. On je Iljič koji u vrijeme ono reče učenicima svojim: »Zaista vam kažem, ni vrata paklena ne će me nadvladati …«
Lenjinizam prekrilio je danas čitavu loptu zemaljsku kao sjena sablasno golemog kontinenta od Kavkaza do Aljaske, od Vladivostoka i Mongolije do Baltika, a livnica lenjinizma, u ruskim i u međunarodnim omjerima, jeste Moskva. Tu se štampaju kompleti njegovih dvadeset i šest tomova, i iz Moskve bacaju se te knjige u milijunima egzemplara po čitavome svijetu, na svima jezicima kontinenata, kao sveto pismo. Bivši carski moskovski Oficirski dom danas je velika trgovačka kuća koja, u svojih šest spratova, bruji kao pčelinjak od šuma strojeva za pisanje i galame klijenata i namještenika koji u tome gigantskom poduzeću vrše ekspedit Lenjinovog Opusa. Nekoliko stotina ekspeditora radi dnevno osam sati na tehničkom raspačavanju tih žuto pakiranih kompleta, što putuju liftovima, utovaruju se na teretne automobile i raznose na sve strane svijeta, od Shanghaia do Ognjene Zemlje.
Na Varvarki, u kitajgorodskom moskovskom Cityju, postoji nekoliko palača s veletrgovačkim odjeljenjima koja se bave najnovijom industrijskom granom »Ugolok Lenina«. Svaka ruska škola, svako državno poduzeće, svaka partijska i vojna jedinica, svaki analfabetski kružok, svako profesionalno udruženje imade svoj »Ugolok Lenina«. U kutu sobe pribite su na zidu slike iz Lenjinova života, crteži s planom sveruske elektrifikacije, historijske pobjede sovjetskih armada, koksare, visoke peći, hidrocentrale i barjaci; tamo su izložene Lenjinove knjige, snimci njegova rukopisa, odljev mrtvačke maske, gramofon s pločama njegovih govora, dokumenti iz života Lenjinova od najranijih dana djetinjstva do apoteoze na Crvenom trgu. Sav taj materijal baca se na tržište u velikim količinama, te ne iznenađuje da se industrijalizirani kult lenjinske pojave odražava na svakome koraku po moskovskim ulicama, dominirajući glavnim gradom kao i bezbrojnom masom gradova po čitavoj ruskoj zemlji.
Centar Moskve danas je Lenjlinov Mauzolej. Na Krasnoj iploščađi ispred Senatske kule ikremaljske Stoji privremeni model Mauzoleja, ;po projektu akademika arhitekta A. V. Ščuseva. Asirski kubus kao simbol vječnosti, s natpisom u verzalu od jednostavnih pet slova LENIN. Model je od drveta, a zamišljen je kao grobnica od bronce i od poetske riječi trajnija.
Pred tim modelom od Mauzoleja dnevno se okupljaju hodočasnici na poklon pokojniku. Uz sibirskoga kopača zlata i lovca na medvjede, tu stoji žutokoži kineski kuli, uz mužika iz Tulske gubernije astmatičan holandski malograđanin ili seljak iz Vestfalije. Žene i djeca, starci i vojnici, prosjaci i đakoni s kamilavkama i dugim mokrim bradama, svi oni kišnu na snijegu i na vjetru, čekajući da uđu i da se poklone sjeni čovjeka koji je vjerovao u pobjedu ljudskog razuma. Od dvadeset i prvog januara godine 1924, svakoga dana prolaze gomile u nijemom defileu pred balzamiranim tijelom u staklenom sanduku.
Napoleonov sarkofag pod kupolom pariškog Doma Invalida, sa zastavama i trofejima pobjeda od Wagrama do Moskve, djeluje arhitektonski svečano, carski patetično, kao što su patetični bili bonapartistički dani kada se u Tilerijama krojila sudbina Evrope. Bonaparteov sarkofag smješten je tako rafinirano da svatko tko hoće da ga vidi mora (htio ili ne) prikloniti glavu pred generalom koji je likvidirao revoluciju i kome je Beethoven brisao posvetu Eroike, indigniran ovim cezaromanskim komedijantom.
Lenjin, žut, balzamiran, u staklenom sanduku, sa riđom bradicom, u običnoj proleterskoj ruskoj rubaški, sa stisnutom pesnicom i pritajenim ironičnim osmijehom oko usana, taj Lenjin, voštan, nepomično mrtav, paskalovski potpuno osamljen, u najbanalnijem ružičastom svjetlomraku, s jedne strane, djeluje grubo barbarski kao panoptikum, a s druge, ta voštana lutka, obasjana magijom tajanstvenog Istoka, govori pritajenim, zapravo neponjatnim glasom ruskog azijatskog misterija kakav se puši po čađavim i vlažnim moskovskim crkvama i kakav jedva da je shvatljiv ljudima materijalistima dvadesetog stoljeća. Spava Lenjin pod prozirnim staklom mrtvačkog sanduka, a lijevo i desno od pokojnika straži po jedan crveni gardist i rumen odsjev golog noža svjetluca na kavalerijskoj britkoj sablji, kao što kobno blistaju odrazi na noževima mrtvačke straže koja se voštano ukočila uz božji grob u noći od Velikog petka na Veliku subotu.
U drvenom Mauzoleju četiri metra pod zemljom, gdje u mlakoj temperaturi crvenim sagom nečujno prolaze povorke gologlave, tihe, pomalo u prekogrobnoj stravi, pogleda uperena na žutu plješivu lubanju jednog trupla čije se nosnice lašte od daha smrti, tamo se zbiva čudo. Tamo jedan čovjek i dalje postojano i tvrdoglavno agitira u interesu svoje partije, iz daljine, sa druge, nepoznate obale, svojim truplom ovdje prisutan među nama, a zapravo je otputovao i samo je sjenka, ali sjenka koja bogovima uprkos živi kao parola da samo jedinstvo proletarijata može spasiti svijet od novih katastrofa.
Svi Perzijanci i Indijci, ljudi crne masti iz Centralne Afrike i Američkog Juga koji su prošli ispred onog voštanog tijela sa stisnutom pesnicom odnose u sebi neizbrisiv pečat posmrtne audijencije kod Bijeloga Čovjeka koji je dvadeset pet godina govorio i pisao da je pitanje kolonija za evropsku radničku klasu pitanje upravo tako važno kao pitanje osamsatnog dnevnog rada ili socijalnog osiguranja. Bonaparte, u svojoj grobnici u Domu Invalida, leži kao Car pred kojim se po dvorskom ceremonijalu mora prikloniti glava, a Lenjin nasred Moskve agitira kao što je agitirao i za života, kada su trgovi ovoga grada odjekivali od njegova glasa a tisuće i tisuće prisluškivale njegovim riječima kao glasu vihora.
Lenjinov Mauzolej danas je centar Moskve, i kao što su vas nekoć davno Moskvići pitali jeste li vidjeli zvonik Ivana Velikoga ili katedralu Vasilija Blaženog, tako vam danas stavljaju pitanje da li ste bili kod Iljiča?
Za svečane rasvjete Lenjinovim su imenom osvijetljene sve zgrade i svi tvornički dimnjaci; bezbrojna masa njegovih fotografija i reprodukcija viđa se po izlozima, po privatnim kućama, po albumima i spomenarima. On je tema monografije, on je bidermajerska silhueta, on je futuristički crtež, on visi u foajeu kazališnom, po Louis-Quinze-salonima i po kolima za spavanje. U starom Engleskom klubu (tako dobro poznatom iz »Vojne i mira«), u današnjem Muzeju revolucije, Lenjin kreće se na čelu ruskih masa koje su već u Pugačovu i Stenjki Razinu osjetile odraz svojeg vlastitog lika i volje i koje su sa Pugačovom i Stenjkom davno već htjele da uzmu vlastitu sudbinu u svoje, ruke. Pugačov i Stenjka Ražin gazili su preko Volge, zapovijedali hiljadama i hiljadama sudbina i kao strah i trepet požarom čitavih gradova nagovještavali svitanje koje tada još nije moglo da svane. I pred Stenjkom drhtali su boljari u Carskom Selu kad su ti legendarni mužići palili na horizontu ruskom plamene putokaze, ali oko Lenjina, kao oko fokusa, komponirane su sve dvorane Engleskog kluba kojima je još nedavno odzvanjao smijeh dvorjanika i blistale generalske livreje u carskoj gali.
Lenjin nije samo historijska anegdota u školskim čitankama, on je kletva u dušama svih onih blijedih lica koja danas lutaju moskovskim ulicama kao utopljenici i brodolomci, proklinjući dan i čas proleterske pobjede. Po ulicama prodaje se Lenjin kao manšetni gumb i kao broš za sluškinje; on je crvena partijska zvijezda u zapučku radničke bluze, jeftina pasta za zube, reklama za strojeve metalurgijskih trustova, ime lokomotive ili novolakirani crveni električni tramvaj. Mase vrve moskovskim ulicama prodajući sitne bijele kaučuk-rozete s Lenjinovom slikom; pokućarci, dugobradi pustolovi u prljavim kaftanima, nuđaju Lenjina na jeftinim staklenim čašama, na vazama za cvijeće, na sadrenim bareljefima, na kavenim šoljama i cigarlucima. Kad danas stranac stigne u Moskvu, prvi i najneobičniji dojam jeste da čitav grad, u svojoj dinamici i kretanju masa, nosi pečat jedne irealne sjenke koja se poslije svoje smrti javlja simbolički kao što su se javljali Krist i Muhamed. Lenjin govori s tramvajskih kola, s mramornih spomen-ploča, sa fasada velikih reprezentativnih moskovskih palača, sa kremaljskih zidova, Lenjin vas gleda iz izloga, on se vijori na stjegovima, on se dosađuje nad vašim krevetom u praznoj hotelskoj sobi, on je svjetiljka i putokaz, dnevni razgovor, novinski članak i državna vlast.
Miroslav Krleža
Izlet u Rusiju
