Pyrausta nubilalis
Zovu ga i plamenac. Plamenci su iz porodice Pyralididae, a ime potiče od grčke riječi koja označava vatru, jer prema legendi, pyiralididae ne samo da nalijeću na vatru, već su i postali od vatre. Evropski kukuruzni plamenac uništava kukuruzna polja i nazivaju ga neprijatelj broj jedan kukuruza. Zimu provode u stadijumu lutke u šupljoj kukuruznoj šaši, tako da je za njihovo uništavanje najvažnije uništavanje šaše ili duboko oranje.
Kada sam vidio fotografiju, sve se vratilo, na prepad, sa užasom, jezom, svim strahom koji sam osjetio. Prvog momenta pomislih da pozovem policiju, ali se naravno u drugom pokolebam. Kažem sebi: Odakle tebi dokazi, šta je značilo to što si vidio. Možda to što si vidio apsolutno ništa nije značilo. Zašto bi sebi pravio probleme. Vratio sam se u zemlju u najgore vrijeme – nakon par dana od mog povratka počelo je bombardovanje. Kvart mog djetinjstva je bio skoro isti. Jedino se umjesto kafane gdje smo se prvi put napili i gdje smo upoznavali razne pisce i prosjake, i slušali
nevjerovatne priče, izmišljene, stvarne, tada je bilo svejedno, nalazila kladionica.
– Jebi ga, rekla je moja bivša. Potpisivali smo peticiju da ne zatvaraju kafanu, skupili, čini mi se, milion potpisa, ništa nije vrijedjelo.
Slušali smo na terasi sirene, a prijatelji su se šalili, govorili:
– Ovo si nam ti, baksuze, donio bombe, dok si bio preko, niko nas nije dirao.
Čak i bivša djevojka, ma šta, bivša ljubav, jedina ljubav, životna i sve to – kaže:
– Mora da si nešto strašno tamo uradio, kada su pokrenuli ovoliku silu protiv tebe. I još:
– Hej, da znaš da ni ja sada nijesam sigurna. Sjedim sa tobom. Ako te lociraju postaću kolateralna šteta.
Htjedoh reći, ne brini se, htjedoh je zagrliti i reći, sigurna si, ovdje sa mnom, kao i uvijek što si bila. Djevojčica joj je prišla, uhvatila je za ruku i povukla.
– Hoću još jedan sok – rekla je djevojčica.
Pozvao sam konobara.
Dva najbolja druga zatekao sam na potpuno različitim položajima i u svađi. Nijesu razgovarali.
Jedan je ministar, koji mi kaže:
– Jebi ga, šta sam mogao, ovako jedino možeš doći do neke sigurnosti, on će ti se sigurno žaliti, ali sam je kriv, mogao sam mu namjestiti, da bude, najveći naš pisac…Ovako, kada svašta za svakim priča, kada pravi skandale po kafanama, normalno je da niko neće sa njim.
I nije htio.
Drugi je profesor, pisac, ne daj bože da mu neko kaže disident.
Kaže:
– On je govnar obični, slizao se sa svim tim lopovima i nije ništa bolji od njih. Pogledaj mene, nijesam htio i evo – čak hoće i iz škole da me izbace, direktor mi je juče dao disciplinsku kaznu, kaže – loše utičem na djecu!
Kada sam ušao u baštu i sjeo da popijem pivo, vrućina je bila nesnosna, nijesam ga vidio. Tek kada mi je konobarica donijela još jedno i rekla – od gospodina ministra, vidio sam ga, sjedio je sa društvom, dizao čašu, pozvao me da im se pridružim. Noć je padala, jeste, ali je jedna svjetiljka bacala svoj sjaj tačno na lice mlade žene, izuzetno lijepe, za koju sam odmah shvatio da je sa debelim tipom koji je uglavnom govorio, i koji me nije ni pogledao kada nas je moj, naš prijatelj, ministar upoznavao. Bila je lijepa, a ja poslije još jednog piva već pomalo pijan. Naravno da nijesam pomišljao ništa, čisto, lijepo je sjedjeti tako, dok pada noć, bez obzira na glasnu priču debelog muškarca, dok sa rijeke dopire kreket žaba, i sa polja se čuju skakvci, zrikavci i drugi, lijepo je pogledati liniju ženskog vrata, pravilan nos, ili se susresti sa zelenilom očiju. Iznad njene glave primijetih leptira, narandžastog. Leptir nije odlazio, lebdio je iznad nje i pomislih – možda je leptir njen dobri duh koji je svuda prati. Ne znam zašto je debeli skočio, nijesam pratio priču, pitao sam poslije prijatelja ministra, šta se desilo. Odgovorila mu je, kaže. Odgovorila.
Bombardovanje se završilo. Mogao sam da krenem nazad. Nekako, dok sam preko, zamišljam koliko je ovdje bolje, opuštenije, prirodnije…Kada sam ovdje, već nakon nekoliko dana shvatim zašto sam otišao. Tada sam kupio novine. Na prvoj strani, odmah do naslova, koliko je mrtvih, koliko ranjenih, nevinih, djece, civila, mostova, njena nasmijana fotografija.
Kada sam na naslovnoj strani vidio sliku nasmijane žene, pokrenulo se nešto u mojoj utrobi, otišao sam do kupatila, spustio glavu do klozetske šolje, ali ništa. Nijesam povratio. Nijesam mogao. Taj pokret, u mom stomaku, taj osjećaj me pratio danima. Kao da se nešto otkinulo, nešto što je od rođenja, od nastanka mog tijela bilo na jednom mjestu. Nešto se poremetilo, kada sam uzeo novine u ruke i pročitao: nađeno tijelo, prebijena, polomljeno 12 kostiju, dio uveta nedostaje, tragovi gašenja cigareta na grudima, obrazima, polnom organu, anusu, unutrašnjoj strani butina. Policija poziva, baš je tako pisalo – poziva, sve one koji prepoznaju osobu na slici, sve koji su sa žrtvom imali bilo kakav kontakt da se jave u policijsku stanicu ili na broj telefona. Sve se u toj bašti kafane desilo iznenada. Nekako, u poslednje vrijeme mi se dešavalo da jednostavno u trenutku odlutam. Pa su se ljutili prijatelji, ljutila se bivša, kaže – ti me uopšte ne slušaš. A ja, ne da razmišljam o nečemu drugom u tom trenutku, to ne, ali se odjednom ispraznim, kao, ne znam, kofu vode kada neko isprazni, prospe je u dvorište, u trenutku, mora da je to za kofu olakšanje, meni je prijalo, potpuno prazni trenuci bjekstva, valjda od stvarnosti. I kada se to desilo, trgao sam se od zvuka šamara, ne shvatajući u trenutku šta se dogodilo, debeli je već bijesno ustajao, stolicu vidim kako se ljulja i odlučuje ipak da padne, shvatam da je nju udario, ustajem, ali me drug – ministar rukom zaustavlja, nema potrebe – govori, ništa strašno, njoj se obraća i kaže: ma nijesi trebala da ga ljutiš, znaš kakav je, znaš.
Šta se desilo – pitao sam, uznemiren do nožnih prstiju, ništa, malo su se sporečkali, djevojka me je pogledala kroz suze, pomislio sam: debeli je sigurno tuče svaki dan.
Ležim u krevetu, ponoć je prošla, ne mogu da zaspim. Razmišljam, maštam: odlazim u policiju, govorim kako je znam i odakle je znam. Policija hapsi debelog koji priznaje. Moj drug ministar mi čestita. Hrabrost, odanost, pravda, istina. Ne mogu da zaspim. Zatvorim oči i pomislim kako je imaginacija grozna stvar, pred očima mi se pojavljuje, unakaženo tijelo i samo oči netaknute, pune zelenih suza. Šta sam uradio. Pozvao ministarstvo, drug ministar je na službenom putu. Imate
li neku poruku za njega. Kažem: ne. Okrećem broj mobilnog. Ne javlja se. Drugi, treći, sedmi put, ne javlja se. Tada neko pozvoni na vratima, pomislim – ne mogu da otvaram. Ipak otvorim: moja bivša sa dvije konzerve piva. Pitam je, kada je ušla, kada je rekla, hej, sjećaš se, kao u dobra stara vremena, pitam je: gdje ti je ćerka.
Svijet je surov, surov.
Prijatelj profesor mi kaže:
– Dobro je što si prvo došao kod mene. Naravno da je bolje nego da si otišao u policiju. To su sve njihovi ljudi. Ne znaš ti šta se ovdje sve dešava.
Rekao sam mu da ne želim da se petljam, da se uskoro vraćam nazad, da je možda sasvim nebitno to što sam vidio.
– Znaš li ti uopšte ko je debeli tip? – pitao me je prijatelj profesor.
– Ne znam.
– Jesi li pitao ministra?
– Jesam.
– I, šta ti je rekao?
– Kao, neka je faca u poslovnom svijetu, ima fudbalski klub, neki hotel, restoran..
– Ima, ima, a kako je došao do toga, kako je sve to stekao, je li ti rekao?
– Nije, i ne zanima me.
– Ne zanima te?
– Ne.
– Naravno, pa ćeš podići dupe i otići, a mi ćemo se ovdje jebati sa njima. Odnosno, oni će nas jebati.
– Nikada me nije politika interesovala, to dobro znaš.
– Nije politika kada neko do smrti unakazi djevojku. Nema to veze sa politikom.
I dalje sam, uporno, pokušavao da dobijem ministra. Da mi bar malo olakša, da dok čekam na aerodromu da mi pregledaju torbu, budem miran.
I javio se, on meni.
Otišli smo na rijeku, sjedimo, pijemo pivo, sunce na vodi, uvijek sam to volio.
Naručio je ribu. Nijesam bio gladan.
Kaže:
– Vidim desetine propuštenih poziva, pa pomislih, mora da je nešto važno.
– Znaš li zašto te zovem? Policija traži da im se javi svako ko je nešto znao o njoj.
– O kome?
– Djevojka je ubijena.
– Gadna je to stvar. Nijesam ti prije rekao, a i nezgodno je preko telefona.
– Reci.
– Bila je kurva, tako, za pare, znaš.
– I?
– I, ko zna ko je to uradio.
– Zvao sam te da te pitam jesi li išao u policiju.
– Ne, zašto bih.
– Zato da bi je identifikovao. Da bi dao trag, da bi uhvatili manijaka.
– Policija je to objavila reda radi. Znaju oni dobro ko je ona. I među njima je sigurno imala mušterija.
– Onda ću ja otići u policiju. Mislio sam da si ti otišao, nekako je to više tvoja dužnost, ipak se ti predstavnik naroda.
– Nemoj se zajebavati. Idi na avion i zaboravi sve to. Samo bi napravio probleme.
– Bio sam kod profesora.
– I rekao mu?
– Da.
– I on je rekao da sve objaviš, da zoveš novinare, da će on da ti pomogne, da je vlast, da sam ja, to ti je rekao, znam…Jesam li u pravu?
– Jesi li ti imao nešto sa njom?
– Glupo i pogrešno pitanje
– Je li je debeli unakazio?
– Glupo i pogrešno pitanje.
….
– Ne znam šta da ti kažem. Idi, pričaj, to ne mijenja ništa. Ja nju nikada nijesam vidio.
– Nijesi?
– Ne.
– Ministri ne lažu.
– Pričaš bajke. Kao i uvijek. Kao kad smo bili mladi.
– Ali, bajke mogu da se snime. Znaš, postoje male spravice, koje kada pritisneš dugme sve snime. Poslije pritisneš drugo dugme, spravica sve lijepo ponovi.
Pogledao me je, nasmiješio se.
– Snimak ne može biti dokaz.
– Ne može, ali ga neko može zloupotrijebiti, zar ne? Neke novine mogu objaviti to što spravica snimi.
….
– Ne snimaš valjda?
….
– Sada nas snimaš?
….
– Uvijek si bio šarlatan…zato si i pobjegao..šarlatanski…i onda nas, koji smo ovdje ostali, nešto napadaš…
– Govnari ste.
– Šta?
– Obični ste govnari.
Ustao sam i otišao. Već je padao mrak, iz šume su se čuli zrikavci.
Noć prije odlaska, sjedim sam u bašti kafea, suton je, porodice šetaju, djeca i psi trče po parku. Vidim narandžastog leptira kako lebdi iznad susjednog stola. Dobri duhovi ne postoje, pomislih. U tom trenutku, debeli sjeda za susjedni sto, sa njim je djevojčica, crnokosa, nekih šest godina.
– Kad će doći mama?
– Kad će doći mama?
Pita djevojčica, drži balon u ruci. Balon u obliku automobila kreće pravo prema meni, hvatam ga i pružam ga ka njoj. Djevojčica ga stidljivo uzima, gleda me.
I debeli me gleda, smješka se, kaže:
– Reci čiku hvala.
Djevojčica, crnokosa, crnooka, kaže:
– Hvala čiko.
Debeli se smiješi, meni se smiješi osmjehom koji govori: eto, to je moja lijepa i vaspitana ćerka.
Miluje je po kosi, pravi joj kike.
Djevojčica kaže:
– A kad će više doći mama?
Iz zbirke priča Heroji
