U skener utiskuješ palac desne ruke
Oko tebe bruje glasovi i mnoge buke
I palac lijeve ruke u skener utiskuješ
Iznenadnu samosvjesnost naglo potiskuješ
“Jeste li zadovoljni fotografijom?”,
službenica prema tebi ekran okreće
Vidiš svoju čupavu kosu, oči okovane snom
Ali tvoje biće pobuniti se neće
Klimaš glavom, svejedno ti je jer znaš da nisi lik svoj
Svejedno ti je jer znaš da nisi na ličnoj karti broj
Potpisuješ se, gledaš svoje ime: “Jasmila”
Jasmila, odzvanja ti u glavi, Mila
Znaš da ni svoje ime nisi
Znaš da sve i ništa ti si
Lebdiš i u gusti zrak uranjaš
Budiš se dok u san utanjaš
Vrati se na Zemlju, moraš imati neko obličje,
Tijelo, lice i naličje
Zar da prozirna lelujaš kroz zidove
Previše ogoljena i slobodna za svjetovne okove
Po tlu otisci tvojih stopa ne ostaju
Istinu o tvom vanzemaljskom porijeklu odaju
Pogledaj čupavu kosu, sanjive oči, svoje ime, svoj broj –
Oni su baš tebi dati, tvoj su kroj
Odjeće kojom živjeti na ovoj Zemlji moraš –
Možeš li ti to?
Jasmila Talić-Kujundžić
