Donosiš mi dobre vijesti sa klinike,
Odbacuješ svileni šal, pokazuješ zategnuto bijelo
Mumijino platno, smiješ se: dobro sam.
U devetoj godini, otrov žut anestetičar
Nahranio me banana gasom kroz žablju masku. Odvratna duplja
Zabučala je od loših snova i jupiterskih glasova hirurga.
Onda je majka isplivala, držeći limenu zdjelu.
O bilo mi je muka.
Sve su to izmijenili. Putujem
Gola kao Kleopatra u dobro iskuvanoj bolničkoj presvlaci,
Zapjenušena od sedativa i neobično duhovita,
Kotrljam se do predvorja gdje neki ljubazan čovjek
Stiska moje prste umjesto mene. Tjera me da osjećam kako nešto dragocjeno
Ističe iz ventila mojih prstiju. Na brojku dva
Tama me briše kao kredu sa školske table…
Ništa više ne znam.
Pet dana ležim skrivena
Poput bureta odvrnuta, godine se u moj jastuk cijede,
Čak i moja najbolja prijateljica misli da sam na selu.
Koža nema korijena, ljušti se kao hartija.
Kad se nasmiješim šavovi se zategnu. Rastem unazad. Dvadeset
mi je godina,
Raskvocana u dugim suknjama na sofi mog prvog muža, moji prsti su
Zariveni u runsku vunu mrtvog pudla;
Mačku još nisam imala.
Sad je ona gotova, gospođa sa podvaljkom
Koju sam gledala kako se smješta, bora za borom, u ogledalu-
Staro čarapino lice, otromboljeno na pečurki za krpljenje.
Zarobljena je u nekoj laboratorijskoj tegli.
Neka crkne tamo, ili neka vene sljedećih pedeset godina
Drijemajući, ljuškajući se i prstima prebirući svoju rijetku kosu.
Samoj sebi mati, budim se u gazu povijena,
Poput odojčeta ružičasta i glatka.
Sylvia Plath
