Predstava „Krivica“ kolašinskog pozorišta Korifej, autora Nebojše Romčevića, predstavlja onu vrstu scenskog događaja koji nepogrešivo pogađa u središte možda najvećeg emocionalnog bola gledaoca.
Naizgled jednostavna priča koja govori o muško-ženskom odnosu, zasnovanom na iskrenoj emociji, ali i preljubi koja je rezultovala smrću jednog čovjeka i traumom jednog djeteta, ipak otpočinje vjerom u novi i bolji život. Protokom scenskog vremena radnja se ubrzava, ali i neminovni raspad loše utemeljene zajednice. Kako narodni mudrac reče: Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi.
Višestruko igran Romčevićev tekst, svoju popularnost duguje kako odlično napisanim dijalozima, nesumnjivo dobrog poznavaoca života i muško-ženskih odnosa, tako i nevelikim scenskim zaht jevima, mada prostora za maštu uvijek ima.
Sinteza jednostavnosti ove predstave, koja se ogleda u svedenoj glumačkoj igri sa jedne i kompresovanom vulkanu emocija sa druge strane, predstavlja katarzični kanal u kome se gledaoci, ali i izvođači, zajedno sa scenskim junacima, emocionalno pročišćavaju.
Scenska magija ove duodrame građena je na izvrsnim glumcima, ali i izuzetnoj partnerskoj igri Anđelije Rondović i Đorđija Tatića, kojima se mudro prepušta značajan teret predstave. Dobro iznijansirani prelazi, precizni odnosi koji vremenom dobijaju kvalitativno drugačiji karakter, ne ostavljaju gledaocu prostor da odluta, da zaboravi gdje je došao. Promišljena igra kolašinskog glumačkog dvojca, Anđelije Rondović i Đorđije Tatića, lagano i vješto, svojom sugestivnom i realističnom glumom uvode publiku u jaku maticu emocionalnih i interpersonalinih problema čiji kraj ne može da bude ni lijep ni optimističan, ali je u svakom slučaju otrežnjujući. Blizina u kojoj osluškuje unutrašnji ritam glumaca i osjeća svu tragediju malih života kakvi postoje svukud oko nas, gledalac postaje saučesnik, zavjerenik kome su otkrivene tajne nesrećnih ljubavnika i djeteta čiji život može biti bolje ili lošije zakrpljen, ali nikad cio, nikad srećan i nikad bezbrižan…
Od prvog do posljednjeg minuta predstave u kojoj je publika znalačkim rediteljskim zahvatom – tišinom koja umiruje, ali i parališe, kao i kamernom igrom glumaca koji se prema gledaocima ophode kao prema bliskom prijateljima upravo pristiglim u njihov dom, gradi se snažna sinteza između scene i gledališta. Blizina djeteta koje ne progovara (ili ste baš vi to dijete koje odbija svaki oblik komunikacije) pojačava empatiju, ali i tjeskobu, uprkos scenografskoj otvorenosti kojom reditelj daje prostor gledaocu da se ne uguši prejakom riječju.
Naslov predstave jasno ukazuje na dominantnu emociju, ali i tematsku određenost ove predstave – krivicu, mada ona govori i o sredini u kojoj je nastala, o prostoru na kome egzistira, o našim mentalitetima, prioritetima, zabludama, prevarama, naivnosti, majčinstvu, komunikaciji, željama, nadama, zebnji, razočarenjima, ljutnji, ali prije svega o nepoznavanju i nerazumijevanju života. A život kad sudi, kazna je ponekad preteška.
Kolašinska „Krivica“, je precizno osmišljena predstava, bez suvišnih elemenata, tačna u svakom segmentu. To je velika priča o malim ljudima pored nas, ali i malim ljudima u nama.
U Banjaluci, 18. 12. 2018. Doc. dr Ljiljana Čekić
