Rođena je 20. septembra 1919. godine u Jezeranima, Otočac, Hrvatska. Kao dijete siromašnih zemljoradnika, čiji se otac bavio i zidarskim zanatom, završila je osnovnu školu u rodnom mjestu, a Građansku školu u Zagrebu. Još kao djevojčica, odlična učenica, svrstava se 1934. u redove napredne srednjoškolske omladine. A posle završetka Građanske škole upisuje se u Trgovačku akademiju u Zagrebu. U školi je jedna od najaktivnijih omladinki.

Popularizira naprednu literaturu, okuplja omladinu i ukazuje joj da je njeno mjesto i budućnost s radničkom klasom. Zbog takve aktivnosti, brzo su je uočile Školske vlasti i policija, koja ju je uhapsila 1937. godine. Pred policijom se držala kao stari prekaljeni revolucionar; kad je, poslije nekoliko dana, puštena na slobodu, postala je još aktivnija. Ubrzo zatim primljena je u SKOJ. Kad je, u jesen 1937, istjerana iz Trgovačke akademije u Zagrebu, školovanje i revolucionarni rad nastavila je u Banja Luci. Tokom 1939. i 1940. policija je hapsi; uvijek je imala primjerno držanje pred klasnim neprijateljem.

U jesen 1940. upisuje se u Ekonomskokomercijalnu visoku školu u Zagrebu, gdje politički postaje još aktivnija. Istovremeno ne gubi vezu ni s rodnim krajem, a surađuje i u „Seljačkoj misli”. Za člana KPJ primljena je 1940. godine, i kao iskusan i zreo politički radnik ubrzo postaje i sekretar partijske ćelije Ekonomskokomercijalne visoke škole.

Posle okupacije zemlje, u ljeto 1941, po zadatku Partije, Ljubica odlazi u Liku i odmah se, zajedno s drugim komunistima, uključuje u rad na pripremama za oružani ustanak. Neumorno obilazi sela, okuplja omladinu i žene, i s puno poleta ukazuje im na zločinačku politiku okupatora i ustaša i perspektive oružane borbe. Kad je počeo ustanak, zajedno s partizanskim grupama učestvuje u oružanim akcijama. U jesen 1941. izabrana je za člana Kotarskog komiteta KPH za kotar Brinje, i sekretara Kotarskog komiteta SKOJa za Brinje. Posebno se isticala u radu na stvaranju bratstva i jedinstva između srpskog i hrvatskog naroda u Lici. Kao žena puna poleta i vedrine a uz to neobično hrabra i neustrašiva, bila je veoma popularna i omiljena, naročito među omladinom i ženama.

Prilikom napada ličkih i primorskogoranskih partizana na ustaše u Jezeranima, Ljubica je predvodila vod bataljona „Marko Orešković”, i uspela da ga neopaženo pored bunkera dovede do crkve u selu. Ali, kad se vraćala po drugi dio boraca, da i njih uvede u selo, bila je primijećena od ustaša, i ubijena 16. aprila 1942. godine. Mrtvu, ustaše su je zvjerski masakrirale. Da bi se, i na taj način, sačuvala uspomena na svijetli lik hrabre revolucionarke, Brinjski bataljon je prozvan bataljon „Ljubice Gerovac”, koji se pod njenim imenom hrabro borio do kraja rata.

Narodnim herojem proglašena je 27. novembra 1953. godine.

Tekst sa Portala Novosti:

Bista za Ljubicu

Ime narodne heroine Ljubice Gerovac, koja je u svojoj 22. godini poginula u borbi s ustašama, početkom 1990-ih uklonjeno je iz javnosti. Mjesni odbor Savski kuti na zagrebačkom Trnju, koji je nekada nosio Ljubičino ime, pokrenuo je inicijativu za vraćanje njene biste

Partizanka, studentkinja, narodna heriona, Ličanka. Sve to je bila, a sasvim sigurno još mnogo toga je mogla biti Ljubica Gerovac iz Jezerana, da njen život nije 1942. tragično okončan u 22. godini u borbi s ustašama. Ime Ljubica Gerovac bilo je posađeno u nazivima ulica, škola, vrtića i kulturno-umjetničkih društava širom Hrvatske. Ratnica i svestrana studentkinja doživjela je drugu smrt početkom 1990-ih kada su joj ime izbrisali, a biste s njenim likom obezglavili. Primjerice, statua u zagrebačkom Cvjetnom naselju, rad kipara Ivana Sabolića, naprosto je nestala prije 30-ak godina. Ulica Ljubice Gerovac na istom mjestu postala je Odranska, a nekadašnja mjesna zajednica nazvana po njenom imenu danas se zove Mjesni odbor Savski kuti. Istu sudbinu doživjele su sve njezine slavne drugarice, kao i antifašisti srpskog porijekla čija su imena preko noći prestala biti sastavni dio ulične onomastike i kolektivnog identiteta.

U oktobru ove godine, u Mjesnom odboru koji je nekad nosio Ljubičino ime, pokrenuta je ohrabrujuća inicijativa. Predsjednica Tatjana Grgas govori da je namjera i zadatak njenog MO-a vratiti bistu Ljubice Gerovac na mjesto gdje je nekad bila.

– Na sjednici smo donijeli zaključak o vraćanju uklonjene biste, na postolje koje je i dalje tamo, uz sam ulaz u Studentski dom “Cvjetno naselje”. Tražili smo da se utvrdi lokacija biste, odnosno je li ona negdje propisno pohranjena. Ukoliko nema mogućnosti pronalaska biste ili originalnog kalupa, naša ideja je da predložimo raspisivanje natječaja za izradu biste ili nekog idejnog rješenja za studente Akademije likovnih umjetnosti. To je zasad obustavljeno jer nema nikakve javne nabave. Predložili smo da mjesna samouprava provjeri podatke s Gradskom upravom, ali u odgovoru je navedeno da oni ništa ne znaju – otkrila je Grgas početne korake.

Dodaje da je njoj dobro poznato tko je bila Ljubica Gerovac, no da mlađi ljudi nisu upućeni. Zato nije loše prisjetiti se. Rođena 1919. podno Velike Kapele, kao najstarija od šestero djece težaka Anke i Mile Gerovca, Ljubica je svoje obrazovanje započela sa šest godina. Već u drugom razredu Trgovačke akademije u Zagrebu dobiva prvu nagradu za temu “Kriza kapitalizma”, koja je iznosila 300 tadašnjih dinara. Za toliku svotu mogla se kupiti krava, piše njena najmlađa sestra Vera Gerovac-Blažević u monografiji “Narodni heroj Ljubica Gerovac” iz 1983. U srednjoj školi počinje njen politički, revolucionarni rad i opširno usvajanje marksističke literature. Prvi slučaj političke represije Ljubica je doživjela vrlo rano, s nepunih 16 godina. Godine 1935. žandari su upali u kuću Gerovaca i pronašli “zabranjenu literaturu” u njenim osobnim stvarima. Bio je to početak progonstva koji nije prestao do njene smrti.

Zagrebačka policija je bila obavještena o njenom pritvoru, pa je odmah zabranila Ljubici pravo upisa trećeg razreda u Zagrebu. Školovanje je nastavila u Banja Luci, a u hrvatski glavni grad se vratila 1938. kada je upisala Ekonomsko-komercijalnu visoku školu, današnji Ekonomski fakultet. U tom periodu intenzivno se bavila partijskim radom te se zaposlila u redakciji lista Seljačka misao. Dostupni podaci govore da se posebno zbližila s glavnim urednikom Martinom Franekićem, robijašem i komunistom iz Slavonije. Inače, Franekić počiva u nekoj od velebitskih jama. Ustaše su ga deportirali iz Lepoglave u logor Jadovno u ljeto 1941.

Ljubica Gerovac

Proljeće te zloglasne godine Ljubica dočekuje u Lici. Ustaški režim preuzeo je od bivšeg sve što je imalo veze s komunistima. Svirepi lički ustaše, isti oni koji su organizirali masovna krvoprolića po srpskim selima, u gospićkom zatvoru i u Jadovnu, odmah su krenuli u lov na Ljubicu. Njena kuća im je stalno bila na meti, pa se ubrzo morala preseliti duboko u šumu. Iščitavajući njenu biografiju i pisma koja je razmjenjivala s roditeljima prije rata, primjetna je snažna obiteljska povezanost, privrženost ideji antifašizma i prezir vladajuće klase.

“Znaju dobro gospoda koliko je štete po njih da seljak nešto zna, da je on obrazovan! Zbog toga i nastoje da djeca siromašnih seljaka i radnika ostanu bez svijesti i znanja. Oni su licemjerni, učiniće nešto samo malo da bi time mnogo svoga zla prikrili. Oni će se napraviti prijateljima sirotinje, pa će pomoći jednog ili dva čovjeka, i odmah sutradan trubiće njihove novine (a sve su njihove) kako je sirotinji dobro dok ima ovakvih ljudi”, pisala je Ljubica 1937.

Ohrabrivala je roditelje, trudila se u tom dopisivanju popraviti čak i njihove međusobne odnose. Kudila je oca zbog grubog ponašanja prema majci i braći. Posebno je dirljivo i moćno kako je Ljubica komunicirala zrelo i ravnopravno s roditeljima, prije svega s ocem, kritikujući njihovo ponašanje, prenoseći im političke ideje i poruke da će, primjerice, od prve plaće odvojiti novac za očevu pušku. Braći i sestrama je poručivala da se igraju, bacaju na karte, ali i da pročitaju štogod.

Stoga ne treba čuditi što je Ljubica bila predvodnica oružanog otpora, a ostali ukućani su u to također bili involvirani. Braća Vlado i Joso bili su joj glavni obavještajci. Joso je u borbi ostao bez desne ruke, Vlado je poginuo u 16. godini života, a oca Milu ubili su sakriveni ustaše u ljeto 1946. Ankica je cijeli rat provela u Dvanaestoj slavonskoj brigadi, kasnije je postala oficir OZNE. Majka Anka bila je predsjednica ličkog AFŽ-a.

Ljubičina Brinjska četa je ojačala u prvih nekoliko mjeseci rata. Brinjski kotar je krajem 1941. imao 76 SKOJ-evaca, a Brinjska četa još 13. Od ukupnog broja u SKOJ-u je bila 41 omladinka. “Ljubica je stekla glas narodnog junaka čudesnih sposobnosti. Pričalo se da ima oklop od čelika. To je bio narod po selima koji ju je volio i čuvao”, piše sestra Vera.

“Treba razbiti kod naroda uvjerenje da pred Talijanima ne treba bježati, da oni nikome ništa neće učiniti”, govorila je Ljubica na redovnim sastancima u Vodoteču. “Narodu, a posebno omladini, mora biti jasno tko je okupator i što hoće. Robovi nećemo biti”, dodala je. O popisu Srba u NDH i pokrštavanju je kazala: “To je najveća obmana koju oružjem treba razbiti. Jedinstvo naroda nam je najvažnije i taj zadatak stalno moramo imati na umu.” Drugovima je govorila o formiranju vojničkih jedinica, o rukovanju oružjem, a sve to je podupirala teorijom, naglašavajući da se mora poznavati historija KPJ.

Umrla je tragičnom smrću u borbi s ustašama 16. aprila 1942. u zaseoku Holjevci u Jezeranima. Nekoliko metaka ispalila je prema svojim protivnicama, a onaj zadnji sačuvala je za sebe, odlučna da ne padne u ruke ustaša koji su je htjeli živu. Dostojanstveno je sahranjena u Jezeranima tek 1947. zajedno s ocem i bratom. U članku o njenoj pogibiji, u listu Žene u borbi, navodi se da je Ljubica bila “divan primjer ženske borbenosti i svijesti”.

Sestra Ankica zadnji put je vidjela Ljubicu krajem 1941. Nosila joj je očevo pismo u dobro skriveni štab u Tuževiću. “Otpratila me do Vodoteča. Izljubile smo se, kraj našeg susreta stezao me u grlu. Zagazila sam polucipelama u meku površinu snijega. Svakih nekoliko koraka okretala sam se da je ponovo vidim. Odlazila sam i plakala, a ona je stajala na istom mjestu i suzdržano mi mahala. U bijelom džemperu i bijeloj janjećoj šubari u bjelini snijega po kojem nitko nije gazio, činila mi se kao priviđenje. Bjelinu je samo lomio čuperak njene kose i tamna suknja. Kad sam već bila oko pola kilometra daleko, na snijegu je bila samo jedna točkica. Bijelog džempera i šubare više nije bilo… Što li je ona tada osjećala? Nikada se više nismo vidjele. Ali svakog snijega mislim da će se odnekud vratiti u bijelom džemperu i bijeloj janjećoj šubari ispod koje viri tamna kovrča kose.”

Ulica Ljubice Gerovac postoji još samo na dvije lokacije, i to izvan Hrvatske. Jedna se nalazi u Banja Luci i vodi na Partizansko groblje. Bački Brestovac, malo mjesto u općini Odžaci u Vojvodini, kada se gleda na Google mapi izgleda bajkovito. Pored Lenjinove i Titove, tu su i ulice s imenima Ljubice Gerovac, Srđana Uzelca, Ivice Lovinčića, Rade Končara i Pere Grubora. Stvar je u tome da je ovo mjestašce naseljeno Ličanima iz brinjskog i koreničkog kraja.

Nekoliko stotina kilometara dalje situacija je skroz suprotna. Prije četiri godine iz spomen-parka u Vodoteču ukradene su biste Ljubice Gerovac, Srđana Uzelca i Ivice Lovinčića. Saznajemo da one nikad nisu vraćene te da nadležne službe park nisu pokosile i očistile dvije godine. A sugovornik iz Jezerana kazao je da je spomenik Ljubici Gerovac “odselio”.

– Gdje? – pitali smo.

– A što znam – čulo se s druge strane.

Anja Kožul

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada – društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma

https://www.portalnovosti.com/bista-za-ljubicu

Ljubica Gerovac, životna priča revolucionarke i narodne heroine: Posljednji metak ostavila je za sebe

“Žene u borbi”, 1942: “Ovih dana je u borbi sa ustašama poginula drugarica Ljubica Gerovac, članAntifašističkog fronta žena, član Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske za kotar Brinje,jedan divan primjer ženske borbenosti i svijesti.

Kći siromašnog ličkog sela, drugarica Ljubica je rano stupila u životnu borbu.

U ranoj mladosti vidjela je svu bijedu i teškoće mukotrpnog života ličkog seljaka, i mučan život ličkeseljanke.

Već tada sa zaklela sebi da će sav svoj život provesti u radu i borbi za pravo potlačenog radnogseljačkog svijeta, naročito ženskog …

… U borbi kod Jezerana sa ustaškim banditima pala je ova hrabra Hrvatica. Smrt naše Ljubice je bolno odjeknula u čitavoj okolini.Žali je malo i veliko, srpski i hrvatski narod, a naročito žene, koje su u njoj izgubile divnog druga i borca…” (citat iz 2, prvomajskogbroja “Žene u borbi” iz 1942. godine).

*****

Ljubica Gerovac, najstarije od petoro djece radnika Mile i krojačice Anke Gerovac, rođena je 24. listopada 1919. godine uJezeranima. Kao 10-godišnja djevojčica odlazi ujni i ujaku Rupčić u Zagreb, oni će joj omogućiti daljnje školovanje. Uz njihovupomoć Ljubica se 1930. godine upisuje u građansku školu te malu maturu i završava kao dobar đak u Državnoj ženskoj školi kraljiceMarije.

Prosjek njenih ocjena kvarile su samo trojke iz ručnog rada i tjelovježbe, a u višim razredima iz predmeta pouke o građanskim dužnostima.

Vjerojatno se već tada njezino mišljenje o tim dužnostima kosilo sa regulama koje je škola nalagala.

Žandari hapse djevojčicu

Za vrijeme ljetnih praznika poslije male mature Ljubica prvi put dolazi u sukob sa zakonom. Toga su ljeta žandari iz Jezeranauhapsili nju i oca i zatvorili ih u žandarsku kasarnu, i to zbog zabranjene literature koju su pronašli u Ljubičinoj roditeljskoj kući. Izkasarne su prebačeni u kotarski zatvor. Budući da je Ljubica svu krivicu preuzela na sebe, oca su joj ubrzo pustili. No, nekoliko danakasnije puštena je i Ljubica sa liječničkim nalazom – plućni bolesnik.

O tome događaju s ljetnih praznika 1935. godine zagrebačka ie policija bila obaviještena, te će ubuduće budno pratiti djevojku, kojase te godine upisuje na Trgovačku akademiju u Zagrebu. Već tada Ljubica pripada naprednoj srednjoškolskoj omladini. Odličan jeđak, mnogo čita, prisustvuje sastancima, a borba za društvo bez klasnih razlika postaje njezin životni cilj.

Zagrebačka policija ne skriva da drži Ljubicu na oku, agenti često navraćaju u stan Ljubičine ujne i ujaka i uvijeksa sobom donose nalog za premetačinu. Te je godine Ljubica još jednom uhapšena, ali je ubrzo puštena jer je bilamaloljetna (imala je 15 i po godina), a i literatura koju su kod nje pronašli nije bila zabranjena.

Obitelj Rupčić otada često mijenja stanove, ali unatoč tome Ljubica je neprestano pod paskom policije. I kad je nisu mogli uhvatitina djelu, iako su dobro znali za njezin ilegalni rad, uslijedilo je ono što najteže može pogoditi mlada čovjeka, punog želje za znanjem,čovjeka revolucionara kakva je bila, budući narodni heroj, Ljubica Gerovac.

Naime, 1937. godine zagrebačka je policija izdala rješenje u kojem je pisalo: “Ljubica Gerovac, svršena učenica drugog razreda Državne trgovačke akademije u Zagrebu godinu dananema pravo upisa ni u jednu školu u ovom gradu”.

Za Ljubicu koja je neposredno prije tog okrutnog policijskog rješenja dobila prvu nagradu za tekst “Kriza kapitalizma”, bio je tostrašan udarac.

No, nije posustala.

Mlada hrabra djevojka čvrsto odlučuje: borbu i školovanje moram nastaviti pa makar i po cijenu napuštanja Zagreba. Partijskaorganizacija Zagreba joj u tome pomaže i Ljubica je upućena na daljnje školovanje u Banju Luku, gdje je postojala vrlo dobraTrgovačka akademija.

I partijska je organizacija u Banjoj Luci bila dosta jaka, te je Ljubici mogla osigurati stan i menzu.

“Gospoda žive samo za se…”

Iz Banje Luke Ljubica je 26. rujna 1937. pisala svojim roditeljima u Jezerane:

“Već sam skoro mjesec dana udaljena od Vas. Izgleda mi da je tome nešto manje. Vrijeme strahovito juri. Kad sam došla na ferije kući, mislila sam da će biti duge, jer nije šala tri mjeseca. Ali i to je tako brzo minulo. Ovdje je slično, iako mnogo drugačije nego naferijima.

Tamo se plandovalo, a ovdje ni časa. Sama škola ove godine nalaže velike dužnosti. Učiti ovaj razred i opetovati prošla tri razreda, a inaučiti ono što je u ta tri propušteno. Pa izmijenili se neki najbolji profesori, a ostali najgori. Dođoše i novi, ali sve slabo. A onda će doći i drugo. Moram naći jednu instrukciju, ali još za sada ne mogu, jer đaci nemaju drugih redova pa im je nepotrebno. Pa Hrv. omladina – da se itamo nešto radi i nauči promatranjem i sudjelovanjem. Uglavnom, mnogo posla na račun plandovanja od tri mjeseca. I ćaća je imao krivo zamjeravajući mi što ne radim, jer iako je ovo raddruge vrste od onoga što ga obavlja on, ipak je isto toliko naporan i nezdrav…”.

I dalje:

“… Znaju dobro gospoda od kolike je štete po njih da seljak nešto zna, da je on obrazovan! Zbog toga i nastoje da djeca siromašnih seljaka i radnika ostanu bez svijesti i znanja. Oni su licemjerni, učinit će nešto malo samo da bitime mnogo svoga prikrili. Oni će se napraviti prijateljima sirotinje pa će pomoći jednog ili dva čovjeka i odmah sturadan trubit će njihove novine (a sve sunovine njihove) kako je sirotinji dobro dok ima ovakvih ljudi. Ovo se čini da se prikrije žalosno, ali istinito stanje.

Kod nas đaka isto je tako. Da se prikažu našim zaštitnicima, dat će nekolicini kakvu potporicu ili menzu.

Sve je danas jako, jako žalosno, iskrivljeno i lažno.

Gospoda žive samo za se i kokošje je pameti onaj tko misli da ima dobre gospode ili čak da su sva dobra.

Mrvice siromašnim đacima

Vidjeli ste i sami kako me je ugojila njihova menza, ali zbog te mrvice koju su meni i drugim boljim siromašnim đacima gurnuli vikalisu na sva usta o svojoj dobrodušnosti.

Od njihovog se dobra nestaje. Mislim da će ta menza početi ovdje 1. listopada. Eto, zašto ne bi počela 1. rujna, kad đaci stignu. Mnogimoraju čitav mjesec gladovati, a to je dosta…”

Nešto kasnije u drugom pismu roditeljima. 15. studenoga iste godine, pisala je:

“… Zdravlje mi je prilično, kao i uvijek zimi, nego će u proljeće biti lošije, ako se ne izmijeni. Hrana u menzi ista je kao i lani. Ove je godine rijetko tko dobio menzu. Iz čitave škole oko 300 đaka samo nas četvero. Stan isti. Stanujem s jednom kolegicom iz III razreda.

Od našeg omladinskog udruženja “Napretka” dobila sam 200 d pa sam se prilično pokrpala. Pisat ću opet jednu nagradnu temu, pa možda mi upali štogod. Stalne instrukcije još nemam. Morat će direktora za to upitati.

Eto, živim, štedim sada za kaput, a onda ću čarape, kapu, a i cipele su mi slabe, a one nove šteta je nositi…”

U Bosni Ljubica nastavlja svoj društveno-politički rad i upoznaje se s revolucionarom Ognjenom Pricom, s kojim će kasnije u Zagrebu surađivati.

Izgnanstvo je prošlo i Ljubica se poslije završene srednje škole ponovo vraća u Zagreb, sa željom da studira. Da bi to ostvarila,morala je raditi. Uz pomoć partijske organizacije zaposlila se u redakciji naprednog lista “Seljačka misao”, gdje piše članke,prerađuje rukopise, a po potrebi je daktilograf.

Oduševljava se i stenografijom i jednom čak osvaja drugo mjesto na prvenstvu Zagreba. Kao student Ekonomsko-komercijalnevisoke škole redovno polaže ispite. Slobodno vrijeme provodi čitajući marksističku literaturu i beletristiku.

Studij i ilegala

Razdoblje studiranja i rada u redakciji lista “Seljačka misao” razdoblje je važnog i intenzivnog ilegalnog partijskog djelovanja LjubicaGerovac. Glavni urednik lista je Martin Franekić koji je zbog svoga političkog djelovanja osam godina proveo u mitrovačkoj kaznionici. Ljubica ubrzo postaje jedan od njegovih glavnih suradnika. Dvoje mladih komunista povezuju i intimni osjećaji.

Ali, partijski zadaci angažiraju Ljubicu i na Sveučilištu. I tu ubrzo postaje jedan od glavnih aktivista. Studenti komunisti biraju je zasekretara ćelije, a postaje i predsjednik jednog od sveučilišnih odbora.

U školskoj godini 1939/40. u ćeliji KPJ za pravo i ekonomiju bili su ovi komunisti: Zvonko Ivanković, Dušan Čalić,Mirko Bedek, Slobodan Jovanovič, Ivica Mažar, Ranko Šipka, Dimitrije Đurbabić, Slava Klavora, Ljubica Gerovac,Ljuba Faust, Srđan Brujić i braća Vlado i Slavko Kadunc.

Ljubičina politička aktivnost svakim se danom sve više širi. Ona sudjeluje u demonstracijama i drugim političkim akcijama, okupljaomladinu, posjećuje radnike u tvornicama, objašnjava ciljeve borbe naprednog radničkog pokreta, a istodobno ne gubi vezu sarodnim krajem, sa svojim selom.

Zbog takva rada policija ju je često hapsila i zatvarala.

Organizator otpora

Odmah poslije okupacije zemlje Ljubica Gerovac je napustila Zagreb i otišla u Liku. Tu u svom rodnom krajuubrzo postaje jedan od organizatora narodnog ustanka. Organizira prikupljanje oružja, radi na stvaranju prvihpartizanskih grupa i odreda, sudjeluje u prvim oružanim sukobima sa ustašama, koji su počinili masovne pokoljestanovništva po Lici.

“… Prva misao njezina, kao člana Komunističke partije, kao vjerne kćeri svoga naroda, bila je da organizira narod svoga kraja naoružani otpor. Zato razvija najživlju djelatnost i zajedno s pokojnim drugom Lovinčićem i ostalim osniva prve partizanske logore uokolini Brinja.

Pored organiziranja borbenih odreda, drugarica Ljubica je radila na organiziranju omladine i žena. Osjetila je sve strahote fašističkogropstva i svu krv, koju ie fašizam prolio u Lici. Zato je najbolje razumjela žene s kojima je radila.

Posebno je nastojala da poveže srpske i hrvatske žene u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – protiv fašizma…” – pisao je o njezinom radu na organiziranju narodnog ustanka u Lici, drugi broj “Žene u borbi” iz 1942. godine.

Primjer borbenosti

Već prvih dana ustanka počinju akcije brinjskih partizana, kojima je Ljubica svijetao primjer borbenosti, poleta i neprestanogtraženja novih akcija.

Partizanski odred od 50 ljudi, koji je vodio narodni heroj Ivica Lovinčić, već prvih dana ustanka napada ustaškouporište Žutu Lokvu. Bio je to jedan od prvih napada i jedna od prvih partizanskih pobjeda u okolini Brinja.

Za mnoge akcije te čete bila je zaslužna upravo Ljubica Gerovac, koja je uvijek tražila aktivnu borbu i u njoj vidjela izlaz.

Na svakom koraku zalagala se za akcije. Posebnu pažnju pridavala je omladini, koja je bila glavni nosilac borbenih akcija po Lici.

Na sastancima svakoj novoj akciji, svakom događaju daje i pravo političko objašnjenje.

Narod, posebno omladina, rado je slušao Ljubicu na zborovima jer je posjedovala iznenađujući govornički dar.

Puna poleta, vedrine i oduševljenja, Ljubica je ubrzo postala vrlo popularna i omiljena, posebno međuomladinom i ženama: o njoj su se pjevale pjesme u svim partizanskim četama Like.

Kao napredna srednjoškolska omladinka, kao partijski radnik u Zagrebu, kasnije kao politički radnik – Član Antifašističkog frontažena, član Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Brinje – Ljubica Gerovac je bila primjer hrabre i neustrašive žene.

Takva je ostala sve do svoje herojske smrti 16. travnja 1942. godine u sukobu s ustašama kod Jezerana.

“Ne, nikada živu!”

Prethodne je noći, naime, krenuo Milan Žeželj s partizanima prema Jezeranima. Vodila ih je Ljubica Gerovac. Dobro je poznavala sve puteljke u svom mjestu pa ih je sigurno dovela do pred crkvu, odnosno do mjesta gdje se nalazilo ustaško uporište i skladište municije.

Ubrzo je započela borba i partizani su uspjeli zauzeti to važno ustaško uporište.Ljubica je sretna, već se raduje skorom oslobođenju Jezerana. Ali, partizani suse ubrzo ipak morali povući.

Milan Žeželj je, doduše, poslao kurira po pojačanje, no kurir je putem poginuo. Ipojačanje je stizalo, ali ne partizanima, pa su se pred nadmoćnijimneprijateljem morali povući.

Ljubica je ostala među posljednjim borcima na položaju i bila opkoljena. Ustaše su

pokušale da je živu uhvate, no ona se odlučila na borbu. Skočila je krozprozor kuće u kojoj je bila opkoljena i potrčala prema polju. Kad su ustaše vidjeli da je neće uhvatiti, otvorili su paljbu. Ljubica je pogođenau koljeno, posrnula je, rana ju je prikovala uz travnjak.

Poput pobješnjelih pasa ustaše su jurnule na svoj plijen, urlajući: “Živu, živu jehvataj!”

“Ne, nikada živu”, pomislila je Ljubica i otkočila pištolj. Jednog je ustašu ubila, a drugog ranila. Posljednji metak ostavila je za sebe.Prislonila je pištolj na slijepoočnicu i potegnula oroz.

Ustaše su bili iznenađeni. Takvom kraju se nisu nadali. Htjeli su živu žrtvu jer je za nju bila raspisana velika nagrada.

Okomili su se na mrtvo tijelo Ljubice Gerovac, strijeljali je mrtvu, bajunetom joj probili grudi.

Ali ni to im nije bilo dosta. Svezali su joj noge i vukli je kroz sela prema Maljenu, a zatim su je položili na ljestve, te dalje nosili kroz sela i na kraju ostavili udvorištu njene tetke Marije Nikšić.

Ali kad je bitka završena, ustaše su Ljubicu bacili u kola i odvezli prema groblju. Tu su se zaustavili i Ljubicu izbacili u jamu pokrajgroblja: izmrcvareno tijelo mrtvog komunista nije smjelo počivati na groblju zajedno sa vjernicima.

Tako je prije 32 godine u svom rodnom i toliko voljenom kraju završila svoj revolucionarni život ta neustrašiva ihrabra žena, narodni heroj Ljubica Gerovac.

Tekst: M. Sentić-Zaknić, obrada: Yugopapir (Fokus, 1974.)

http://www.yugopapir.com/2017/07/ljubica-gerovac-zivotna-prica.html