Knjiga dana Narodne biblioteke Srbije
Novi roman Ljudmile Ulicke.
Knjiga prevedena na 20 svetskih jezika.
Velika knjiga o ruskoj i sovjetskoj istoriji druge polovine XX veka.
Prikazujući svakodnevni život i obične ljude u njemu, ali i sovjetskim intelektualce i disidente, od kojih mnogi bivaju surovo kažnjeni ili proterani iz svoje zemlje, Ulicka pripoveda uzbudljivu i zanosnu priču o jednom istorijskom vremenu, ali i o junacima koji svojim životnim udesima, svojom hrabrošću, svojim čudesnim poduhvatima, dobrotom i plemenitošću ostaju za sva vremena.
Roman počinje opisom Staljinove smrti i sahrane, na kojoj prisutni gaze više od 1.500 ljudi, a završava se smrću velikog pesnika Josifa Brodskog.
Roman o ljubavi, prijateljstvu i sudbini, ali i o nasilju, strahu i cenzuri.
Jedan od nazjnačajnijih romana moderne svetske književnosti, pisan u najboljoj tradiciji Tolstoja i Dostojevskog.
Izuzetno delo, čudesno umeće.
Intervju iz 2013. Razgovarao: Ferran Mateo
Ljudmila Ulickaja: Pisac ima samo jednu dostojnu poštovanja zadaću: promatrati svijet oko sebe i odražavati ga u skladu sa svojim mogućnostima
Ljudmila Ulickaja je svakako jedna od najzanimljivijih i najnagrađivanijih ruskih autorica. U Hrvatskoj su dosad izašle njezine knjige Veseli sprovod (Vuković & Runjić, 2008.), Sonječka i druge priče (SysPrint, 2009.) u prijevodu Igora Buljana te Kazus Kukockog (Demetra, 2010.) u prijevodu Natalie Reinove. Izdavačka kuća Fraktura namjerava u rujnu ove godine objaviti njezin najpoznatiji roman Daniel Štajn, prevoditelj. Za Ruski vjesnik autorica govori o osobnoj krizi, spolnoj neravnopravnosti u ruskom društvu, svojem glavnom prigovoru sovjetskoj vlasti i ostalom…
Daniel Štajn, prevoditelj je netipičan roman, na granici umjetničke literature i non-fictiona. Što vas je nagnalo da ga napišete?
Čitav niz unutarnjih prilika nagnao me da napišem taj roman. To je bio najteži posao u mojem životu. Govorila sam prijateljima kako bih bila sretna, kad bi se našao čovjek koji bi to napravio umjesto mene. Bila sam spremna predati mu sve skupljene materijale, no takav se čovjek, naravno, nije pojavio. Dakle, sama sam se morala latiti tog nezahvalnog posla, bez obzira što sam bila svjesna svoje nespremnosti. No sa sigurnošću mogu tvrditi da me rad na tom romanu u potpunosti promijenio.
Kakvi su bili vaši uzajamni odnosi s prototipom Daniela Štajna?
Moja veza s bratom Danielom je jako duboka, bez obzira na to što sam samo jednom s njim imala osobni kontakt. Naime, 1993. god. letio je preko Moskve u Bjelorusiju te proveo jedan čitav dan kod mene u kući. Saznala sam za njegovu neobičnu sudbinu od drugog svećenika, pravoslavnog oca Aleksandra Menja, danas također već pokojnog. Oni su se dopisivali, no ta njihova korespodencija, na žalost, nije sačuvana. Ono što je bilo zajedničko kod ta dva svećenika jest to da su obojica bili Židovi. I u tome nema ništa neobičnog, svi prvi apostoli su bili Židovi. No to uvijek iznova zaboravljaju kao, uostalom, i činjenicu da je Isus bio Židov, koji je poštivao sva pravila židovskog života i koji je govorio da je došao u svijet ne da bi kršio zakon, već da bi ga izvršio. To je, složit ćete se sa mnom, pitanje nad pitanjima: koji je, dakle, zakon došao izvršiti? Brata Daniela je također jako zanimalo to pitanje.
Taj roman je bio moj osobni podvig, jedva sam preživjela teret svih tih nejednostavnih tema. No ni u najmanjoj mjeri ne žalim što sam prošla taj teški i dugački put – susrela sam se Danielom 1993. god., a knjigu sam objavila 2006. godine! Bila sam u dubokoj krizi kad sam se s njim susrela, moji životni stavovi su tad bili dobrano uzdrmani, osjećala sam da sam izgubila prijašnja uporišta. A sad, nakon čitave te priče, govorim svojim prijateljima da je kriza zapravo dar sudbine. Samo kroz krizu čovjek sazrijeva, dolazi na neku novu razinu, kao da mijenja svoju košuljica koja mu je sad postala mala. Drago mi je da je taj roman napisan. On je izazvao jako proturječne reakcije, jednima je pomogao da se snađu s teškim unutrašnjim problemima, druge je naljutio, izazvao je kod njih oštru reakciju. No to je dobro, glavno je da ljudi ne izgube tu božanstvenu sposobnost, dakle, da neprestano misle. Današnji život nekako čovjeka jako usmjerava, vuče ga prema nepromišljenom životu, energičnom, sportskom, bilo kakvom, osim ono pravom – životu srca i uma.
Kako dolazite do tema svojih romana?
Čini se da nisam ja ta koja odabire temu, već tema mene pronađe. Rekla bih da je Zeleni šator jedina iznimka. Shvatila sam kao svoju obvezu da napišem roman o tom naraštaju koji se kod nas obično naziva ”šezdesetašima”. Radi se o tome da današnja mladež, koliko sam uspjela shvatiti iz razgovora, okrivljava taj naraštaj za ovo što se danas događa. Proces ”staljinizacije” koji svaki dan gledam svjedoči o tome da lekcije sovjetske vlasti, njezine surove represije, nisu usvojene. U romanu Zeleni šator upravo sam htjela pokazati taj opći presjek mladih ljudi početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, sa svim svojim talentima i različitim sudbinama, te kako ih sve zajedno deformira, da ne kažemo uništava, vlast. To je zapravo i moj glavni prigovor sovjetskoj vlasti: ona ih je desetljećima plašila, a naposljetku ih je lišila osjećaja vlastitog dostojanstva i samopoštovanja. Kad sam pisala Daniela, bila sam uvjerena da će ga malo tko pročitati i jako me obradovalo kad sam vidjela na kakav je interes naišla knjiga.
Naslov Imago, kako je knjiga prevedena u nekim europskim državama, upućuje i na biološko-psihološki ključ u mogućem razumijevanju romana. Možete li reći je li rusko kolektivno nesvjesno evoluiralo od šezdesetih godina prošlog stoljeća?
Kolektivno nesvjesno se oblikuje tijekom tisućljetne povijesti i ne mislim da je 70 godina sovjetske vlasti nešto značajno promijenilo. Feudalizam i kmetstvo, koji su ukinuti 1861. god., tristo godina pod tatarsko-mongolskim ropstvom su također ostavili svoj trag. Polovina ruskog plemstva je imala tatarska prezime. Shvaćate li što to znači, koja je razina ovisnosti o osvajačima bila u ruskoj državi? Tko može procijeniti gdje prolazi granica između istoka i zapada u ruskoj duši? I što zapravo leži na dnu neistraženog kolektivnog nesvjesnog?
Često su vas prozivali ”feminističkim” piscem. Pretpostavljam da je to zbog toga što posebnu pažnju poklanjate junakinjama…
Istočne su tradicije, koje na ženu ne gledaju kao na punopravnog člana zajednice, vrlo jake u Rusiji a 8. mart je jedan od najomiljenijih praznika u Rusiji. To je paradoks, indirektni dokaz o neravnopravnom položaju žena i muškaraca. Muškarci prevladavaju u svim područjima djelatnosti. Čak bih mogla precizirati: u svim područjima gdje su velike dobiti uz maleni trud. Tradicionalno muška područja kao što su, recimo, u 19. stoljeću bili medicina i pedagodija postali su tijekom proteklih sto godina ženska zanimanja. A to su jako teški poslovi koji traže dugogodišnje školovanje. Tamo su potisnuli žene. Što se mene tiče, ne osjećam se ”feminističkim” piscem, budući da nikad nisam osjećala drugovrsnost u odnosu na muškarce.
Kakvu ulogu danas imaju intelektualci?
Držim da je ruska inteligencija u onom klasičnom shvaćanju prestala postojati. Uostalom, kao i proleterijat. To su stare definicije, a stari pojmovi danas više ne fukncioniraju. Postoje intelektualci, postoje funkcioneri, masa ljudi koji su nezadovoljni vlašću. Posljednjih ima vjerojatno više nego što je to bilo u sovjetsko vrijeme. Dakle, stari klišeji više ne funkcioniraju, a nisu razrađeni novi. Ogromni oblak isprazne demagogije na jako opasnom tlu nacionalnog preporoda, nacionalne ideje i nostalgije za nekadašnjom veličinom. Kulturni prostor se suzbija, ali taj proces se može vidjeti i u Europi. Kakav god da je naš odnos prema globalizaciji, ona svakim danom neumoljivo napreduje: svijet postaje jednolik. Koje je moje iskustvo i kako se ja nosim s tim? Pisac ima samo jednu dostojnu poštovanja zadaću: promatrati svijet oko sebe i odražavati ga u skladu sa svojim mogućnostima. To nastojim raditi.
