Uzimaš polovičan osmijeh. Provlačiš ga kroz odgovarajući filter očekivanja. Dodaš nijansu trenda. Time obezbjeđuješ sebi par sati mira, dok se novo takmičenje ne oglasi nekim svojim zvoncem. Kafa se hladi, ali više nije toliko ni važno šta je neproživljeno, a šta pogrešno doživljeno. U pripravnosti si.
Pružam ruke kroz filtere digitalizovane stvarnosti, želeći da pronađem pukotinu u težnji, da je zakrpim, a onda ti usmjerim pogled ka posebnosti, anatemisanoj iščašenim mislima Identičnih. Želim da te podignem sa stola na kom ti šefovi globalnog sela vrše lobotomiju. Želim da ti ispraznim džepove od indiferentnosti, koja seže sve do rubova želje za artikulisanjem svega onoga čije se postojanje potiskuje.
Ne vidiš, ili odbijaš da primijetiš. Za tebe sam tek misao, tiha i mučna u svojoj usamljeničkoj udaljenosti od treptaja oslobađanja. Neka te. Sačekaj na aplauz trivijalista, dok ti sluh sasvim ne otupi. A onda se pokloni, duboko, jer si od svoje svrhe stvorio pozorišne daske po kojima si, poput dragulja, prosuo svoje vrijeme. Nek te prigrle, do zagušenja, tuđe maksime; dok se tvoj dah, u iščekivanju svog pomračenja ne probija pod talasima kolektivnih tendencija.
Boli me što monumentalna, sveopšta bezumnost viri iza svakog novog klika, pokrivajući naš nedoznatljivi svijet. To je svijet u kome će se i danas vojevati bojevi, a u svim smo bitkama i vojnici i oružje – mi. Čak i prije početka, porobljeni smo. Siroti, mali, ali nasmijani. Retuširani. Čovječanstvo vapi, poput siročića koji su upravo sahranili sebe same; očiju odviknutih od neizvjesnosti, suznih – ali utješenih svijetlima s ekrana. Boli me što tebe to ne boli.
Ne peče li te što se doktrina mržnje čiji smo, svjesno ili nesvjesno, saučesnici – širi poput epidemije? Guši li te što ona razjeda zdravo tkivo civilizacije, ubrizgavajući u njega zavist i pohlepu, kidajući preostale sinapse? Za bitkama više nema potrebe. Čovjek sam jeste rat.
Izmislili su pilule protiv bolova, protiv nesanice, a ni jednu protiv indiferentnosti. Sve počinje da liči na globalno selo koje, onako samo i zapušteno, kašlje i guši se u isparenjima digitalnog društva, vapeći za poslednjim atomima čistog daha. Po koži Majke Zemlje se širi strah, teška zabrinutost – da ono što se nazivalo krajem odavno nije ono što bi trebalo da nas plaši, već beskonačna, ravna linija u koju se uglavljuju svi. Čak i oni koji su na platnima svojih duša slikali jedinstvene boje. Živimo pervertirani, farsični, retuširani paradoks, dok jedni za drugima čekamo da dođemo na red, ispranih misli i praznih ruku. Ostavljamo Majku nam Zemlju u amanet potomcima koji tek neće znati šta će s njom. Onima koji neće moći zamisliti da smo nekada zaista bili njen dio, da je spolja isto kao i iznutra, da lice ima naličje, i da su samo Njeni zakoni, pa čak i nama prolaznima – vječni.
Ne želim da ti bude prijatno. Želim da te neugodnost svrbi i peče, sve do granice buđenja. Sve dok se ne izbauljaš iz stiska osrednjosti i izletiš u individualnost. Dok ne odlučiš da živiš svrhu, a ne privid.
Budi se.
Tiče te se.
Olga Gojnić
