Grad: Los Anđeles, Kalifornija, SAD
23. decembar 2013.
Sjedim sam u zagrljaju sile, a krila su mi spremna za let…
Vozili smo se satima, pustinjom Nevade, pustinjom Kalifornije. Nekadašnjom šezdeset šesticom. Vidjeli smo nezamislive pejzaže – ne one od kojih zastaje dah, ne one katarzične. Kroz prljavo, mutno prozorsko okno, pusta prostranstva niskog žbunja prolazila su pored nas. Nijesu to vanvremenske ljepote, to su halucinogena polja. Niska brda u pozadini formirala su beskonačne spiralne linije. Sjećam se, ako bi prošlo vise od sedam dugih sekundi netreptanja, osjećala bih se hipnotisano.
Visoke palme, dugi bulevari, i onaj okean koji nijesam mogla da vidim, a znala sam da je tu negdje. Los Anđeles je ogroman grad. Kažem ogroman, jer nam je iz centra grada trebalo minimum sat vremena da metroom stignemo gdje god da smo krenuli.
Šetaćete dužinom jednog bloka, i vidjeti skupe butike, zlatare, restorane. Preći ćete ulicu, nastaviti pravo, i već u narednom bloku šetaćete pored napuštenih poslovnih objekata, razbijenih stakala, skitnica koje spavaju na trotoarima, pokrivaju se kartonima i jedu ostatke tuđih jeftinih hamburgera. Neki pričaju sami sa sobom, neki će pokušati da pričaju sa tobom, čitaoče, da ti prodaju kantu za otpatke koju će predstaviti kao lijek za lijenost. Neki će ti, opet, tražiti četvrt dolara, neki će te bijesno pitati šta ti, da – TI, tražiš na njihovoj teritoriji. Odakle ti pravo, čitaoče, da tako obučen, čist, sa novčanikom u džepu i planovima u glavi, sa onim što će neki nazvati normalnim životom ušetaš u njihov svijet nesigurne izvjesnosti propadanja? Da li imaš odgovor na to? Da li su ulice slobodne, svačije, da li treba srušiti semafore, plesati na pješačkim prelazima, živjeti na trotoarima? Imamo li izbora?
Zamislite da sve ovo pišem na indeks-karticama dimenzija 7.62×12.7cm kao što je to Nabokov radio; na benzinskoj pumpi, u kafeteriji, autobusu, u pauzama, momentima inspiracije. Zamislite da svaka kartica upija crno mastilo i pretapa se u akvarel koji pretvara taj momenat u vječnost, riječi prolaze kroz staklenu prizmu i postoje pred vašim očima kao spektar živih slika.
Vidjećete ljude koji jure ulicama, ulaze u visoke staklene zgrade, čekaju u redu za kafu, ne pozdravljaju prolaznike jer ih nemaju, ulaze u taksi, bacaju okrajak peciva u kantu, vidjećete opet onog beskućnika koji sve to posmatra krajičkom oka, pa zatim juri ka kanti i uzima svoje parče hljeba. Istina je, čitaoče, da ja to nijesam radila. Ali te uvjeravam, laž mi nije u interesu.
Vidjećete umjetnost! Živjela sam tu umjetnost. Grafite na zidovima. Postere. Vintidž šopove. Prodavnice vinila, ručno izrađenog nakita. Izložbe. Boje. Puno boja. Vidjećete ulične performanse. Čućete muziku, i čućete mnogo španskog jezika.
Ako se sjećate onih hostela koje je ponizni Humbert Humbert posjećivao sa Lolitom davnih pedesetih godina prošlog vijeka, onda će vas hosteli u kojima odsijedate stravično podsjećati na njih. Ništa se nije promijenilo, osim što su reklame još veće, i obično umjesto džuboksa imate besplatan bežični internet.
Nakon skoro tri sata vožnje gradskim prevozom, ruralnim naseljima, dugim ulicama, stigli smo na plažu. Santa Monika. Zemaljski raj. Na doku su suvenirnice, poslastičarnice, restorani, muzika, gužva. A kad siđete sa doka, i napokon bosom nogom zgazite na taj sitni kalifornijski pijesak, sve postaje manje važno. Beskrajni okean, svježi vazduh, daleko od saobraćajnih gužvi, mirisa auspuha, finansijskih distrikta, aktovki, kravata, kreditnih kartica. Šetali smo obalom okeana par sati, bez žurbe, bez cilja. Jednostavno smo koračali. Ostavili probleme u patikama koje smo sazuli, zaboravili na jezivu stvarnost, i otkrili ovu novu, punu života i pozitivne energije. Sretali smo turiste, mještane, sportiste, pse, galebove. Vidjeli smo najnestvarniji zalazak sunca. To su one boje koje vidite samo na razglednicama, i nekada zimi sanjate o njima.
U sumrak, pređosmo na šetalište. Sa vaše lijeve strane, nalaze se prodavnice svega i svačega, pabovi, barovi, i ordinacije zelenih doktora. Još jedna šarena osobina Kalifornije. Ukoliko ste pod stresom,ili u depresiji, ili vas obuzima bilo koje negativno osjećanje, popričajte sa zelenim doktorom. On će vas saslušati, i napisati vam legalan recept za prirodni lijek. Zatim će vam ga i prodati. Dakle, za nekih tridesetak dolara dobićete određenu dozu marihuane, koju sa punim pravom možete konzumirati na plaži preko puta uz zalazak sunca. Go green! Umjesto Bromazepama, da se razumijemo.
Sa desne strane, tik uz plažu, vidjećete slobodne umjetnike, slikare, muzičare, plesače, kampere. Podsjeća malo na sve one plemenske rituale – vatra, plesanje oko nje, mnogo boja, na odjeći, po licu, preplanula tijela. Bez dodira sa stvarnim svijetom.
Naravno, nećete propustiti šansu da pođete u Holivud. Prije nego što primijetite da stojite na Walk of Fame pločniku, primijetićete da su svuda oko vas suvenirnice. Naravno da će se truditi da izmame što više novca od naivnih posjetilaca koji će platiti desetak dolara za najobičniji plastični privjezak sa logičnim natpisom – HOLLYWOOD. Da mogu, vjerovatno bi vam naplatili i vazduh koji udišete. To je ta autentična ljepota najpoznatijeg mjesta na planeti. Ipak, pored svog kiča koji se prodaje širokim narodnim masama na ulicama Los Anđelesa danas, stati ispred Dolby Theater-a , i pomisliti da je tu gdje stojite nekada stajao Hičkok, nosi neku posebnu draž. A Walk of Fame je zapravo obični trotoar kojim ljudi bezobzirno gaze i guraju se da bi se slikali sa zvijezdom omiljene im zvijezde. Nije da nijesmo.
Zatim smo uskočili na turu kroz Holivud i Beverli Hils, iz daljine vidjeli čuveni znak na brdu, provozali se pored rezidencija velikih glumaca, reditelja, zatim narkomana, i na kraju onih koji su plaćeni za pravljenje skandala. Zatim smo prošli pored velike prodavnice muzičkih instrumenata – čitaj: gitara, jer smo u ElEj-u, koja je nažalost bila zatvorena. Pod te prodavnice dragocjeniji je od holivudske staze poznatih (već pomenuti Hollywood Walk of Fame). Zašto – zato što su u tom betonu najpoznatiji muzičari i glumci šezdesetih i sedamdesetih ostavili otiske svojih šaka, stopala, kao i svoj potpis.
Vidjećete Kuću Bluza, u kojoj su svojevremeno Morison i Dženis Džoplin nastupali skoro svakog vikenda. To je zapravo mala drvena kuća između dvije palme, pretvorena u pab. Živjela sam tu šezdeset treće, znam, sjećam se, pila sam pivo, nijesam znala šta je mobilni telefon, pjesme sam pisala u malom džepnom notesu. Ako pronađete vremeplov, pronaći ćete i mene. Ja sam reinkarnacija Morisonove LA Woman, sujeta mi tvrdi da je za mene napisana. Natjera li vas to da razmislite kako se Zemlja uopšte okreće i dalje bez takvih ljudi?
Kliše fraza svakog turističkog vodiča će reći: “Ukoliko odete u Los Anđeles, ne želite da propustite posjetu zabavnom parku Universal Studios. Za SAMO 80 dolara vidjećete mjesta na kojima su snimani neki od najpoznatijih holivudskih filmova svih vremena…“ Istina je, ne želite da propustite tu posjetu. O tome da je prosječnom američkom građaninu 80 dolara SAMO, a prosječnom Balkancu hljeb i voda za čitavih mjesec dana možemo pričati nekom drugom prilikom, ali svaki dolar se isplatio. Najpoznatija producentska kuća u Holivudu izgradila je impozantan zabavni park koji sadrži mali milion atrakcija.
Pošto smo Balkanci, jelte, prvo smo otišli u Kuću Strave i Užasa. Oduvijek sam željela da honorarno radim na takvom mjestu. Da se našminkam i obučem kao zombi i da iskačem iz mrtvačkog sanduka, prepadam ljude, unosim im se u lice, vrištim na uvo, da ih jurim po tamnim hodnicima kuće strave u koju su platili da uđu. Upravo tako je i bilo – samo što sam ja bila ta koja je bježala od zombija, mrtvih nevjesti, Frankenštajna, kostura i svih drugih jezivih stvorenja koja vam mogu pasti na pamet. Bilo je fenomenalno! Dobro, moram priznati – nije mi bilo baš svejedno dok sam bila unutra, ali taj osjećaj kad izađete na svjetlost dana, pa shvatite šta ste zapravo vidjeli. Taj smijeh je neprocjenjiv.
Zatim smo bili na 3D vožnjama, i kako je moj drug to jednom prilikom opisao: “Mi smo bili u tom autu, i Megatron nas je jurio i pokušao je da nas ubije, a Transformersi su htjeli da nas spasu, pa smo prošli ispod kamiona, popeli se uz zgradu, proletjeli kroz staklene zidove solitera i baš kad smo mislili da ćemo umrijeti, Optimus Prajm nam je spasio život! A onda smo bili kod King Konga, e – tu nas je pljunuo dinosaurus! Pa smo onda otišli kod Šreka da se malo odmorimo, i tu je magarac kinuo na nas!“ Na sve to, ja sam još i pokušala da uhvatim 3D dobru vilu, koja je izgledala tako stvarno na samo par centimetara od mojih očiju.
Najdragocjenije od svega je bila tura kroz studije u kojima se zaista snimaju filmovi. Prvo smo se provozali kroz Njujork. Zatim smo prošli kroz Evropu – malo Beča, malo Praga, malo Pariza, kako vam srcu drago. Onda smo stigli u Novi Meksiko, a tamo uvijek pada kiša – u koju stavljaju mlijeko da bi bolje izgledala pred kamerama. Prešavši granicu, došli smo do srušenog Boinga 747. Zatim smo prošli pored čuvenog motela iz Hičkokovog Psycho, i niotkuda se stvorio Norman, koji je iznosio Lajlino tijelo, uočio grupu ljudi, ispustio tijelo iz ruku, zgrabio nož i krenuo ka nama. Jedva smo mu pobjegli! To je nestvaran svijet, taj Holivud.
Jedan dan smo odvojili da odemo na groblje i nađemo Čarlsov grob. Ostali smo tamo par sati, i uradili ono što bi on odobrio: zapalili cigar i poslali sve dođavola. To je bio pravi način da se oprostim od grada mojih snova. I priznajem, uvijek ću sanjati o malenoj vikendici sa drvenim plavim škurama na prozorima na obali Santa Barbare. To je i bio cilj: pronaći savršen bijeg od stvarnosti.
I, umalo da zaboravim da vam kažem – Hari Hudini je imao sive oči.
