Ludi za oružjem” – Jesmo li ubojice po prirodi?
U svibnju 2002. godine dokumentarac “Ludi za oružjem” / “Bowling for Columbine” (2002) američkog dokumentarista Michaela Moorea, zaslužio je čast ulaska u natjecateljski program Filmskog festivala u Cannesu. Nemala stvar, jer se isto dogodilo po prvi put nakon pune 46 godine. Nakon premijere Mooreov esencijalni dokumentarac doživio je ovacije u trajanju od trinaest minuta, osvojio je i posebnu obljetničku nagradu žirija, a kao kruna svega, godinu dana kasnije ovjenčan je i s Oscarom s kojeg se još uvijek sjećamo žestoke kritike tadašnjem predsjedniku Georgeu Bushu za involviranost u rat s Irakom, pod lažnim pretpostavkama oružja za masovno uništenje. “Ludi za oružjem” je za Moorea i producente bio neočekivano velik komercijalni hit, u to vrijeme dokumentarac s najvećom zaradom u povijesti (oko 22 milijuna dolara u domaćim, 35 milijuna u inozemnim kinima). Nakon službenog porinuća filma – o pokolju u srednjoj školi Columbine 20. travnja 1999., od strane Erica Harrisa i Dylana Klebolda, koji će zauvijek postati sinonimom za masovna ubojstva u Americi – još su se mjesecima, a kasnije, naravno, i tijekom njegove cjelokupne karijere, lomila koplja o Mooreovom stvaralaštvu.
Za neke mesija radničke klase koji pruža srednji prst trulom establišmentu, za druge tek populistički socijalist, klaun s velikodušnom slobodom kad su u pitanju činjenice, odnosno zamagljivanje istih u svrhu postizanja vlastitih, često over the top poanti. Moore je od svog premijernog dokumentarca “Roger & Me” (1989) do svojih kasnijih uspješnica (“Fahrenheit 9/11”, “Bolesno”, “Kapitalizam: Ljubavna priča”) ostao vjeran sebi, predstavljajući se kao čovjek iz naroda, simpatični debeljuca s bejzbolskom kapom, gerilski radeći zasjede vladajućim strukturama koje bi radije svoja priopćenja pisali u strogo kontroliranim PR uvjetima korporativnog jezika. U svom tom polarizirajućem kaosu koji Moore donosi za stol, pojedinac teško može ostati indiferentan, bivajući prisiljen birati stranu: mooreovsku gdje unatoč očitim faktičkim i inim rupama, autoru morate priznati da svojim djelovanjem otvara važna pitanja, i kako bi Ćiro rekao zna galvanizirati mase; ili onu drugu gdje za iste mane okrećete palac gore, inzistirajući na svetosti dokumentarističke istine, ma što ta sintagma danas uopće značila. “Ne želim da nakon mojih filmova ljudi odlaze očajni. Želim da budu ljuti”, rekao je redatelj još prije devetnaest godina u intervjuu za POV.
Moore film – kojeg je sa šest sati početnog grubog šnita u konačnici srezao na konačna dva – otvara sekvencom unutar banke North Country u sjevernom Michiganu. Nimalo slučajno, jer za dobru poantu o američkom ludilu za oružjem potreban je i plastični, lako razumljivi scenski poster koji će ovu opsesiju instantno tetovirati na svog neposrednog gledatelja. A gdje ćete boljeg od kombinacije monetarnih institucija i specifično dizajniranih vatrenih pomagala za slanje živih bića na onaj svijet. U Americi je moguće svašta, pa i to da banka uz svoje uobičajene poslove, posjeduje i dozvolu za prodavanje oružja. Po principu “otvori račun i dobiješ besplatnu pušku”, North Country Bank na ovakav je način početkom dvijetisućitih privlačio nove klijente, a Moore je drage volje svojim (kasnije pogotovo) shockutainment stilom ovaj apsurd još dodatno rasplamsao, nišaneći puškom ravno u objektiv kamere, a kasnije nakon izlaska iz banke slavodobitno dižući karabin u zrak, kao da je upravo osvojio neki neprijateljski bunker. “Zar ne mislite da je malčice opasno dijeliti oružje u banci?”, šeretski će američki redatelj zaposlenicima.
U nastavku Moore kroz dinamični montažni slijed povezuje uzročno-posljedične elemente američkog ludila za vatrenim oružjem; preko starih reklama koje klincima kroz nevinost igračaka senzibiliziraju oružje, komičnog segmenta o psu koji je upucao lovce (četveronožac nije odslužio ni dan zatvora), scene gdje redatelj uz novu frizuru dobiva i metke pa sve do mičiganske paravojne skupine, čiji do zuba naoružani pripadnici naganjaju kuglačke čunjeve, fantazirajući usput o svojoj ulozi u očuvanju kućnog praga i šire otadžbine. No, dok će ove wannabe vojnike koji preko dana ganjaju posve prosječne karijere mnogi prozvati redikulima, jedan od članova Michigan militije – Timothy McVeigh zauvijek će ostati upisan crnim slovima u povijest SAD-a. Ovaj je veteran zaljevskog rata 1995. godine digao u zrak federalnu zgradu u Oklahomi, usmrtivši 168 ljudi u najvećem terorističkom činu na američkom tlu do 11. rujna 2001. i kataklizmičkog 9/11-a. A prije ovog događaja McVeigh će upravo u Mooreovoj matičnoj saveznoj državi peći smrtonosni zanat izrade bombi od gnojiva od amonijevog nitrata, pod nadzorom svog bivšeg cimera Terryja Nicholsa i njegovog brata Jamesa. McVeigh će kasnije biti pogubljen, njegov glavni pomagač Terry Nichols biti osuđen na doživotni zatvor, dok će James biti oslobođen zbog nedostatka dokaza. Moore Jamesa Nicholsa pronalazi na spornoj farmi u Deckeru, državi Michigan, gdje se ovaj predstavlja kao dobar poljoprivrednik, uzgajač soje. “Bio je dobar dečko”, odvraća Nichols američkom filmašu na pitanje o McVeighu, koji je na farmi znao provesti i nekoliko uzastopnih mjeseci. Iza ove poljoprivredničke fasade ubrzo se ispostavlja da Nichols i dalje žestoko zamjera legalno izabranoj američkoj vladi, koju otvoreno naziva robovlasničkom i poput proroka predviđajući krvav otpor na ulicama. “Zašto ne ići Gandhijevim putem? On nije imao oružje, a pobijedio je Britansko carstvo”, uzvraća mu Moore. “Nisam upoznat s time”, odgovara Nichols, nekoliko trenutaka kasnije izvan dosega kamere dokazujući Mooreu kako ispod jastuka uvijek spava s napunjenim .44 Magnumom, prislonivši isti, iz zajebancije, na vlastito čelo i redateljev opipljiv užas. Nichols će kasnije, usput budi rečeno, tužiti i izgubiti parnicu protiv Moorea za klevetu.
Na široj osi američki redatelj poentira s postojanjem gigantske vojne tvornice Lockheed Martin, smještenoj u Littletonu, Coloradu, mjestu masakra u srednjoj školi Columbine gdje će život izgubiti dvanaest učenika i jedan profesor. Evan McCollum iz tvrtkinog PR-a, naravno, otklanja mogućnost poveznica, no Moore provlači drugačiju tezu, povezujući oružje za masovno uništenje najvećeg poslodavca u okrugu i najveće tvornice svjetske tvornice oružja, s onim upotrijebljenim u masakru. Ukratko, nešto opasno smrdi u mentalitetu i lokaciji napada, kada vam je u susjedstvu najveći poslodavac proizvođač oružja namijenjen ubijanju – ljudi. Nemala količina dolara će, doduše, iz LM-a biti usmjerena u edukacijske programe oko upravljanja bijesa, no iz današnjeg, a pogotovo tadašnjeg rakursa, ostaje prije svega dojam o PR potezu, kontroli štete, koji ni izbliza nije doprinijeo rješavanju mnogo dubljeg problema. Nije to napravila ni Amerika, zemlja slobodnih i hrabrih; zemlja koja je po Mooreu sve svoje probleme naučila rješavati željeznom, točnije vatrenom šakom. Prisjeća se američki redatelj uz “What a Wonderful World” Louisa Armstronga svih većih nasilnih američkih vojno-prevratničkih intervencija u inozemstvu, od svrgavanja iranskog premijera Mohammada Mosaddegha 1953., ubojstva južnovijetnamskog predsjednika Ngo Dinh Diema 1963., sudjelovanja u državnom udaru u Čileu 1973., obučavanja Osame bin Ladena i mudžahedina u osamdesetima, problematičnih okolnosti Zaljevskog rata početkom devedesetih, novčane pomoći talibanima početkom dvijetisućitih…
“Jesmo li ubojice po prirodi?”, pita se u filmu roditelj jednog od ubijene djece iz Columbinea. Američku opsjednutost nasiljem – koju konstantnu perpetuiraju mediji, fokusirajući dobitnu formulu violence sells – Michael Moore suprotstavlja pozitivnim primjerima mnogih drugih većih zapadnih država, u kojima smrti vatrenim oružjem jedva da dosižu dvoznamenkaste brojke, naspram 11 tisuća američkih (do današnjih dana ovaj broj je i veći!). Jesu li Amerikanci sami po sebi nasilniji od Kanađana, gledaju li više takvih sadržaja, igraju li zločestije igre, slušaju li depresivniju glazbu? Moore po odgovore posjećuje sjeverne susjede, zemlju s dugačkom lovačkom tradicijom i milijunima komada oružja. Ono, dakle, nije problem, multikulturalnost također, tamošnji stanovnici čak i ne zaključavaju ulazna vrata – otkriva nam redatelj u svom tipičnom stilu masiranja istine, kojem su nakon premijere mnogi zamjerali pregršt činjeničnih pogrešaka (godina osnivanja NRA-a i Ku Klux Klana, primjerice), kao i stavljanje starih informacija/scena kako bi izgledalo da se događaju upravo u vremenskom okviru Columbinea, poput notornog citata “From my cold, dead hands” Charltona Hestona koji se dogodio godinu dana nakon masakra. “Iz mog kuta ovo je jako subjektivan film, ali sve se ove stvari događaju”, brani svoje autorske izbore Moore.
Odgovore zašto baš Amerika možda bi trebalo tražiti i u lakoj dostupnosti oružja, pa i onog (polu)automatskog. Još nedavno je, primjerice, u mnogim saveznim državama bilo sasvim normalno u američkim inačicama Konzuma kupiti oružje i metke, kao da idete u špeceraj. Kroz godine i pritisak javnost nakon nebrojenih masovnih ubojstava, stvari su se napokon počele koliko-toliko mijenjati, pa već u filmu vidimo zaustavljanje prodaje metaka u Kmartu nakon posjete Moorea i ranjenog mladića iz srednje škole Columbine; isto je, samo s osamnaest godina zakašnjenja, primjerice, napravio i Walmart.
Redateljev fokus raspršen je na više fronti, od otvorene kritike NRA-u (National Rifle Association) i bešćutnosti njihove reakcije nakon masakra (nelagodan segment s tadašnjim predsjednikom udruženja Charltonom Hestonom uz glumčev latentni rasizam), zabavan ali poprilično pojednostavljen animirani prikaz američke povijesti i povezanosti s oružjem (u stilu “South Parka”, nakon čega su Trey Parker i Matt Stone bili iznimno ljuti), elokventni razgovor s Marilynom Mansonom (mnogi su pjevača optuženog za širenje sotonjarske energije tada prvi put vidjeli u normalnom izdanju, inteligentnom razgovoru koji je premašio očekivanja) i općenito medija s izuzetnim utjecajem na psihu američkog konzumenta sadržaja naučenog da bi se trebao – bojati. No, između Mooreove velike potrebe za dizanjem srednjeg prsta korporativnoj Americi, i nesumnjivo nemalog komičarskog talenta (jedan od klinaca iz Columbinea ljut jer je bio samo drugi na listi FBI-jevih sumnjivaca, pitchanje ideje za “Corporate Cops” uz igrani segment uhićenja, “Što ako probam gurnuti koplje?” kroz rešetke zabarikadiranih vrata…), “Ludi za oružjem” je, ipak, ne zaboravimo, motiviran masovnim ubojstvom u srednjoj školi Columbine 20. travnja 1999. godine.
A ništa u filmu ne dočarava sav užas tog dana, kao sekvenca oko prve četvrtine dokumentarca, gdje Moore spaja melankolični instrumental pjesme “The Nobodies” Marilyna Mansona s crno-bijelim nadzornim kamerama, očajničkim pozivima roditelja i profesora unutar škole te intervjuima koji slamaju srce s učenicima netom nakon pucnjave, koji objašnjavaju logiku ubojica pri odlukama tko će preživjeti a tko neće. Dvadeset godina nakon “Ludih za oružjem”, čini se kako Amerikanci još uvijek nisu naučili lekcije s kraja devedesetih, (školskih) ubojstava je sve više, oružja također, teško je zbog NRA-evskih preteških dolarsko-lobističkih kofera progurati makar reformu o ograničavanju automatskog oružja, a Michael Moore danas zvuči – i fizički, i filmski – umornije nego ikad.
Hrvoje Krstičević
