Lyra

Dok je nizao sate, poput perli, na nisku od dana, iščekujući onaj trenutak kad glava nalegne na jastučnicu, kad tone i pravi udubljenje u meko perje jastuka, u meko perje oblaka – prenulo ga je rominjanje.

Odavno nije čuo kišu. Zvučala je kao violina po sjetnom danu, kao gitara po radosnom. Taman kad je krenuo da ustane, ekran kompjutera je bio bogatiji za još jedan prozor. Svijetlo je bilo jednako bezlično i neprirodno, ali suština je ovog uta bila nesvakidašnja.

„Svi proklinju zmiju. Zapita li se iko kako je njoj bilo? Gledamo li uvijek i isključivo sa svoje tačke kosmosa?“

Kako je moguće da poruka zaluta, pogotovo u ovom Sada u kojem postojimo, kad sistem određuje cjelinu, a ista funkcioniše od pravilno raspoređenih individua, sa već određenim putanjama i zadacima, poput savršeno poređanih nota koje haos pretvaraju u red, i to ne bilo kakav – već skladan, prijatan?

Pitanja posla i pitanja duše su se preplijetala, a umor ga je sustizao, pa se, sklopivši kompjuter, samo sručio na mekani dušek jastuka, na mekani dušek oblaka. Prozor je ostao otvoren, kao da čeka na još jednu poruku, a simfonija kapljica je produbljavala pitanje o zmiji nagaženoj u bijegu, o zmiji osvetniku, o onoj koja svojim pravom na postojanje utiče i na ostala prava na život.

Kroz snove je išao kao kroz maglu, pokušavajući da se primakne zdanju u kojem je nešto zaboravio, građevini u kojoj je dio njega ostao. Muzej Prado se, činilo mu se, sa svakim njegovim korakom odmicao. Želio je da se makar još jednom nađe u unutrašnjosti, kao da pokušava da pođe i pokupi nešto zatureno. Tom je maglom konačno i prošao kroz prolaz, i konačno bio unutra, znajući da se ovo već dogodilo, ali je morao sebi da pruži potvrdu. Morao je da objasni, podsjeti, ali, kao što to u snovima i biva – slike su se nizale, ne ostavljajući mu vremena ni da primijeti šta se to oko njega zbiva. Utonuo je u preobilje nesaznatljivosti, kao u neku beskrajno dugu godinu, sabijenu u jedan dan, bez predaha.

– Vjeruješ li u intuiciju?

– Vjerujem. Ali ne znam koliko ona u mene ima povjerenja.

– Zašto?

– Ne ukazuje se često, a i onda kad se pojavi – kao da bježi, kao da ne želi da bude ulovljena.

– Ne misliš li da smo se načinom života i sami otuđili od nje?zašto živimo tako da, kad ona i odluči da nas posjeti, mora da pokuca na vrata naše pažnje? Zar ne bi trebalo da budu otvorena?

Znao je da u ovom snu, eto, toliko je lucidno znao da traga za jednim stvarnim osjećajem, i čak je u snu bio i posramljen pitoresknošću ideje da se po stvaran osjećaj spušta u „donji svijet“, ali je morao da pronađe tu sliku pred kojom je davno stajao. Nadao se da će, kada je konačno ugleda, moći da razbudi Kerbere koji čuvaju kapije, da konačno sazna da li je, ipak, na javi razgovarao sa istom dušom iz muzeja Prado. Ram je prkosio sa zida, a on je čekao da se platno popuni svojim bojama. Odlagao je buđenje, hoteći da i dalje ostane u dubinama sna, sve dok ne razriješi svoju zagonetnu. Ipak, brzopleto pumpanje srca ga je vuklo u ovaj, gornji svijet. Jutro je blijedilo ostatke od mraka, a njegovo čelo je bilo mučni purgatorij kome je kolijevka u magnovenju a počinak u izmaglici. Vena koja mu je pulsirala od obrve do kose bila je put kojem se ne zna početka ni završetka, ali prepoznatljiv po turobnom osjećaju što tupo traje.

I bi dan, ne toliko nov koliko sledeći, naredni, ali je i on u sebi skrivao dragulj nesvakidašnjeg, neočekivanog. Sa stola, pod strunama violine, dozivala je jedna nepotpisana cedulja.

„Rubens jeste slikar tijela, ali je Rembrant slikar duše.“

Ram iz muzeja Prado se odmah ispunio. Naslonio je bradu na violinu i posuo prostor arijom, istovremeno vidjevši u mislima i onaj zlatni ram, i sliku, i djevojku kraj sebe.

Lyra.

S jedne strane srca pada Sizifova stijena, a na drugu se penje. Nikada ne uspijevamo da postignemo dugotrajno olakšanje.

Ovo ipak nije bila nevjerovatna greška kojom se ostvaruje kontakt. Nije bilo ni nešto novo, iznenadno. Bio je to neko s ove strane slučajnosti. Neko s ove strane srca. Neko ko mu, iz donjeg svijeta, šalje poruku da je tu, da posmatra.

• Kojim se principom vodi onaj koji slika tijelo, a kojim onaj koji slika dušu?
• Možda se ne vode principima, već misijom.
• Je li to ono što odvaja liru od violine, violinu od gitare?
• Lira rađa violinu i gitaru, a broj struna im dodjeljuje nijanse.
• Misliš li da, ipak, pjevaju istu pjesmu?
• Mislim da ista pjesma rađa sve muzike. Isti poriv, ista mantra.
• Kako to da onda nijesmo iste arije dio?

Muzka ga je vodila za ruku, za dušu. Odabrao je park zato što ga ničim nije podsjećao na minula vremena, jer nije obojan osjećajem. Trebalo mu je nešto samo njegovo, a to su violina i čistina. Ušetao je u puls zelenog srca koji svojom energijom hrani cio grad. Stao je naspram hrasta. Dozvolio je da strune , sa fontanom pored, žubore. Hrast je i dalje bio tih, voda je jednako pjevušila, samo je arija svakim trenutkom bila sve više ljuta.

Nakon godina tihovanja, kao da dobija na uvid jedan rebus, i to ne bilo kakav, već poznat, rebus koji je već odgonetnuo, davno, rebus koji je u međuvremenu mutirao, koji je njega zapamtio! Kako sada sjećanjima pristupiti, u ovim nestalnim vremenima, kad se ne zna ko koga posmatra, ko koga čeka, ko za kim traga. Čuda su se davno istrošila.

Bilo bi mu lakše da ona ne postoji. Tako bi bar mogao da odžali i otpusti, da se oprosti i pretpostavi da iznad svega postoji neka sudbinska nit. Ovako, on zna da ona negdje diše, i da je poželjela da promijeni već načinjene korake. Što je priroda bila mirnija, to je sve u njemu raslo, bivalo luđe, ljuće i, kad je osjetio da više nema kud, da to nešto što je samodovoljno može izaći samo ako mu koža popuca, on više nije mogao ni da udahne i svom silinom koju je u tom trenu posjedovao, poslao violinu u let. Fontana je zaječala. Želio je da sve ućuti, da sve zavrišti, da se sve iskida. Zemlja i lišće su dočekali njegove dlanove i koljena. Bijes je, kroz njegove ruke, pustio korijenje duboko u tišinu zemlje, kao da želi da utvrdi neke davno postavljene temelje.

Pogledao je ka hrastu.

„Ko je od nas dvoje stvaran?“

Zaista, već neko vrijeme nije mogao utvrditi koje od njih dvoje je manje živo, manje stvarno- ona koju zahvaljujući njenim izborima sada ne vidi, ili on koji se, kad god mu je teško, gubi među notama. Sad, kad su strune grcale u vodi, i kad više nije bilo načina da pobjegne u njihovu muziku, ostalo je da se pomiri sa sobom. Ustao je i, vjerovatno prvi put u životu, obmotao ruke oko drveta. Njegova kora mu je grebla lice i dlanove. Ipak, bilo je tu nečeg smirujućeg, utješnog. Kao da nije sam.

„Istina je u odnosu, ne u čovjeku.“

Poljubac je klizio od vrata do ramena. Razmičući njene uvojke, zagledao se u crtež od mastila na njenoj koži. Lyra. Šta li su za nju značile te žice? Okrenula se.

• Mi smo već proveli jednu vječnost tragajući jedno za drugim. Već smo stoljeća prokockali boraveći u različitim svjetovima. U ovom se, kanda, moramo (i) prepoznati.

Otvorio je oči i polako popustio stisak. Nije bio sasvim siguran da li je ovaj odgovor došao od hrasta ili o njegovog izmučenog uma. Sporim korakom je započeo hod. Nije imao određeni cilj, ali je znao da mora nekud. Između tišine i pokojeg razgovora prolaznika, uspijevao je da ugura i neku misao. Pogled mu je zakačio natpis na izlogu prodavnice antikviteta.

„Ko može podnijeti breme slobode?“

Ako je ovo bio znak, zašto ga vidi tek sada? Može li biti da, kao što je Lira govorila tog dana u muzeju Prado, da sve što volimo idealizujemo i da, čak i kad se ugase, i ljubav i slobodu pokušavamo da vratimo u život, poput Orfeja koji, iako je propustio dvije šanse, uporno želi da pokaže kako je ljubav jača od razdvojenosti?

Zastao je na tren. Opet se okrenuo ka izlogu dućana. Natpisa više nije bilo. Na njegovom mjestu se nalazilo starinsko ogledalo s pozlaćenim ramom. Da li je ovo bilo poigravanje njegovog već izmorenog uma? Mislio je na onaj mit. Onda se sjetio da Orfejeva sjenka Euridiku ipak nalazi. Šta je to moglo da znači za njihovu priču?

Okrenuo se za glasom koji ga je prenuo. Vratio se, prošavši kraj prodavnice antikviteta, i došao do fontane. Kao da je, s onih potpljenih, ugušenih struna, njen glas dozivao. A onda je kraj hrasta ugledao siluetu. Zagrljaj je bio vanvremenski.

Poljupci su bojali indigo mrak. Davali su mu dubinu vjekova. Govorili su šapatom, kao da su željeli da što prije vječnosti prepričaju. Ko je bio skrhkan, a ko uvrijeđen. Ko ostavljen, a ko povrijeđen. Ovje su stvorili jedno novo Sada za koje su se dozivali godinama.

Poljupcem mu razmazuje čežnju po koži. Ruke preplijeću prste, poput težnje da se ukroti, a onda, u poslednjem trenu što podsjeća na borbu – da se preda. Aure se rasplinjavaju i prožimaju. Ona vjekovna potreba da se kreće ispočetka ovdje ostvaruje svoje proročanstvo. Preobilje dostizanja. Usaglašenost otkucaja. Ritmičnost pokreta. Svjetovi se miluju.

Na liru od mastila pao je jedan uvojak njene kose. Posmatrao je tu spiralu. Ovo je bio trenutak u kom se mogao zakleti da je zaista spoznao suštinu svega. Misli su se smjenjivale nevjerovatnom brzinom; poput slika jednodobno upečatljivih, ali i neuhvatljivih. Vidio je Fibonačijev niz u ovoj spirali. Vidio je Veliki prasak, atome i gustinu, prazninu i puls. Vidio je, u onoj njenoj zenici, kad se okrenula i pogledala, on je jasno vidio da je ona znala da je ovo prvi i ko zna koji život u kom su jedno drugom u naručju, da tako neće zadugo biti, i da če se, za koju vječnost, opet negdje muzikom sresti. Onda je Lyra trepnula i boje akvarela su se rastvorile, pomiješale, formirale neke druge boje i onda je to bila stvarnost, i nastavili su da troše ove pozajmljene i neponovljive trenutke. Ali onaj se tren više nije vratio.

Buđenje je bilo sporo i nježno. Tiho, poput onih profetskih zatišja koje neizostavno prate uragani. Jastučnica pored njegove glave je bila čista i zategnuta. Ustao je, a dočekao ga je miris iščezavanja. Polutama je gušila i ubjeđivala u poluistine i polulaži. Ekran kompjutera je ponovo zasvijetlio.

Da li je Lira znala za ovo? Kako, čime objasniti prazninu koja je uslijedila nakon kratkotrajne radosti? Odlučio je da uzme bijelu košuju. Ustao je. Razdvajajući svijetlo-plavu i tamno-plavu, sledio se. Pozadi, u velikom prostoru iza tkanina… Orfej i Euridika. Zlatni ram. Rubens.

Čulo se zvono na vratima. Kroz okrugli otvor je vidio dvije uniforme.

Oto, koji se izjašnjava kao Orfej, tvrdi da mu je sliku podmetnula izvjesna Lira, te da on sa krađom iste nema ništa. Siguronosne kamere nijesu zabilježile dolazak ženske osobe noć ranije. U elektronskoj pošti nijesu pronađeni mejlovi od gorepomenute osobe. U fontani nijesu pronađeni ostaci violine. Osumnjičeni će biti podvrgnut ispitivanju, eventualno liječenju.

Kroz snove je prolazio kao kroz maglu, ni ne sluteći da će u nekom od njih i ostati. Ovo se, znao je, sve već dogodilo. Na isti način kojim se, dabome, nije ni desio. Stoji tako muzej Prado, usamljen za jedan susret koji se odigrao taman onoliko koliko i nije, čekajući da kraj jednog hrasta Rubens poželi želju.

Lira rađa violinu i gitaru.

Muzika rađa susret.

Sudbina rađa slučaj, a slučaj rađa sudbinu.

Na međi izmaštanog i doživljenog, treperi ona, vladarka sfera, kreirajući zagonetku u zjenicama.

Lyra.

Olga Gojnić