Mad Max: Fury Road, film redatelja Georgea Millera, protutnjao je Cannesom poput bučnog motora s dvanaest cilindara. Četvrti dio kultnog australskog serijala pretvorio se u središnji događaj početka canneskog festival.
Moglo se, dakako, očekivati da “Mad Max” bude ovdje u Cannesu u sredistu pozornosti, jer na ovogodišnjem festivalu baš i nema jako zvučnih holivudskih hitova. Mogao se očekivati i topao prijem publike, koje većinu ionako čine poklonici izvornog serijala. No, ono što je iznenađenje pozitivan je prijem koji film ovdje ima kod kritike. Opća je ocjena ovdje da je australski veteran Miller uspio preveseti svoj serial iz 70-ih u novu eru, eru u kojoj dominira estetika igrica i videoklipa, a akcijski filmovi više nemaju 900, nego i do 3000 kadrova. Prevladavajući je dojam ovdje da je Miller u svakom smislu – a posebno ikonografski – legendardnu oktansku pustinjsku pucačinu podigao na razinu više. Što se Cannesa tiče, motor “Mad Maxa 4” je – ukratko – upalio od prve, a sad ostaje vidjeti što će na to reći međunarodna publika.
Najveće razočaranje
I dok su izvan glavnog programa dominirali krom, haube, dvocjevke i auspusi, natjecateljski program Cannesa barem zasad – nakon dva dana – ne ostavlja dojam da je zagrijao motore. U konkurenciji su dosad prikazana tri filma, koja variraju od pristojnih do slabih, no nijedan se ni približno ne doima kao kandidat za nagradu. A film koji je zasad najviše razočarao svakako je “Priča svih priča”, novi
film redatelja sjajne “Gomorre”, Napolitanca Mattea Garronea.
Garroneu barem nešto treba priznati: stalno se okušava u nečemu novom. Nakon političke dokudrame o napuljskoj kamori te nakon satire na talijansku televizijsku kulturu (“Reality”), Garrone je ovamo, u Cannes, stigao sa svojim prvim filmom na engleskom jeziku te filmom u kojem opet stubokom i bez ziheraštva mijenja žanr. “Priča svih priča” temelji se na bajkama iz istoimene zbirke pučkih pripovijesti koju je u 17. stoljeću napisao napuljski dvorjanin i diplomatGiambattista Basile. Napisana na napuljskom dijalektu (ili – možda ipak – jeziku?), Basileova posmrtno izdana zbirka bila je prva zbirka narodnih bajki u Europi, u njoj su brojne danas općepoznate bajke zapisane prvi put, a silno su je uvažavala i braća Grimm, koji su Basilea navodili kao preteču i uzor. Basile, međutim, nije bio samo etnograf nego i pisac, koji je bajke pripovijedao kićenim i pompoznim baroknim stilom.
Garrone je od 50 bajki iz zbirke glasovitog zemljaka uzeo tri. U jednoj od njih kraljica nerotkinja ( Salma Hayek) pojede kuhano srce čudovišta da bi rodila dijete. No, posljedica vradžbine je da i ona i kuharica djevica istodobno rode po jednog blizanca, a dva blizanca – princ i sluga – počnu izmjenjivati uloge. U drugoj, pak, razbludni se kralj ( Vincent Cassel) zaljubi u ženu koja predivno pjeva iza vrtnog zida. Počne joj se udvarati, ne znajući da je žena zapravo – starica. Žena divnoga glasa na koncu pristaje doći u njegove odaje pod uvjetom da budu u potpunom mraku. No, kralj je prevari i, kad ona nakon seksa usne, upali voštanicu. Vidjevši da je u njegovu krevetu starica, zapovjedi slugama da je izbace kroz prozor. Starica, međutim, padne u začaranu šumu, gdje je vračara pomladi.
Posvemašnji kuriozitet
U trećoj priči, kralj počne uzgajati buhu koja naraste do veličine ovce. Kad buha krepa, kralj joj odere kožu i obeća da će kći udati za onoga tko pogodi kojoj životinji pripada ta koza. Jedan od kandidata, međutim, pogodi zagonetku, a taj bude baš – nakazni ork. Princeza pokušava pobjeći iz orkove duplje, a u tome će joj pomoći obitelj cirkusanata.
Kako se već iz ovoga vidi, probrane priče su čak i za okrutne i krvave standarde srednjovjekovnih bajki osobito groteskne, pune erotike, karnalnosti i fantastičnih čudovišta. Takav materijal zahtijeva majstorstvo u stilizaciji, a Garrone se tu baš nije iskazao. Unatoč nizu internacionalnih zvijezda (Hayek, Cassel, John C. Reilly…), unatoč sjajnim apulijskim i kampanijskim lokacijama te budžetu od impresivnih 14 milijuna eura, Garroneov film doima se vizualno nezanimljivo i zapravo skromno.
Film se doima traljavo već na scenarističkoj razini. Garrone se nije odlučio ni na pravo preplitanje priča, ni na omnibus tipa braće Taviani, nego priče izlaze usporedo, s povremenim ne baš razrađenim ulascima likova iz jedne u drugu. Vizualno, film izgleda kao teatarska parodija srednjovjekovlja i povremeno podsjeća na Babajino “Carevo novo ruho”. Čak i kad snima na lokacijama, Garrone se trudi da one izgledaju “stiroporno” i umjetno, uz dvojben efekt. Na koncu, “Tale of Tales” pravi je kuriozitet i po tome što odavno nismo vidjeli film u kojem toliko neupitno dobrih glumaca glumi – loše. Kad bi se po ovom filmu sudilo Salmu Hayek, nikad se ne bi odmaknula od meksičkih sapunica. Sve u svemu, riječ je o filmu koji se (ako se izuzme CGI) estetikom nije puno udaljio od poratnih jugoslavenskih filmskih bajki poput Nanovićeva “Čudotvornog mača”.
Majstorstvo stilizacije
Drugi i znatno bolji film, prikazan drugog dana canneske konkurencije, stigao je iz Japana. Riječ je o filmu “Naša sestrica”, koji potpisuje uvaženi japanski redateljKore-eda Hirokazu, autor kojem je prije nekoliko godina One Take festival priredio retrospektivu. U filmovima kao što su “Distanca” ili “Nitko ne zna” Kore-eda se često bavi problemima samoće, ranjenog djetinjstva, neodgovornih roditelja, a tako je i ovaj put. Junakinje “Naše sestrice” su tri odrasle sestre koje žive zajedno i same nakon što su ih napustili prvo otac pa majka. Jednog dana doznaju da im je umro otac te da imaju maloljetnu polusestru Suze ( Hirose Suzu) iz očeva drugog braka. Dovode je kao četvrtu u kućanstvo, koje najednom živne. Stvari se, međutim, zapetljaju kad se u rodni gradić najednom vrati mater koju je otac ostavio zbog Suzine majke. Istodobno, najstarija i najozbiljnija od sestara radi isto ono što je davno napravila majka djevojčice: počinje vezu s oženjenim kolegom.
Riječ je, ukratko, o cijeloj maloj telenoveli obiteljskih peripetija, a Kore-edin film katkad i ostavlja dojam televizije jer je sve jako verbalno, “na nos”, a svaka emocija eksplicirana. Film, međutim, ima puno vrlina, Japac je majstor psihologizacije, zna napraviti filmsku emociju i bogato obojiti miran provincijski život. Kore-eda je ovim filmom ugazio duboko u teren antologijskog sunarodnjaka Ozua, s kojim se ipak ne može mjeriti. Ipak, Kore-eda je napravio nerazmetljiv, pošten i fini film koji ovdje neće pobijediti, ali zaslužuje uvažavanje.
http://www.jutarnji.hr/novi-nastavak–pobjesnjelog-maxa–potpuno-odusevio-kritiku-/1349006/
