Piše: Bojana Mikelenić
Neizostavna igra stvarnog i imaginarnog i njihova koegzistencija bez spajanja u jedno okosnica je Cortázarovih priča. Argentinac je uvijek smatrao književnost oblikom igre, imajući na umu da, kao što to zna svako dijete, igra može biti najozbiljnija stvar na svijetu
Kada govorimo o Juliu Cortázaru, ono što prvo zapažamo izrazita je višeznačnost u njegovu životu i djelima, koja često graniči s kontradikcijom. S jedne strane, govorimo o jednom od najvećih i najoriginalnijih pisaca svoga vremena i jednom od ključnih pripadnika hispanskoameričkog booma, prije svega majstoru kratke forme te gotovo legendarnom prevoditelju djela Edgara Allana Poea, ali i o autoru internacionalno popularnih Školica (Rayuela, 1963), prema mnogima prvoga velikog hispanskoameričkog romana. Zatim možemo reći da je riječ o društveno aktivnoj osobi koja se zalagala za ljudska prava i slobode, o pristaši Kubanske revolucije i ljevičaru, ali i velikom protivniku bilo kakva oblika diktature, počevši od peronizma u rodnoj Argentini. Izrazito diskretan i zatvoren individualac, koji je sam za sebe rekao kako rijetko otvara vrata ili se javlja na telefon, piše knjige namijenjene svima i tako ostvaruje kontakt s okolinom. Govorimo o Argentincu rođenu u Bruxellesu, koji je s 37 godina napustio Argentinu i do kraja života živio u Parizu, što ga je prema vlastitim riječima učinilo još većim Hispanoamerikancem, dajući mu perspektivu kakvu ostankom u Argentini nikada ne bi dobio. Većina je njegovih priča pesimistična, dok je on sebe smatrao optimistom, vjerujući u bolje sutra i ponoseći se svojim razgraničenjem ta dva svijeta, naglašavajući koliko bi gnusno bilo kada bi pisao vedru i veselu književnost, a duboko u sebi bio uvjeren u neizbježnu propast čovječanstva.
Julio Cortázar, jedan od najmaštovitijih pisaca 20. stoljeća, na neponovljiv je način spajao trivijalnu svakodnevicu i neobjašnjivu fantastiku
S 25. obljetnicom Cortázarove smrti 2009. mnogi su se prisjetili njegovih djela, ponovno ih čitali, raspravljali o njima. Jedan od razloga tolikog interesa sigurno je i lakoća poistovjećivanja s njegovim likovima i naizgled uobičajenim svijetom koji stvara, sve dok fantastična dimenzija neobjašnjivih elemenata i apsurdnosti izvan granica razuma čitatelja naprosto ne prikuju uz knjigu. Tako smo i u hrvatskom izdanju 2009. konačno dobili Školice (prev. Dinko Telećan), Progonitelja i druge priče (prev. Dinko Telećan) i Kraj igre (prev. Dora Jelačić Bužimski), 2010. Priče o kronopijima i famama (prev. Nikolina Židek), a godinu poslije Tajno oružje (prev. Tanja Tarbuk).
Fantastična stvarnost
Već u Cortázarovim ranim tekstovima, objavljenima pod pseudonimom Julio Denis, možemo identificirati neke od odlika kasnijih uspješnica. U djelu Presencia, 1938, riječ je o sonetima otvorenoga tipa koji obrađuju teme poput dodira fantastičnog i stvarnog, a Los Reyes, 1949, donosi neobičnu verziju mita o Minotauru, u kojoj je zvijer fascinirana mogućnošću svoje dualne percepcije. Divertimento 1986, prvi Cortázarov roman napisan 1949, mladenačko je i kratko djelo koje već od naslova (na hrvatski ga možemo prevesti kao Zabava) najavljuje zaigranost i slobodu. Glavni likovi, skupina mladih Argentinaca tokom prvih godina Perónove vlasti, u mnogočemu podsjećaju na „Club de la Serpiente“, grupu kozmopolita u Parizu iz romana Školice.
U to vrijeme Cortázar je radio u nekoliko srednjih škola i na Sveučilištu grada Mendoze, gdje je predavao o francuskoj književnosti sve do 1946, kad se vraća u Buenos Aires kako bi protestirao protiv Perónova dolaska na vlast. Ubrzo nakon toga definitivno se seli u Pariz, premda sam napominje kako je njegova odluka da ode bila više književne nego političke naravi jer je bio ponukan upoznati mjesta o kojima je čitao u Balzacovim i Baudelaireovim knjigama. Tamo radi i kao prevoditelj za UNESCO, a prevođenjem s engleskog i francuskog jezika dugo zarađuje za život.
Mnogi najboljim Cortázarom smatraju pripovjedača iz razdoblja ranih zbirki priča. I njegovi su romani kombinacija više kraćih formi i dopuštaju segmentirano čitanje. Sam je za sebe rekao kako nije trkač na duge pruge, već sprinter, kako nikada nije znao povlačiti duge poteze kistom tipične za tradicionalni roman, već je bio mnogo bolji u ocrtavanju sitnih pločica mozaika.
Bestijarij (Bestiario, 1951) prva je knjiga koju objavljuje pod vlastitim imenom i kojom odmah stječe prve poklonike. Autor najčešće likove smješta u svakodnevne i naizgled bezopasne i nezanimljive okoline, ispunjene navikama i čvrstim točkama rutine koje svatko razumije i želi zadržati. Prisutnost „drugoga“, u obliku životinje, stvarne ili zamišljene, zvijeri koja leži u njima samima ili ih muči uopće se ne pokazavši, u likovima upravo potiče težnju ka zadržavanju poznatoga. Čovjek ima gotovo bolnu potrebu da se prilagodi svemu što mu se događa, bez obzira na to koliko nevjerojatno bilo, i to je ono što Cortázar iskorištava. Sve su priče uronjene u fantastično, ali bez gubitka dodira sa stvarnošću, zbog čega se često nazivaju nadrealnima.
Autor naglašava kako je većina njegovih priča nastala tako da mu se njihova tema nevidljivo i neodoljivo nametnula, na neki ga način potaknuvši da je napiše. Tako su nastale još dvije jako popularne zbirke priča, Kraj igre (Final del juego, 1956) i Tajno oružje (Las armas secretas, 1959). U Kraju igre žarište je na ljudskom ponašanju, a tu su i neizostavna igra stvarnog i imaginarnog i njihova koegzistencija bez spajanja u jedno te misterij koji se skriva ispod trivijalnosti uobičajenih situacija. Zbirka uključuje jednu od najpoznatijih Cortázarovih priča, Noć nauznak (La noche boca arriba), putem izmjenjivanja dviju paralelnih stvarnosti između kojih protagonist putuje dok leži u bolnici, jedan od najboljih primjera magičnog realizma, s kojim se autor često povezuje. Tajno oružje sadrži pet priča, među kojima su i njegovi klasici Progonitelj (El perseguidor) i Vražje bale (Las babas del diablo), koja je poslužila Michelangelu Antonioniju kao nadahnuće za film Blow-up.
Čitatelj kao stvaralac
Vjerojatno je jedno od njegovih najambicioznijih djela zbirka Priče o kronopijima i famama (Historias de cronopios y de famas, 1962). Knjiga donosi maštovite tekstove koji nas podižu na samu površinu svakodnevnog i otkrivaju neobično vrebanje i zagonetnost uobičajenih trenutaka i predmeta. Cortázar nam daje plejadu izmišljenih likova – kronopija, fama i esperanza – o kojima saznajemo kroz njihove postupke i koji se mogu gledati kao metafora društvenih slojeva tog vremena, ali i kao potpuno neovisne tvorevine svijeta fantastike. Ponajprije kronopiji, sanjari koji su usklađeni s drugom stranom stvarnosti, a autoru veoma dragi i izvan ove zbirke, nadilaze književni svijet u kojem su nastali i, poput izmišljenog jezika gíglico iz Školica, postaju dio kulture tog vremena.
Međunarodnu slavu i priznanje Cortázar je stekao upravo Školicama, prema njegovoj vlastitoj karakterizaciji kontraromanom, koji ga gotovo kanonizira i svakako svrstava među najvažnije pisce hispanskoameričkoga književnog booma. Složeno djelo koje ruši strukturu i konvencije pisanja romana, pozivajući čitatelja na sudioništvo u njegovu stvaranju, ali i na neobavezan i zaigrani stav pri čitanju, prati dvostruku potragu protagonista za izgubljenom ljubavi i autora za novim oblicima pisanja. Cortázar je uvijek smatrao književnost oblikom igre, imajući na umu da, kao što to zna svako dijete, igra može biti najozbiljnija stvar na svijetu. Upravo zato nijedna činjenica, postavljena baza ili književna dogma nije toliko sigurna da se njome ne bismo mogli poigrati. Poziv na igru dolazi već na samu početku knjige, gdje nas autor potiče na preskakanje poglavlja, čitanje slijedom koji predlaže ili nekim alternativnim, na uživanje bez zamaranja detaljima.
Potkraj šezdesetih Cortázar je napravio politički zaokret, ili bolje reći afirmaciju politike do tada neprisutne u njegovom životu, koji ga je doveo do fizičke i mentalne transformacije u ostalim aspektima života, prema riječima njegova prijatelja i kolege Marija Vargasa Llose, najveće koju je ikad vidio u ikome. Llosa kao prijelomnu godinu vidi 1968. i opisuje kako je posljednjih šesnaest godina života Cortázar bio zaokupljen socijalizmom, obranom Kube i Nikaragve, potpisivanjem peticija i odlaskom na kongrese o revolucijama, iskreno vjerujući u ispravnost svojeg mišljenja. Čini se da je vjerojatan početak promjene posjet Kubi 1961, koji mu je prema njegovim riječima osvijestio vlastitu političku beskorisnost. Osjećao je, kao i mnogi njegovi suvremenici, povezanost s Kubanskom revolucijom, a činilo mu se da Castro gradi u svijetu ono što je on htio u književnosti – nešto sasvim novo. Roman Libro de Manuel, 1973, njegova je prva eksplicitno politička knjiga, nazvana političkim antitrilerom, a donosi kombinaciju različitih formi, načina izražavanja likova, zanimljivoga modela naracije i kritike kontroverznih suvremenih društvenih i političkih pokreta.
Cortázar je za života objavio još nekoliko zbirki priča, među kojima je i Queremos tanto a Glenda iz 1980, čija se naslovna priča prevedena na hrvatski jezik nalazi uz ovaj članak. Zbirka u najboljoj Cortázarovoj maniri nastavlja s demistifikacijom kreativnoga procesa, rušeći barijere između pisca i čitatelja, između stvarnog i nestvarnog, između ozbiljnosti i igre. Glenda iz naslovne priče zapravo je izmišljena prema glumici Glendi Jackson, čiji najveći obožavatelji, iz velike ljubavi prema njoj, ne mogu tolerirati ništa manje od savršenstva pa preuzimaju stvar u svoje ruke. Epilog se nalazi u drugoj priči Botella al mar iz zbirke Deshoras objavljene dvije godine poslije, koja donosi pismo Glendi Jackson i donekle objašnjava piščevu motivaciju i inspiraciju. Ono što čini poveznicu između pisca i glumice još zanimljivijom jest činjenica da je 1980, kad je Cortázar napisao obje priče, glumica snimila film pod nazivom Hopscotch (Školice).
Književnost koja stvara nelagodu
I Cortázar i njegova djela često tvrdoglavo izbjegavaju kategorizaciju do te mjere da za neka od njih moramo uvesti naziv „razno“ pa reći: Julio Cortázar pisao je poeziju, priče, romane, dramske tekstove, eseje, kritičke prikaze i razno. To dokazuje i posljednja za piščeva života objavljena knjiga Los autonautas de la cosmopista, 1983, koja opisuje 33 dana bezvremenske sreće autora i njegove druge supruge, fotografkinje Carol Dunlop, na putovanju autocestom od Pariza do Marseillea 1982, koje inače ne traje više od deset sati. Dvoje zaigranih istraživača u svom crvenom Volkswagenovu kombiju opisuju interakcije sa skupinom mrava, sumnjičavost radnika na autocesti i pomno bilježe svaki obrok. Kombinacija autorove lagano nadnaravne i izrazito zabavne naracije i fotografija njegove supruge daje nam prikaz opuštene paralelne stvarnosti odvojene od problema svakodnevice, a sve je skupa još dirljivije kad znamo da su oboje umrli nedugo nakon tog zajedničkog putovanja – ona iste godine, on dvije godine poslije.
Julio Cortázar i danas je čitan zbog sposobnosti spajanja različitih aspekata na nov način, stalnog eksperimentiranja i originalnosti, ludičke složenosti njegovih djela, inovativne uporabe humora i ironije. Njegove priče nikad ne prelaze u apstraktno, već ostaju utemeljene u svakodnevnom i konkretnom. Smatrao je kako je pisac taj koji vještinom stvara atmosferu i potiče čitatelja da se na trenutak odvoji od rutine, a ulogom književnosti vidio je neprestano postavljanje pitanja pred kojima se svatko osjeća prozvanim. Književno djelo treba stvoriti određen stupanj nelagode u čitatelju, pokazujući mu da svijet može gledati drukčije od načina na koji je naviknuo, i to je upravo ono što Cortázar radi.
http://www.matica.hr/vijenac/521/Majstor%20knji%C5%BEevne%20igre/
