Tada i tamo, u zavičajnim moračkim planinama, na julskoj pripeci, pod zaognjenom nebeskom zvijezdom, vreo od sunca i srca, ošinut i zavrtložen gimnazijskim godinama i zanosima, čitao sam, trepetan i usplahiren, VREME SMRTI Dobrice Ćosića.
Sada znam ono što sam davnog ljeta naslućivao—da se nijedan čitalački doživljaj i snoviđenje ne može uporediti sa tim. Nebozemnost i golemost ovog romana—epopeje uznosila me je vrhovima i spuštala ponornicama dok sam uzrastao i ponirao tražeći sebe i tragajući za nama.
Tom čitalačkom saživljavanju, tom jastvu i sopstvu vraćao sam se nanovo i postajao svjedok nečeg velikog, potpuno razumljivog, a teško dokučivog.
Tako je, tog jula, moračkim nebom u maršu i mimohodu prolazila moravska vojska, vojska mučenička, kalemljena nebom i zakorijenjena zemljom, strašna stradanjem i sveta trajanjem.
Opasno i ozbiljno zaljubljen u Milenu Dragović, okrvavljen ljubomorom zbog njenog podavanja u klasju, izranjavljen tučom šrapnela, zadivljen viteštvom i gospodstvom Petra Bajevića i čojstvom i junaštvom Bogdana Dragovića, postao sam redov—pješadinac uplašen i zadivljen sobom među njima.
I kao što smo uvijek pod istim nebom i obzorjem, tako smo zauvijek u istom stroju nebeske vojske koja se projavljuje i svjetluca kad god se slabašan zagledam iznad sebe u duboke vrtložne zdence nebesa.
Ne znam da li je iko ikada u ovovremenoj književnosti uspio da, kao Dobrica Ćosić, cijeli narod pretvori u vojsku, a cijelu vojsku vozdigne na nebo i tako obesmrti i vojsku i narod.
I kao što vaskrsenja ne biva bez smrti, tako ni srpske proze ne biva bez VREMENA SMRTI. I nijedno naše vrijeme neće biti beznadno i smrtno, jer je VREME SMRTI tapija trajanja i znamendar života jednog naroda koji je sebe ispisivao junačkom smrću i konačno zapisao viteštvom i slobodarstvom.
Pisac koji je svojevoljno sebe zatvorio gvozdenim kapijama dvadesetog vijeka pretrajaće sopstvenu volju i zavjet, jer će korak i bat, mudrost i nadahnuće trajati još dugo poslije nas, a i poslije onih koji su se odrekli i nas i Njega.
I Njemu i sebi nalazimo mjesta i u vjernicima i u grešnicima i u otpadnicima. I Njega i nas raspoznajemo u zapisima pisanim jednom rukom i mnogim srcima i umovima.
Kao što je Dobrica Ćosić prozreo ona vremena, tako je proročki nazreo i ovo vrijeme. Njegova gorkost i brižnost zatiče i nas, smućene i sluđene u lavirintu—provizoriju u kojem se sve teže razabira put i izlaz i u kojem je sve više Minotaura, a sve manje putovođa. Plitkoumno pomodarstvo sve više postaje strategija, a sadomazohistički urlici—glasovi razuma.
Kada se neki u ime ničega obračunavaju sa onim što jeste nešto, onda se nešto može preobratiti u ništa, a Neko postaje meta i biljega uzaludnicima kojima su jedini pogoci i zgodici—promašaji i stranputice.
Dobrica Ćosić je priznao svoje greške i zablude, ali to ne znači da je greška i zabluda njegova velika literatura u kojoj smo nadrasli sebe i nadvisili druge. Zato je ovo malo slovo posvećeno najčistijoj ljubavi i najdubljem poštovanju, jer su sve dobre knjige i svi veliki pisci—knjige postanja i znamen postojanja i potresna lozinka trajanja i raspoznavanja.
Dobrica Ćosić je znao o kome piše i zašto stvara. Nadam se da će ovaj naš zavjetni pisac u svom spokojstvu i nakon svega, znati da ima kome i zašto da ostavi svoje dragocjeno onebesano djelo.
