Znamenja, sjemena
Svjetlucaju u noći bića, kroz svjetlo svijesti koje tu noć ne rastjeruje,
znamenja, znamenja carstva matematike, kao i figure drugih carstava, carstva
svetoga ili onoga što tomu poglavito teži. Prizivlju, prijeteći pretvoriti se u
opsesije, ištu da budu protumačena; nameću se kao postaje kroz koje treba
proći, kao koraci koje treba izvan ili onkraj puta napraviti onaj tko ga je
unaprijed ocrtao, samo svojim nejakim umom. Kruže i prevrću se ta znamenja u
figurama umjetnosti i u onim figurama koje vidi onaj tko ima vizije. Mnoge su
od njih fantazme nečega – bića ili događaja realno promatranoga u svakodnevlju
– promatrane realno, ali ne i istinito. I njihova vizionarska figura tako
proganjana kao neprimijećena istina, kao um ostavljen lebdjeti u zraku.
Znamenja, figure, izgledaju kao klice uma koji se skriva kako bi dao signale
života, kako bi privlačio; razlozi života koji, prije nego što polože račune,
što mi obično držimo jedinom zadaćom svakoga razumijevanja, pa i samog uma, i
prije nego što pruže neki oslonac objašnjenjima za ono što se dogodilo i ono
što nije, ištu da se podigne pogled prema onome prvome, stvaralačkome umu koji
u čovjekovu životu skromno – prikladno – mora biti um oploditelj.
Sjemena su dakle ta znamenja i figure jedne spoznaje koja zahtijeva i koja biću
što ih promatra obećava da će se njegov život nastavljati i odvijati. U okviru
su naše racionalističke tradicije već stoici zborili o “logos
spermatikosu”, “seminalnom umu”, što je izražaj koji nam sada
izgleda tako rječit. Jer riječ je Um puno izgubila, puno se potrošila kada se
pretvorila u apstraktnu riječ da bi postala vjerni prijevod za
“logos”. Isto se zbiva i s terminima “sjeme”,
“klica”, jer se danas odnose isključivo na biologijsku stranu.
Prirodna znamenja
Pozornost posvećena neljudskim znamenjima kod povijesnoga čovjeka zarobljena je
u pozornosti koja se posvećuje okolnostima, a da se i ne zamjećuje kako
okolnosti mogu ponuditi stanovito otkriće u pogledu elemenata što ga oblikuju i
od nas ištu “da ih spasimo”, kako kaže Ortega y Gasset, koji ih je
“otkrio” kao čuvare uma kojega treba spasiti od okultnog logos-a.
I tako treba zateći sebe sama u čuđenju pred bjelodanošću prirodnoga znamenja:
figura utisnuta u krila leptira, u list biljke, u krilca insekta, pa čak i u
kožu onoga nečeg što gmiže između svih bića i života, jer sve što ovdje živi na
neki način puzi, vuče se, ili ga život vuče. To su znamenja koja ne mogu činiti
oznake, niti upozorenja. I obratimo li se tom upozorenju čistog osjećaja koje u
svakom čovjeku živi obavijeno zaboravom, pokazuju nam se kao figure ili kao
znamenja utisnuta iz velike daljine, i iz velike blizine, znamenja univerzuma.
Promatrani samo iz osjećaja, ta znamenja nas vode, ili točnije vraćaju u
jedinstven mir, u smirenost poteklu otuda što smo u tom trenu sklopili mir s
univerzumom, a to nas vraća u naše iskonsko stanje stanovnika jednoga
univerzuma koji nam nudi svoje prisustvo, sada stidljivo, kao sjećanje na nešto
što je već prošlo; na mjesto gdje smo živjeli bez nakane da posjedujemo.
Je li se ikada dogodilo da ljudska bića ne žive ni u jednom gradu? Jer već i
špilja, i rudimentarna sojenica može biti gradom. Grad je sve što ima krov. I s
krovom, vrata. Prag i vrata, sobu gdje samo njezin gospodar i njegovi, oni za
koje on kaže, mogu ući, ma kako oskudnu zaštitu pružala. Taj je čovjek već
iscrtao razgraničenje između svojega života i života svemira, granicu.
Obožavanje mjeseca – kukuta
Ne ograničuje se utjecaj mjeseca na carstvo voda, ona gospodari i šumama i ima
vlastito nebo.
Mjesec stvara vlastito more samom svojom pojavom, napose ako se uzdiže ponad
grada. Nad njegovo carstvo – šumu – rasiplje se slobodno, on jest On, on sam,
izgubljen, pobjegao iz kuće Oca ili podčinjavajući se njegovoj naredbi da tako
luta i gospodari istodobno. Vitak i buntovan, prevratnik, prolazi kroz svoje
mijene točno, to mu je sve što je dobio od sunca budući je želio vlastitu,
različitu orbitu, i on sasvim jasno pokazuje pokornost, jer je njegovo zrcalo.
Velikodušan, neumjeren, nestaje, reklo bi se, odražavajući svjetlost i bacajući
je, željan davati i biti primljen, željan voljeti, a još više, izgleda, biti
voljen. A želja biti voljen, prisutna u svakom biću, može se umiriti samo kroz
idolatriju, kroz otuđenje, kroz samo ludilo rođeno iz nemogućega obožavanja. I
ona, božica Luna, Artemida, divergentna sestra Apolonova, odražava i tu žudnju
biti voljen do otuđenja, do opijenosti, do ekstaze, kao što se zbiva s
ljubavlju prema obožavanom apsolutu. Obožavani apsolut koji nije baš bog
Apolon, relativan kao i svi bogovi koji su služili svjetlosti prije nego što se
sama svjetlost rodila ovdje, na zemlji. Sluge su, nedvojbeno, uvučeni u cijelu
svjetlost i u njezinu riječ, svi ti bogovi i figure svjetlosti.
Mjesec asimilira svjetlost sunca, toga sunca koje se zacijelo ne poklapa s
rimskim Febom, sa suncem. Apolon donosi hiperborejsku svjetlost, nad-sunčanu,
iako ovdje na zemlji nju daje sunce; jedno sunce koje nikad ne zalazi. Jedan
događaj koji se odvija tamo na polu, na točki nenaseljivoj nakon katastrofe
koja je iskrivila os planeta. To je svjetlost koja je ostala od ranije;
svjetlost izgubljena za stanovnike zemlje koje poznajemo i koje je bog Apolon
dovozio u svoju izabranu zemlju – drevne Delfe – periodično, pokoravajući se
tako zakonu posvemašnjeg skrivanja, pojavljuje se u svojim mijenama u opadanju,
u porastu, puna, željna rasipanja svjetlosti koja nije njezina i koja nju
posjeduje. Gospodarica u posjedu ljubavi koju krade, sna koji izmiče, bdijenja
kojemu prijeti ludilo, prije nekoga bola nego bolesti, pečat njezine
svjetlosti, proizvođačica otrova; blijedih otrova, slatkih, od kojih se pada u
san. Bez vatre. Jer njezinu svjetlost valja prepoznati po tomu što je čista od
sunčeve vatre, vodena svjetlost bez snage sunčeva škorpiona, koja nedvojbeno
stvara, i ostavlja svoj potpis na bolima kao što je ona u srednjovjekovlju
zvana “Feu sacre”, Sveta vatra. Potpis na glatkoj koži škorpiona
kojega sunce pušta možda kao znamenje svoje snage, svoje osvete zbog tolikog
života i tolike vatre koju nam daje.
No mjesec sam nema vatre, privlači, u svojoj nesavladivoj žudnji da bude
voljen, na uštrb bića koje ga gleda i koje se za njega vezuje, privlači ga
sebi, vodenom moru koje stvara njegova svjetlost; to je svjetlost nalik
mliječnom putu što je možda ono što on više nije, odvojivši se od neke
galaksije za kojom je i dalje nostalgičan – jer, on je Galateja, prema mitu,
jednom od onih nepogrešivih mitova iz grčke poezije. A tko se u mjesecu gleda?
Tko ga voli toliko da u njemu ostavlja svoje biće? Možda sveta biljka – kukuta.
Kao na koljenima, kukuta na čitavom polju okreće prema iskošenom mjesecu svoj
blijedi cvijet kao zamišljeno čelo, kao čelo iscrpljeno mišljenjem. Možda
željna biti svjetlosna biljka, kukuta, Lunina trava, kleči pred njim i gleda
ga. I kao oči postaje cijela kukuta koja nikako da stekne svoj pogled, odsutan,
opijen prisustvom mjeseca koji je konačno pronašao svoju biljku, svojega
biljnog obožavatelja, bez kojega nijedno božanstvo u kozmosu ne postaje potpuno
božanstvo. A ako ga neko božanstvo i nema, to je iz odricanja, s elegancijom
koja se čak i kod bogova pokazuje kao odricanje od nekoga od svojih atributa.
I kada je vidimo takvu, na koljenima i rasijanu, kukuta pokazuje jedno lice
koje se na njoj otvorilo. Njezin cvijet dostiže veličinu lica ljudi koji se
mole, lica koje, zajedno s ispruženim i raširenim rukama, samo što se nije
odvojilo od svojega tijela. Ali, oni se mole na rubu ekstaze, dočim je bijeli
cvijet već ušao u ekstazu, u tu vodenu i jantarsku svjetlost koju luna kao da
isijava samo za nju; naslikanu svjetlost, reklo bi se, u koju nije moguće ući.
Čak i ako se nađemo okupani tom svjetlošću istodobno kad i kukuta, ona, taj
rastopljeni jantar, ta bitna svjetlost kao nijedna druga svjetlost u prirodi,
neće nad dodirnuti.
Već se ćuti da od te svjetlosti, guste kao tijesto, na kojoj cvijet kukute
ulazi u svoju ekstazu, pa do otrova, ima samo jedan korak. To je otrov koji
cvijet šalje u stabljiku koja ga nosi, kao koncentrirana srdžba prema onomu što
se neće povući iako se povija, i što dalje nosi biće koje obožava mjesec,
preplavljeno njegovom odraženom svjetlošću. Svjetlošću koja je samo svjetlost,
bez vatre, pravi odraz dalekoga i tuđega sagorijevanja. Hladno pada lunarna
svjetlost tražeći, možda, ponajprije, kako da se upali, a pali samo blijede
cvjetove koji, otvorivši se preko svake mjere, pokazuju svoju bijelu utrobu,
kao kakva šiška koja se otvorila i samo što se nije raspala, nestala pomiješana
s tom svjetlošću gustom kao tijesto; kako bi se zavazda smiješala s njom. I
miješa se pretvarajući tu supstanciju odražene svjetlosti u smrtonosni otrov.
Čudan otrov nastao iz mira toga svijeta koji ni po danu ne može biti nevin, jer
gleda, pa se čak i pomalja kroz rešetke prozora koji bi lako mogao biti prozor
neke ćelije, željan kao misao koja to ne postaje, jer joj nedostaje iskra prijeko
potrebite vatre. Bijel i sve više bijel dok se širi onako nalik na moždanu
masu, nudeći se kao svetica, obećan svetosti smrti pročišćene i iskupljene
samim činom mišljenja. To je događaj koji ona, kukuta, kao da nije zaboravila,
niti ikada može zaboraviti.
Meduza
Pala je naposljetku pod Perzejevim mačem glava Meduzina. Je li možda imala
tijelo? Nije to moglo biti tijelo od krvi i mesa, čak ni onakvo kakva su tijela
morskih bića. Iz njezine “krvi” na zemlji se rodio Krisaor, zlatno
biće, kako i samo njegovo ime ukazuje, konjanik. I krilati konj. Pegaz. Nisu
bili baš sa zemlje. Obećanje toga neobičnog stvorenja naviještalo je možda neko
drugo carstvo u kojemu je nešto moralo opstati u moru, ili možda ne,
podrazumijeva li se da je more ponor u kojem život čuva klice, skice, sheme još
nestvorenih stvorenja, i gdje istodobno postoje oni stvorovi koji se ne mogu
roditi barem u ovom poretku vremena. Bića ili prijedlozi bića potrebnih jednom
nezamislivom poretku koji ih čeka. Opstati ili ostati isto, podrazumijeva li se
da su gorke vode i dalje mjesto gdje je život moguć bez većega određivanja,
niti uvjetovanja, osim da to bude nešto živo.
I ljepota Meduze, nedorasla stvora, i dalje će biti samo žarište straha,
njegovo izvorno središte kroza sva vremena. Figura moći koja opstaje na ponoru
voda kako bi još trajala, plodna od boga samog, kralja Oceana, svojega pretka.
Kasnije se već glava Meduze ukrašena krilima, poput Pegaza, pojavljivala kao
čuvarka Donjeg svijeta poradi apsolutne čistoće za kojom su tragali neopitagorejci
u podzemnoj bazilici koju su sagradili a da nikada nisu mogli koristiti je u
Rimu, kako kaže Jérôme Carcopino.
I ovdje i sada, u moru, životinja nazvana Meduza daje nešto nalik na
ispražnjenu lubanju: membranu koja podsjeća na pia mater ili na dura mater,
omotače našega mozga. S njezinih rubova vise niti koje prenose ono što ta
cerebralna shema mora znati, obavijesti o manjoj ili većoj gustoći voda kroz
koje prolazi. Shema, dakle, živčanog sustava, također nepotpunoga. Šupljina
mozga i treperave niti koje vise kao neka kosa. Živčani sustav, dakle, koji se
još nije otjelovio ili je već ostao bez tijela. Za običan pogled koji bi
obuhvatio to stvarno prisuće – izvan znanstvene spoznaje – jest vizija dalekog
podrijetla sjedišta osjećaja i mišljenja, ili jedne nakane koja je
zaustavljena, jednoga živčanog sustava i mozga, skrovište drukčijeg načina
mišljenja. Budući nema naznaka i smislova u toj živoj Meduzi, običan
neznanstveni pogled može predosjetiti nešto nalik na sjedište ili nakanu jedne
čiste misli koja ne prima ništa osim onoga što se tiče mjesta kuda kao čisto
biće, biće misli, prolazi, kao neki neosjetljivi strateg.
I to stvorenje koje nema ni najmanji kostur savršeno se uklapa u okamenjivanje
koje je izazvala Meduza iz mita, istodobno daleko i od kostura i od mesa. Je li
se ona oslobodila straha koji je njezina božica izazvala? Obje su figure
iskonskog straha od ponora. Figure sna.
Strah dolazi, kao i sve prvobitno, iz sna i iz sanjanja. Iz iskonskog sna koji
toliko često širi nerazumljiv i posesivan strah i nadu. Taj san koji dolazi iz
samih početaka samo oslobađa, zato što pokazuje i dopušta da se osjeti ono što
postoji u miru jave, pa čak i u onim rijetkim smirenjima koje dopušta povijest
i koji čine dio njegove moći zavođenja. Strah se obrušava na onoga tko ga u snu
udiše, obuzima ga kako bi ga odmah potom uzeo pod svoje, zaustavljajući njegov
dah, okamenjujući ga. Ili ga barem čineći nepokretnim. Također, noseći ga u
drugo carstvo, ono u kojem jedino postoji življenje, nastavljanje života ili,
naprotiv, nudeći mu drugo carstvo u kojem nema mjesta za predodređenje, gdje se
zato izbjegava strah koji dolazi od početaka. Tako se čeka na misao, ona može
biti kao neki neznanac koji kuca na vrata ne dozivajući i koji govori ne
izgovarajući ni riječ.
Slika morske Meduze budi, na nepristupačnom dnu voda snova, želju i strepnju
pomiješane, potekle iz misli kojoj osjetila ne pritiču u pomoć, niti je
uvjetuju. Apsolutne misli, kojoj ne bi pritekli u pomoć ni mišljenje – napor i
napetost mišljenja – niti vrijeme. To bi prije bilo jedno znanje, znanje o
vremenu, o vodama vremena, a ne samo o ponoru neodređenog i neodredivog
rođenja. Apsolutno znanje koje bi, pojavivši se ovdje, imalo samo potrebu da
primi vijest o mjestu gdje se nahodi njegov sud; znamenja njegova prolaska kroz
mora vremena, kako bi ostalo u područjima koja mu omogućuju da ne potone, i da
ne bude izbačeno. San koji je možda formuliran filozofijski. Daleko od toga da
je ovo izrečeno kao apsolutna osuda toga filozofiranja. Filozofiranje se ne
može optužiti za to da izvlači nadu – iako se to ovdje ne može provjeriti – iz
ponora iskonskog straha. Štoviše, na ono malo čistina u povijesti, filozofijsko
i pjesničko mišljenje vjerovali su da se moraju usuditi dati obličje –
određenje – onomu što se kreće u neodređenosti, Skrenuti pogled prema osvitu
grčkoga mišljenja, prema “apeironu”, prema neodređenome odakle
“pravda bića” ističe sve stvari koje jesu, koje jesu za sada,
podrazumijeva se.
Oči noći
Možda u životu nije vazda bilo, a u ljudskom biću napose, toga sljepila koje
kao da je urođeno, zajedno s mogućnošću da se kreće samo od sebe. Sve što je
živo kao da je slijepo. Mora biti da ono vidi prije i poslije, ali nikada baš u
trenutku kada se kreće, osim ako u tomu nije uspjelo nekim posebnim umijećem.
Vid se javlja u pripremanju viđenja: treba gledati, i to određuje neko
zadržavanje koje uobičajeni jezik prihvaća: “gledaj vidjeti…”
znači: zastani i razmisli, pogledaj iznovice i pogledaj sebe sama istodobno,
ako je to moguće.
Kad ovo početno sljepilo određuje postojanje očiju, to što je morao otvoriti se
jedan organ namijenjen gledanju, isto onako konsupstancijalan sa životom kao i
život sa svjetlošću. I očiju nema dostatan broj, i pri tome, manjka im
jedinstvo. I ma koliko ih bilo, one opet ne bi omogućile živom biću da samo
sebe vidi, makar tek kao tijelo. Onaj tko gleda odjednom je slijepac koji ne
može vidjeti samoga sebe. I tako vazda hoće sebe vidjeti kada gleda, i
istodobno osjeća da njega vide: da ga vide i gledaju bića kao što je noć,
tisuće očiju koje mu toliko govore o jednom vidljivom, tjelesnom biću, koje
utoliko više slijepi što se više prekriva svjetlucavim osvjetljenjem. I govore
mu o nekoj tami, o velu koji prekriva nikada viđenu svjetlost. Svjetlost na
vlastitom vrelu koja gleda sve prolazeći kroz različite točke, svjetlucave oči
njezina lica, jer kada bi se otkrila, spržila bi sva bića i njihov život.
Svjetlost sama, koja mora proći kroz tamu kako bi se pojavila pred onima koji
se pod tminom živi naslijepo kreću i traže viđenje koje bi i njih uključilo.
No, potom se spuštaju slijepa krila noći, padaju i pritišću – kad su već krila
– onoga tko živi usidren na zemlji. I sjena tih krila vazda će lebdjeti nad
glavom bića što čezne za viđenjem koje će ga vidjeti, i što prekriva svoje oči
velom kada, potaknuto tom čežnjom, gleda.
I nemaju li ta krila noći svoju oprečnost u hitrim krilima rođenja dana i
njegova smiraja – u plamenu, vatri koja toliko miriše na prijetnju?
I pojavljuju se krila Kerubina, posijana bezbrojnim, svjetlucavim očima. Jedno
biće iz visina, iz unutrašnjosti nebesa svjetlosti, koje ovdje možemo vidjeti
samo kao sliku; kad podigne krila, kad povije glavu, kad svetim strahom potisne
čežnju za potpunim viđenjem u svjetlosti koja svjetluca u očima noći.
Jedinstvo i slika
Slika, čak i promatrana sama po sebi, mnogostruka je, premda bila i sama.
Svijest je održava znajući da je to slika. I mogućnost se otvara pokraj nje,
mogla bi biti različita i možda jest tako, onako kako se pokazuje. Njezino
apstraktno biće ne daje joj postojanost, ponajviše kada joj se pridruži neki
snažan osjećaj. I tada se uzdiže do ikone: ikone stvorene ljubavlju, mržnjom,
samim pojmom, napose kada slika u sebi sadrži neki cilj.
Točka
Kad je već bivanje prepušteno vlastitom protjecanju propada, svijest ga mora
svako malo uspravljati. Nasamo, ono stalno pada i skreće sve dok se ne izgubi
iz vida, padajući ispod razine vremena i ne-bitka: kao palo u prošlost, ili kao
pokopano na pola rođenja, ili kao larva misli.
Spominjanje budućnosti bivanja koje prolazi kroz ljudsku osobu i koje mu je
kroz nju dano, nije dostatno da zadrži to opadanje. Određena svrha samim svojim
prisustvom u svijesti dostatna je da u beskrajnoj rijeci
“doživljaja”, a posebice onih koji su povezani s događajima koji se tiču
osobe, ne dođe do opadanja. U načelu, događaji ne održavaju osobu, barem joj
izgledali i kao povoljni. I pretjerana lakoća pogoduje neosjetnom opadanju same
osobe. I sreća je može odvesti, kao i nesreća, do rubova vremena.
Jer prisutnost budućnosti, rijetko kada potpuno, miješajući se s tijekom napola
formuliranih misli, osjećaja u začetku, zbrkanih osjeta, lako se utapa u struju
vremena. Pa čak i svrha može polako nestajati, pretvarajući se u prošlost
neosjetno, primajući kvalitativne poruke iz prošlosti kroz prazninu koju
ostavlja njezino neispunjavanje. I tako se rastvorena svrha pretvara u
mogućnost. I mogućnost teži iščupati se iz sadašnjosti, ispariti, ili zgusnuti
se u “ono što je moglo biti”. I mora slijediti neki razlog, neko
posredovanje između svrhe koja dolazi iz visina i daljina budućnosti, utoliko
veća ukoliko je presudnija, potpunija, ta svrha i to postajanje u kojemu se
osoba bori, a koja teži preplaviti je. Neki razlog, apstraktan izvan svake
dvojbe; štoviše, idealan. Jedinstvene prirode, nesvodljivoga, nerastvorljivoga,
nerazgradljivoga prisustva. Bez figure i bez forme, osim ako ne ukazuje kao
kakav znak na nesvodljivu jezgru svake čiste forme; forme po sebi, i ničega
više.
Forma jednoga, ako ju je jedno ikad imalo, u kojoj se savršeno podudaraju bit i
forma: identitet. Forma identiteta kadra biti posrednikom, točkom posredovanja.
Neuhvatljiva, točka obilježava, pokazuje, ustanovljuje ne prizivajući raspru i
ne izazivajući svojom prisutnošću – barem u prvom trenu – bilo kakav zakon. Ono
što ona predlaže jest nešto nalik na mogućnost nemogućnosti, nevjerodostojnost
istine, znamenje bitka koje ne može biti pomiješano sa stvarnošću niti ući u
nju, ali koje je privlači i održava. Stvarna sjena nekog dalekog,
nepredstavljivog središta. Točka ne predstavlja ništa, ona je samo svoja
pojava. – Dualizam sadržaja i forme jest onaj koji omogućuje predstavljanje i
kada se u nekoj figuri umjetnosti ili života poklope, predstavljanje biva
poništeno, premda se radilo i o predstavljačkoj umjetnosti ili o ljudskim
figurama nabijenim predstavljanjem. – Točka naprosto jest. Ona nije ni uzrok ni
učinak, niti onome tko je gleda ukazuje na bilo kakav smjer kojim treba poći. I
onaj tko se na točku oslanja odvaja se već samim tim od bivanja koja ga obavija
i samo što ga nije preplavilo. I tako se on na posljetku nađe u položaju da ga
ona održava, kao da je točka ne samo ono što nije, nego i ono što naizgled
negira: jedno mjesto.
Mjesto je po definiciji prostor u koji se može ući, ili u kojem unutra ima
nečega ili nekoga. A u točki nema ničega unutra, niti ona išta može primiti čak
ni na tren – tren koji predstavlja njezin ekvivalent u vremenu. Ona dakle
naviješta mogućnost da se živi bez mjesta; bez ikakva mjesta, u posvemašnjoj
odvojenosti. A ako to ne traje, ne znači da i ne postoji. Ili da barem nije
neka vrsta predvorja ili vestibula. Kao najava jednog načina života u kojem se
transcendencija dovršava.
A to što takva nemogućnost ne traje, dvostruka nemogućnost ulaska u čistoću
točke ili u čistoću življenja bez ikakva mjesta, koja se odmah otkriva, koja je
postojala stvarno i istinski, ali bez trajanja, nju niti opovrgava, niti je
devalvira. Naprotiv, otkriva jedan način života koji se ne prostire u trajanju.
Življenje koje se ne umnožava. Čisto življenje kvaliteta ili biti života bez
kvantiteta i bez mjera. Ogromnost življenja samog, samo življenje. Kao neko
proročanstvo života odvojenog od svojega prostiranja, svojega trajanja: od
mjesta, od prostora-vremena, od neizbježnog odnosa koji svaki život održava s uzročnošću,
odnosno koji prati svaki život. Pokazuje proročanstvo života uzdižući se iznad
kategorija koje ga održavaju i opkoljavaju; koje taj život i razdiru, jer ne
uspijeva ga zadržati spašavajući ga od propadanja, od onog propadanja što ga
svako bivanje nosi sa sobom.
Osoba koja kroz takvo iskustvo prođe, ostaje sa znanjem o življenju koje izmiče
uzročnosti, koje je iznad lanca uzroka što po svom nužnom i predvidljivom
slijedu kao da održavaju protjecanje postajanja. Ali se u stvari jednoga dana
pokaže da ga oni stabiliziraju, ovjekovječuju, ne spašavajući ga. Uzročnost u
protjecanju života čini neprolaznom njegovu ograničenost i praveći mu korito
čini da on traje beskonačno, stabilizira ga u ravnodušnom trajanju, podvrgnutom
neodređenoj potrebi za transcendencijom, nepredvidljivosti transcendiranja.
Fiksna točka pomiče se sama od sebe. Odvaja se od svake razine, a da to njezino
premještanje ne stvara nikakvu crtu, niti obilježava pojavljivanje neke druge
razine. Oslobađa se u svojoj samoći, oslobađa sebe i pojavljuje se zajedno s
njom. Izvan je prostora, a da se time ne nalazi praznini, ne postaje šupljina
niti nešto što joj pripada. Ne pripada ni prostoru ni vremenu. Ali svojom
samoćom spaja ih oboje i razlučuje ih, čineći od prostora beskonačnost, a od
vremena konkretnu stvar.
Cilj
U spoznaji i u aktivnom trpljenju neizbježno se pojavljuje apsolutna točka.
Obična uporišna točka koja održava život iznad mogućnosti bića nestaje, i tek
se postupno identificira, korak po korak, a ako je posrijedi smrt, “a
posteriori”, u apsolutnoj, nepomičnoj točki.
Na putu spoznaje, kako započinje pretvaranje uporišne točke u apsolutnu, ona
biva vidljivom. Isprva prostranija, ta točka, ono što se zove cilj, koji se
udaljava u ovisnosti od obzorja, uzdiže se i uvećava. Nedostižan cilj. U nekim
trenucima stizalo se čak i veoma blizu njega. Bila je to prostorija u koju se
nije vazda ulazilo, jer se osjećala kao zabranjena ili čudna, pa čak i
nestvarna. To je kružno otvorena točka, otvorena i istodobno nedostižna. A ako
je naseljava neki sadržaj koji je moguće spoznati, prodrijeti u nju ili
pripremati se za to, bila bi slijepa greška i velika zabluda istodobno. Bilo bi
to njezino uništenje. Ono što se pokazuje kao kružno zatvoreno jest slika koja
nosi nalog da se kroz taj zabran ima prolaziti. Jer zabran se pretvara u zatvor
ako se u njega uspije ući nasiljem uma, toliko puta ponovljenim na Zapadu.
Poziv koji se osjeća kada se napusti svako nasilje pojavljuje se jasno kasnije,
ako ne u prvom trenutku; to je poziv na kruženje unaokolo, oko cilja vazda
privremena i relativna. A kruženja ili okretanje oko cilja, “okreni
obrni”, kako se u svakodnevnom životu obično kaže, odgovara relativnosti
njegova očitovanja ovdje i sada, budući da se pojavljuje zato da bi se vidio sa
svih strana. Inače se cilj bez oblika miješa s obzorjem, rasplinjava se, ne
predstavlja određenje. jest, naprotiv, usmjerenje i poziv na kruženje unaokolo,
znamenje vjernosti, prihvaćanja vremena, relativnosti koja se ne odriče
apsoluta.
Tamna točka i križ
Kada se uspravi i navali upravo u trenu smirenosti, ja se osjeća kao tamna
točka. I smirenost se preobraća u puku nepomičnost i vrijeme se zgušnjava,
pritišće srce. Između mišljenja i osjećaja ne uspostavlja se nikakva
komunikacija, te se osjetila – nepogrešive naznake – povlače. Jasna zamjedba ne
donosi ništa, ne otkriva ništa. No kasnije, u trenu, tamna se točka ja pretvara
u središte križa. Tada, bez ikakve naglosti, srce zauzima njezino mjesto, biva
središtem.
I biće se osjeća kao razapeto na križ koji čine vrijeme i vječnost. I to nije
obično sukcesivno vrijeme koje se ukršta s vječnošću. Otvara se ili tek što se
nije otvorilo u mnoštvu dimenzija. Srce vremena prihvaća palpitacije vječnosti,
otvaranje vječnosti. I vrijeme protječe kao rijeka vječnosti.
I kada bi vazda bilo tako, ako bi ljudsko biće vazda ostalo razapeto na tom
križu, doista bi živjelo. No to ne može biti samo po sebi. Ili točnije,
naprotiv, tek samo po sebi moglo bi to vazda biti. U međuvremenu, još mračno
srce sa svojom pasivnošću, kao čaša sa svojom prazninom i ničim više, moralo bi
biti središtem ne podčinjavajući se onome ja što ga nadomješta.
(1977)
María Zambrano
Preveo Mario Kopić
María Zambrano Alarcón (1904-1991) je bila jedna od velikih figura
intelektualne scene XX stoljeća, originalan i duboki mislilac. Bila je učenica
filozofa Ortega y Gasseta i dugo je živjela u egzilu zbog svoje opozicije
frankizmu. Vratila se u Španjolsku 1984. Godine 1988. dobila je prestižnu
Cervantesovu nagradu. Glavna su joj djela: Filozofija i poezija; Čovjek i
božansko; Agonija Europe; Antigonin grob; O praskozorju; Bunilo i usud; Osoba i
demokracija; Šumske čistine.
Za Maríu Zambrano mišljenje je prije svega, u korijenu, dešifriranje onoga što
se osjeća, a čovjek je biće koje trpi svoju vlastitu transcendenciju u
neprestanom procesu ujedinjavanja između pasivnosti i spoznaje, bitka i života.
https://hiperboreja.blogspot.com/2011/05/znamenja-marija-zambrano.html
