Izdavač: Dosije
Broj strana: 444
Pismo: Ćirilica
Povez: Mek
Format: 20 cm
Godina izdanja: 2016.
„Kako Mazover pokazuje u ovoj zapanjujućoj, čestitoj novoj knjizi, priča o Solunu bila je priča o stalnom brisanju i zaboravu, stalnom obnavljanju i užasnom uništavanju. Pisac odlične studije o Grčkoj pod okupacijom nacista; Mračnog kontinenta, opisa Evrope u 20. veku; i dobre, kratke istorije Balkana, Mazover je prvorazredni naučnik i pisac; Solun je njegovo remek-delo. Malo je dela iz istorije objavljenih ove godine koja ispoljavaju takvu veštinu upravljanja izvorima – koji se kreću od popisa do memoara, prepiski konzula do svežnjeva pisama – uz vrhunsku sintezu kulturne, političke, ekonomske, duhovne i društvene istorije, kao i izvanredne opise etničkih i verskih potkultura Soluna.”
Boston toub
„Ovo istraživanje duše jednog balkanskog grada isto je toliko evokativno koliko i duboko, majstorski nastavak Mazoverovog rada.”
Bi-bi-si histori
„Zadivljujuća nova istorija… Mazover pokazuje kako je razvitak moderne gradske kulture… počeo da pretvara grad prognanih i izbeglica u mesto koje se može nazvati dom. Tragično, s puno nade i predivno napisan, Solun, Grad duhova pokazuje kako gradovi, kao i ljudi, mogu da budu zavedeni izgledima da će izbeći sopstvenu prošlost i pretvoriti se u nešto što starim prijateljima više nije prepoznatljivo.”
Čarls King, Tajms, Književni dodatak
Solun, grad duhova
Piše: Sinan Gudžević
- svibnja 2015.
O čudesnom gradu Solunu kroz preko pet stoljeća njegove povijesti napisao je potresnu knjigu britanski historičar Mark Mazower ‘Salonica, City of Ghosts’. Čudno je što nijedan od izdavača našega jezika nije našao prevodioca da objavi tu uistinu dragocjenu knjigu. U Makedoniji je ona prevedena i prema njoj je načinjen scenario za pozorišni komad
Drugi Jerusalem za ime imalo je više gradova: Amsterdam, Prag, Beč, Varšava, naše Sarajevo. A dva najveća ‘druga Jerusalema’ bili su Istanbul i Solun. Istanbul je bio i ‘drugi Rim’, a Solun su, zbog velikog broja Jevreja koji u njemu žive, drugim Jerusalimom zvali i oni za koje je grad Thessaloniki, i oni koji ga zovu Selanik, ili Salonicco, i oni što ga znaju kao Salonica. Solunski Jevreji su Solun zvali Salonika, i ime mu pisali tako.
U Solun su najprije počeli dolaziti Aškenazi, 1376, a onda i Sefardi nakon velikoga izgona iz Španije i Portugala 1492. Solun je tada bio grad Osmanskoga carstva, i te je prognanike prihvatio, kako se to kaže, raširenih ruku. O čudesnom gradu Solunu kroz preko pet stoljeća njegove povijesti napisao je potresnu knjigu britanski historičar Mark Mazower ‘Salonica, City of Ghosts’. Čudno je što nijedan od izdavača našega jezika nije našao prevodioca da objavi tu uistinu dragocjenu knjigu. U Makedoniji je ona prevedena prije sedam godina. Koristeći se pouzdanom građom iz nje, makedonski dramaturg Rusomir Bogdanovski načinio je scenario za pozorišni komad ‘Solun – grad na duhovi’ koji se već dva mjeseca igra u Skoplju, u Muzeju holokausta. Predstavu je režirao Slobodan Unkovski, muziku i tekstove za pjevanje načinio je Zlatko Oriđanski, a sedmoro glumaca koji igraju su, abecedno, prvo glumice, Simona Dimkovska, Ivana Pavlaković, NatalijaTeodosieva, Martin Manev, Goran Nikov, Vladimir Petrović i StefanVujisić. Svi oni su pod krovom teatra neobičnog imena Navigatorot Cvetko. Predstava je načinjena, što se kaže, minimalistički, nema dasaka koje svijet i život znače, igra se usred publike koja sjedi na stolicama, glumci, obučeni u tamnosiva odijela, bijele košulje i kravate, na nogama patike, govore i pjevaju između četiri reda nebesko plavih stolica, od ta četiri reda u dvama su stolice postavljene hrbat na hrbat, a na jednoj, njima sa strane, za kompjuterom i mikrofonom i s gitarom u rukama sjedi Oriđanski i vodi pjevanje, dok je Unkovski dalje iza njegovih leđa. Glas je prozni i pjevački, sedmoro glumaca to radi u hipu, impresivno skladno, njihova igra svjedoči o velikoj predanosti i ljubavi prema umijeću. Dijalozi su takvi da od njih boli trbuh, a songovi su vedri, ali vuku suze iz očiju. Dva sata čiste opčinjenosti čine da je čovjeku malo jedan stomak i dva oka.
Predstavom se tematizira petostoljetni zajednički život gradskih etničkih zajednica grada Soluna, onaj život koji je kod nas zamijenila već pohabana riječ: suživot. Jevreji su Carstvu koje ih je prihvatilo uzvratili tako što su Carstvo obogatili bogatstvo mu stalno obogaćivali. Umijećem pravljenja knjiga, prevođenjem, trgovinom, zanatima. Oni su u Solunu formirali jednu od najmoćnijih i najznačajnijih zajednica, određivali su trgovački i kulturni život grada. Prije osnivanja grada Tel Aviva, godine 1909, Solun je bio jedini grad na svijetu čiji je glavni jezik bio jevrejski, u ovom slučaju jevrejsko-hispanski, poznat kao ladino (iberijski ekvivalent jiddischa). U gradu Solunu je na jevrejski šabat gradska luka bila zatvorena.
Kao i u velikoj Mazowerovoj knjizi, i u skopskoj predstavi muslimani, hrišćani i Jevreji stupaju najjasnije na historijsku pozornicu počevši do 1912, kada u Solun ulazi grčka vojska. Do tada je u gradu živjelo oko 25 posto pravoslavnih Grka. U desetak godina koje slijede kozmopolitski grad Salonika biva podvrgnut drastičnoj helenizaciji. Nacionalna država stupa na mjestu carstva, i stupajući čini pustoš. Za muslimansko stanovništvo dolaze crni dani. Solun se puni doseljenicima, a prazni od muslimana. Vrhunac je godina 1923. kad nastupa izvršenje sporazuma o razmjeni stanovništva. Solun između dva rata bio je grad radnika i izbjeglica, grad obilježen mučnom integracijom novodošlih maloazijskih Grka čiji je broj bio toliki da su jevrejsku većinu učinili manjinom. Sve se to i vidi, a još više osjeća i u predstavi koju izvode sedmoro makedonskih glumaca: na mjesto igre zajedničkih etničkih komponenata nastupaju tegotni odnosi između grčke države i jevrejskoga grada Salonike.
Težište predstave su događaji pred deportaciju solunskih Jevreja iz njihove četvrti Baron Hirsch u dio Auschwitza Birkenau. Strašna je, neopisivo strašna uloga glavnog solunskoga rabina i predsjednika jevrejske zajednice doktora Zvi Koretza u posredovanju između svoje zajednice i nacističke komandanture koju predstavljaju oficiri Alois Brunner i Dieter Wisliceny. Ta uloga nadmašuje i principe na kojima se gradi antička grčka tragedija: sve što se čini kako bi se nesreća spriječila, sve to nesreću samo još više zaziva i približava. Aškenaskom rabinu Koretzu uzalud su bili njegova pobožnost i strpljenje, uzalud i savršeno znanje njemačkoga. Sa njime su, kao što bi vjerovatno bili i bez njega, Jevreji grada Soluna, njih prema njemačkim dokumentima 43.850, u 19 željezničkih kompozicija, bili odvedeni u najsramotnija mjesta njemačke, a bogme i srednjoevropske povijesti i geografije. Ondje su skoro svi odmah po dolasku bili utjerani u gasne komore. Monolog doktora Koretza, glavnog rabina jevrejske zajednice, posebno je mjesto u predstavi. Rabin kaže kako je on kao vjernik u Boga, vjerovao i u Čovjeka i kako se ne može vjerovati u prvoga, a sumnjati u drugoga. Iz te vjere on traži od svoje zajednice da poštuje nacističke naredbe o nošenju žute jevrejske zvijezde, o pretvaranju četvrti Hirsch u geto. Njegov monolog o praznim kućama, praznim ulicama i praznoj duši samo je još jedan avetinjski glas u gradu čija su kultura i život, izgrađivani kroz stoljeća, upropašteni ili uništeni u četrdesetak godina s takvom samouvjerenošću kao da nikad nisu postojali.
Tome u potvrdu ide i potresno svjedočenje muzičarke Eleniki, koja 1983. u taverni govori o tome kako je u vremenu od 1917. do 1949. razoren zajednički solunski život, pa je njen prijatelj Mustafa umro u Edrenu, pa je Sara umorena u Auschwitzu, a Dimitrios, kao partizan, poginuo na Gramosu. U predstavi se posebno ne tematizira bolna tema odgovornosti državnih i narodnih struktura Grčke u sudjelovanju ili zatvaranju očiju pred progonima i diskriminaciji i Jevreja i Turaka, što valja razumjeti i kao znak gospodstva i ‘nedolivanja ulja na vatru’ cijelog kolektiva teatra u vremenima teškim za status makedonske države u današnjoj Grčkoj.
Komad se završava nadahnutim pjevanjem čuvene grčke pjesme Volim te(Σ’αγαπώ), one u kojoj su oni stihovi Volim cijeli svijet/ jer u njemu ti živiš(αγαπώ κι όλο τον κόσμο/γιατί ζεις κι εσύ μαζί). Pjesmom se, na tom mjestu, podsjeća na maksimu da se svijet može i mora spasiti ljubavlju, ali i gorko sjećanje da se možda i ne može spasiti.
Predstavu ‘Solun – grad duhova’ trebalo bi davati po cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji. Ne znam, nisam stigao ni da pitam, da li je igdje izvan Skoplja igrana. Društvima, kojima razularene političke i kulturne elite neprekidno srozavaju živote, možda bi ovakve predstave učinile neko dobro. U opomenu da su nacija i čista nacionalna država najstrašniji i najskuplji projekti. U ova vremena kad slušamo sablasne zahtjeve za daljnjim etničkim čišćenjima zemalja u kojima živimo i kad nam, pred očima, bivaju rehabilitirani zločinci i zlikovci pod čijim su naredbama vršeni masovni zločini nad nenaoružanim muškarcima, ženama i djecom. Najosjetljivim ljudima bi ova predstava mogla doći ako ne baš kao utjeha, a ono barem kao potvrda onoga zahtjeva koji je doveo do izraza veliki aleksandrijski pjesnik Palada iz četvrtog stoljeća prije naše ere, a sačuvanog u desetoj knjizi Palatinske antologije:
Život je smijeh i teatar; nauči se ili da glumiš
(Glumom ozbiljnost da gnaš!) – ili pak podnosi bol.
