Tako završava ljubav.
Uvijek u tuđoj zemlji,
pod nebom koje netko prisvaja
nazivajući ga svojim
niječući njegovu beskonačnost,
zaboravljajući da čak i kiša putuje
poput zgužvane košulje
u kuferu oblaka
od grada do grada
od jedne do druge
podstanarske sobe.
Bacio sam oblutak naše sreće
na dno rijeke,
u Tagus, šutljiv i mrzovoljan,
trbuh koji može
progutati i ljubav i život
i sve što inače ide k vragu.
Prozori Alcantare
otvoreni poput lepeza
na ljepljivom morskom vjetru
saučesnički su namigivali,
jataci odricanju prava na utjehu.
Moram ostaviti nekom drugom
da ti govori o ljubavi.
Napustit ću Lisabon,
neću se osvrnuti na ocean,
otići ću kao lopov
koji je ukrao zlatno srce jeseni.
Marko Tomaš
LOM, Beograd, 2015.
