Mislim da me se zemlja sjetila,
uzela me natrag tako nježno,
slažući svoje tamne suknje, svoje džepove
pune lišaja i sjemenja.
Odspavala sam kao nikad prije, kamen u riječnom koritu,
ništa između mene i bijele vatre zvijezda
osim mojih misli, a one su plovile lake kao moljci
među granama savršenog drveća.
Čitave noći sam čula mala kraljevstva
što oko mene dišu, kukce
i ptice koje rade svoj posao u tami.
Čitave noći sam se dizala, padala, kao u vodi,
hvatajući se u koštac sa svijetlom sudbinom. Do jutra
sam nestala barem desetak puta
u nešto bolje.
Mary Oliver
(Prevod s engleskoga jezika Vera Vujović)
Meditativna poezija Mary Oliver (1935. – 2019.), građena na lokalitetima obale Atlantika, rodnog Ohia i Nove Engleske, nastajala je doista iz ‘’prakse’’ redovitih svakodnevnih lutanja prirodom u zoru, boravaka u šumi, uspinjanja planinama. Tematski je usmjerena na događanje u prirodi prevedeno u tekstualno iskustvo, impulsom njegova svjedočenja, često u mističkom stapanju s prirodnim okolišem.
Svijest da postoji osobnost Prirode i da se mudrosti nalazi u divljini i samoći, zajednička je njezina nit s Thoreauovom prozom, zajednička srž s pjesničkom i mislilačkom tradicijom koja od Whitmana i Emersona, unatrag prema Blakeu i Jezerskim pjesnicima, uz rousseauovski mit o ‘’plemenitom divljaku’’, dopire do antičkih bukoličara.
No nadasve imaginativnim približavanjem indijanskom duhu – subjektu koji biva u prirodi, kao da uravnotežuje historijsku nelagodu čovjeka suvremene civilizacije američkog kontinenta. (Njezina je peta zbirka – ‘’American primitive’’ – dobitnica Pulitzerove nagrade 1982. godine).
Kao i u nepobitnoj sociološkoj ili rodnoj dimenziji, pjesništvo Mary Oliver i u kontekstu je suvremene eko-poezije neizravno angažirano. Međutim, ono transcendira svaki povijesni kontekst – kao i osobnu konfesionalnost, tek otvarajući pjesmama filozofska pitanja i samo preslikavajući trenutak otkrivenja o subjektu i o ‘’drugome’’ – Prirodi – snažno numinoznoj u svojim najmanjim i najpomnijim pojavnostima. U njegovu leksiku učestalo nailazimo na fonetski jednostavne oblike glagola ‘’voljeti’’ (u engleskom jedan slog) – kao duboko jednostavno iskustvo kojim se iznova potvrđuje čovjekovo ‘’mjesto u obitelji stvari’’; ili kriterij po kojem i bića prirode moraju ‘’imati dušu’’; temelj za pravo, i ispunjenost smisla, života na zemlji. Tik do njega su raznolikiji leksički oblici zadivljenosti ljepotom. Fascinacija pojavama cvijeća, minucioznim zvukovima i šušnjima u šumi, detaljima životinjskih tijela, smrću jednako kao i životom. Na kraju, ono izravno poziva na gledanje – koje je više od samog akta promatranja: prisutnost u kojoj će se dogoditi promatračevo povlačenje s mjesta ‘’subjekta’’ i pretvaranje u promatrano. Bez gubljenja granice jezične forme, dapače, njenim besprijekornim ‘’držanjem mjesta’’ za transcendentalno.
Vera Vujović
