Intervju maja 1979. – drugi dio
Razgovarala: Branka Bogavac
BB: Kad čovjek gleda tvoje slike ima utisak da ih gleda kroz jednu finu, vrlo nježnu zavjesu. Da li bi htio reći nešto o toj svjetlosti?
D: Da, to je čvor svjetlosti. Ta je svjetlost pala na moje slike kao prašina, jer, ja radim po cio dan na dnevnoj svjetlosti (ne na električnoj), i to je važan njihov elemenat kao kad vazduh uđe u kuću čim se otvore prozori. Ta svjetlost uđe. To nije ništa novo. Impresionisti su krajem prošlog vijeka slikali napolju i zato su njihove slike pune svjetlosti kao krvi. I onaj Englez koji je davno pravio slike, Tarner, on je napolju slikao. Veoma je važno da li čovjek slika napolju, u velikoj svjetlosti ili u mraku.
BB: Da li je Tarner uticao na tebe? Zašto si baš pomenuo Tarnera?
D: Ne. Ja sam se pošto sam pogledao desno i lijevo, Tarnera i druge, sjetio nekih mojih slika u kojima ima svjetlosti. Slikarstvo je, u stvari, jedna priča o svjetlosti, komentar o svjetlosti. Svjetlost u slikarstvu je isto važna kao riječ u poeziji. A boja? Nju vidimo zbog svjetlosti. Svjetlost je uvijek u boji. Ako nema svjetlosti nema ni boje. Isto kao kad ne bi bilo života, ne bi bilo ni smrti. U prirodi boja je mnogo diskretnija. Ljudi su upotrijebili boju kao što su upotrijebil i kamen za kuću, kao izraz, kao jedan rječnik. Komplementarne boje, i uopšte boje postale su neki tehnički smisao, više nego umjetnički.
BB: Kompozicija uopšte?
D: Slika treba da ima i forme i ove. Da ima autonomni život, da se ,drži“, da se vidi da je dobro stala. Ne može slika da bude danas dobra, pa sjutra da nije dobra. To ne postoji. Jedini način je, bar što se mene tiče, da dugo radim sliku. Jutros sam radio jednu sliku koju sam počeo prije šest godina. Iz čiste neke radoznalosti, i — odlično ide. Ne da je popravim, nego da je obogatim. Ne zna se kad čovjek treba da prestane da slika jednu sliku, jer se lako prevariti. Kad bi to moglo da se zna.. . ! Jednog dana mi je rekao jedan slikar: „Uh, što je fino kad čovjek radi čitav dan, a uveče izađe iz ateljea i kaže sebi — baš sam danas dobro radio!‘‘ Ja sam ga začuđeno gledao. Ja nikad nijesam imao taj osjećaj, a ako sam ga nekad i imao, sjutradan sam se grdno prevario.
BB: To je utisak svih onih koji teže savršenstvu?
D: Ja nikad nijesam zadovoljan. Da sam zadovoljan ja bih se šetao po Parizu. Ja sam mnogo angažovan u slikarstvu. Meni je to moje slikarstvo, da oprostiš, važnije od mog života.
BB: Da li bi htio da mi pričaš o toj želji da izraziš sebe, ono svoje unutrašnje u slici?
D: Ti si to osjetila kad si vidjela zimus onu sliku o kojoj si prije govorila. Umjesto da ti odgovorim, e, sad objasni ti tu sliku.
BB: Tvoja slika o kojoj je riječ priča jedan život. Ona ima etape, ona priča o lijepom, koje je za mene vrlo važno, ona priča i o onom što nazivamo strašnim a što je opet dio života, o raspadanju, o rađanju, mislim na bol koji ono pričinjava, o životu i življenju. Ima tamo u jednom kraju neki dvorac, pa neka lijepa lica, a u drugom kraju je nešto ružno, ono što mi tako nazivamo.
D: Tebe mnogo deranžira ta strana odvratnog, strašnog i groznog kod mene! Ti si rekla da je za tebe vrlo važno lijepo. Nije važno lijepo. Zato što će ljudi da se snađu na bilo koji način da se to lijepo održi u životu. Radi se o velikoj i važnoj stvari. Ti mi postavljaš pitanje na koje ja ne mogu da odgovorim. U stvari, mogao bih da kažem sad i da ne panem mrtav, da meni i odgovara ružnoća na neki način, jer to je neki put ka univerzalnoj istini, ali put nekoj slobodi. Ipak, ružnoća postoji do te mjere da ona više nije ružnoća. Toliko smo navikli na nju.
BB: Što je ružno?
D: Ružnoća je mediokritet.
BB: Da li je na tebe uticao neki pisac?
D: Gogolj. Ne da je uticao nego sam mu kopile. Ja sam kopile Gogoljevo. Ja puno volim Gogolja. Pljuškin iz „Mrtvih duša“ .
BB: Osjećanje sreće?
D: Nije ni to neko rješenje. Kad razmišljaš o stvarima na taj način, dozvoliš da se izbjegne ono glavno. Sreća, to je detalj, to nije smisao. To je pogrešni smisao. Ima ljudi u slikarstvu koji su bili srećni pa su napravili dobre slike, a bili nesrećni pa opet napravili dobre slike. Da li tu ima nekog pravila?
BB: Mize kaže: „Najljepše pjesme je stvorio najveći bol“ .
D: I ja imam taj utisak.
BB: Da li si napravio koju sliku kao posljedicu izuzetnog događaja koji te je pogodio?
D: Nemam pravo da govorim o tome. Za mene je čitavi život neka katastrofa. To može da pređe u kultivisanje neke opasnosti, nezgode, da pređe u sujevjerje.
BB: Kako počinješ jednu sliku?
D: Zavisi od momenta. Od kad sam hotimično iskomplikovao slikarstvo ja sam nesposoban da zamislim jednu sliku. Ja moram da je – napravim. Ne mogu ništa da zamislim. I ako zamislim kako da preradim sliku, ne da je popravim nego da je poboljšam, to je najteža situacija. Slika može da se omlitavi. Ja joj prilazim i s namjerom da napravim najbolju sliku što je ikad naslikana. A postoji opasnost da napravim najgoru sliku. Jer, ja još nijesam našao način kako da se napravi dobra slika. Ja ne znam taj način. Ja učim taj način svaki dan. Tako može da odgovori svaki. Ko odgovori drugačije to je budala. Ili hvalisavac. Samo, ja mislim da kad čovjek napravi odličnu sliku, da on toga nije ni svjestan.
BB: Postoji mišljenje da čovjek stvara bolje u jednom određenom mjestu. Da li je to slučaj sa tobom?
D: To je tačno. Ja ne mogu nigdje da slikam nego u Eruvalu. Mogu da crtam i ovdje u Parizu, ali slikam tamo. Postoji jedna granica tih teških tegoba, i kad se ona pređe nauči se taj prostor napamet, osjeća se i tada se dobro radi. Samo to je, dugo. Ja ne mogu da odem nigdje na drugo mjesto pa da slikam. Slikarstvo je vezano zbog svjetlosti i boja za jedan kraj.
BB: Je li Eruval uticao na tvoje slikarstvo?
D: Ne da nije uticao, nego sam ja ovo moje slikarstvo tu i napravio. Unio sam svjetlost, materiju, ritam slike.
BB: Da li ti je po nečemu blizak nadrealizam?
D: Ja nijesam nadrealista, to je predratni pokret a ja sam išao za vrijeme rata u prvi osnovne. Ja nijesam mogo da uđem u nadrealiste. Nadrealizam je pokret koji više ne postoji kao takav u svijetu. Kao oni postimpresionisti koji ne valjaju ništa, i post realisti ne valjaju ništa. Ja sam pokušao da izbjegnem svako pripadanje. Po nekim slikama može da se vidi uticaj nadrealizma i ja te slike mrzim. Te se slike ne viđaju često.
BB: Bi li rekao štogod o današnjim pravcima? I slikarima?
D: Ja to slabo pratim. Mnogo sam zauzet svojim slikama da bih imao vremena da im laskam ili da ih objašnjavam. Mene to ne interesuje.
BB: Šta misliš kakve bi šanse, kad bi se vratio, imao figuralizam?
D: Nikakve! On ne može da se vrati. Njegovo mjesto je zauzela fotografija. Ali, slikarstvo je najuzbudljivije ipak onda kad je figurativno zato što se čovjek na neki način tada gleda u njemu kao u ogledalu. A zašto se takvo slikarstvo zapušta? Zbog tegobe. Teško je napraviti figuru i spolja i iznutra. Teško je napraviti a da ne liči ni na Pikasa ni na ovoga ni na onoga. Nije to baš lako. Samo, ja omatram da je mnogo veće dobro učinila avangarda početkom vijeka od Rusije pa do Pariza i Berlina, negoli portreti iz 19. vijeka koji su, u stvari, bili fotografije. Jer tada nije bilo fotografije.
BB: Tvoje osjećanje pred platnom? Bol, uzbuđenje, misao?
D: Ja nijesam mislio na te stvari, ali ti si to dobro definisala i mislim da osjećam sve to zajedno.
BB: Slikarstvo je umjetnost prostora. Šta je za tebe prostor i kako ga ti rješavaš?
D: To je pravo pitanje, ali i najteže da se riješi. To daje fizionomiju slici. Kako moje rođene slike nemaju neki precizni siže, nemaju neku temu, prostor im udara pečat a to je najteže. To je najvažniji elemenat, prostor u slmci. On je skrojen preko boja, formi i svjetlosti. To je prostor a ne neka perspektiva koja se poziva na renesansu. To je vještački način da se perspektiva sugeriše. Prostor treba da se osjeća kao neka senzualna stvar, da se osjeća kao neka toplota. To je prostor, a ne da postaviš nešto daleko a nešto blizu.
BB: Da li postoje linije, crte, boje koje ti voliš?
D: To se vidi. U mojim slikama su neke plave, blijede boje, to su jedva-boje.
BB: Jesu li kod tebe simboli?
D: Naravno, boje su simboli par excellence, ali pošto ja ne upotrebljavam puno boja u slikama, to ja nijesam pozvan da prevedem njihove simbole. U mojim slikama ima malo boja. Ja nijesam kolorista. Te hladne, ledene boje što se često viđaju na mojim slikama čine da slike nijesu teške. Jer, kad ima mnogo boja, slika oteža i kao da hoće da padne. Slika treba da lebdi, ona treba da živi. Boje su i spas i propas’. U tome je problem. Meni je najbolje kad imam vrlo malo boja, da bude jasno. Ne volim tople, vrele boje. Znači, i kompozicija boja, forma i prostor, sve to zajedno čini sliku.
Nastaviće se
