Više od nošenja maske muči me
što ne otvaram prozor češće.
Sve rjeđe udišem svemir.
Ne podnosim kada mi se ljudi ispričavaju
za suze
i zahvaljuju za zagrljaj,
još manje što se zrcalim u njima;
emocija je na margini poslana da umre.
Teška sam; pedesetak kila bilježi vaga,
a duša tonu uništenih snova.
Sve mi je mučnije koncentrirati se na kafanske razgovore;
na priče o svemu,
na priče o ničemu.
Zamišljam da je čaša pješčani sat
i da vrijeme curi u moje grlo.
Još jednu rundu!
Popit ću sekunde očaja, bit ću ubojica na eks.
Zaklat ću stvarnost i roditi novo proljeće.
Trajat će četiristo godina.
Toliko je sasvim dovoljno
da se sve galaksije svijeta iskupe
za ovu jednu otetu.
Prokurvat ću najveći strah:
obzor je tama strašnija od mraka,
odjekuje samo nesnosna tišina.
Duša mi je razlomljena na stotinu mrtvih zvijezda,
a um je jedini živ.
Tako ja zamišljam pakao.
Bojana Guberac
