Lav i jednorog: Socijalizam i engleski duh (4)
V
Nije bilo čovjeka u Engleskoj koji nije bio pogođen stagnacijom u razvitku Imperija između dva rata, ali naročito i neposredno pogodila je dva važna podsloja srednje klase: militarističko-imperijalistički sloj, kojeg posprdno nazivaju blimpi i ljevičarsku inteligenciju. Ova dva naoko neprijateljska sloja simboličke suprotnosti – slabo plaćen pukovnik bikovske šije i sićušna mozga, poput dinosaurusa, i intelektualac sa svojim visokim čelom i tankim vratom – mentalno su povezani i neprestano utječu jedan na drugog; u svakom slučaju u znatnom broju potječu iz istih obitelji.
Prije tridesetak godina sloj kojem su pripadali blimpi počeo je gubiti svoju vitalnost. Obitelji srednjeg sloja koje je veličao Kipling, plodne neintelektualne obitelji čiji su sinovi bili časnici u kopnenoj vojsci i ratnoj mornarici te se rojili po pustim i jalovim mjestima zemaljske kugle od Yukona do Irrawadalyja, počele su iščezavati prije 1914. Ubio ih je telegraf. U smanjenom svijetu, sve više i više upravljanom iz Whitehalla, svaka je godina pružala sve manje mogućnosti osobne inicijative. Ljudi kao Clive, Nelson, Nicholson, Gordon, ne bi za sebe našli mjesta u modernom Britanskom imperiju. Oko 1920. gotovo svaki centimetar kolonijalnog carstva bio je pod neposrednim nadzorom Whitehalla. Dobrohotni, precivilizirani ljudi, u tamnim odijelima i crnim pustenim klobucima, s uredno umotanim kišobranima obješenim preko lijeve podlaktice, nametali su svoj skučeni pogled na život Malaji i Nigeriji, Mombasi i Maudalayju. Nekadanji graditelji Imperija bili su degradirani na status činovnika, zakopavajući se sve više i više pod brda papira i u birokratizam. Ranih dvadesetih godina moglo se diljem Imperija vidjeti postarije činovnike, koji su proživjeli bolje i neovisnije dane, kako se nemoćno previjaju pod promjenama što su se upravo tad odvijale. Od tog doba postalo je gotovo nemoguće dobiti mlade pametne ljudi da se uposle u carskoj administraciji. Iste su se promjene događale u trgovačkom svijetu. Velika monopolistička društva progutala su mnoštvo sitnih trgovaca. Umjesto da se upute u pustolovno trgovanje u unutrašnjost Indije, sjedali su za pisaće stolove u Bombayu ili Singapuru. A život je u Bombayu i Singapuru zapravo bio dosadniji i sigurniji nego život u Londonu. Imperijalistički je osjećaj ostao snažan u srednjem sloju, potaknut uglavnom obiteljskom tradicijom, ali posao upravljanja Imperijem izgubio je svoju privlačnost. Malo je koji sposoban čovjek otišao istočno od Sueza, ako je to ikako mogao izbjeći.
Ali općenito slabljenje Imperija i u stanovitoj mjeri britanskog morala, što se dogodilo u vrijeme tridesetih godina ovog stoljeća, pomalo je djelo i lijeve inteligencije koja je bila jedna vrsta čira što je nabujao na učmalosti Imperija.
Valja napomenuti da danas i nema inteligencije koja nije u nekom smislu »lijeva«. Vjerojatno je T.E.Lawrence bio posljednji intelektualac desničar. Od otprilike 1930. svatko koga se smatralo »intelektualcem« živio je u stanju kronična nezadovoljstva s postojećim poretkom, što je bilo neizbježno, jer u društvu, kako je bilo ustrojeno, za njega nije bilo mjesta. U Imperiju koji je naprosto stagnirao, niti se razvijao niti raspao, i u Engleskoj kojom su vladali ljudi čija je jedina odlika bila da su glupi, biti »pametan« značilo je biti sumnjiv. Ako ste bili takav um da ste mogli razumjeti pjesme T.S.Eliota ili teorije Karla Marxa, vaši su pretpostavljeni budno pazili da ne dođete na bilo kakav važniji položaj. Intelektualci su svoje sposobnosti mogli iživjeti samo u književnim časopisima i ljevičarskim političkim strankama.
Mentalitet engleske ljevičarske inteligencije može se proučiti iz pola tuceta tjednika i mjesečnika. Odmah primijetimo, jer to je u njih najupečatljivije, njihovo negativno, svadljivo stanovište, potpun nedostatak, kroz cijelo to razdoblje, ikakva konstruktivna poticaja. Malo što se nađe u njima osim neodgovorna zanovijetanja ljudi koji nikad nisu bili i nikad nisu očekivali da će biti na vlasti. Druga upadljiva karakteristika je emotivna plitkost ljudi koji žive u svijetu ideja i imaju vrlo malo veze s fizičkom stvarnosti. Mnogi su intelektualci s ljevice bili mlaki pacifisti do 1935. Huškali su iz sveg glasa na rat protiv Njemačke između 1935. i 1939. i onda se smjesta ohladili, čim je rat započeo. Općenito je, iako ne potpuno, istina da su ljudi koji su bili »antifašisti« u vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, danas defetisti. A ispod svega leži važna istina o mnogim engleskim intelektualcima – otuđili su se od pučke kulture zemlje.
Po svojim težnjama, u svakom slučaju, engleska je inteligencija evropeizirana. Oni preuzimaju svoju kuhinju iz Pariza, a svoje ideje iz Moskve. U općem moru domoljublja oni tvore neku vrstu otoka otpadničke misli. Engleska je možda jedina velika zemlja čiji se intelektualci srame svoje nacionalnosti. U ljevičarskim se krugovima oduvijek osjećalo kao da postoji nešto sramotno u tom što je netko Englez i da je svima dužnost da se izruguju svakoj engleskoj instituciji – od konjskih trka pa do pudinga od sala.
Nevjerojatno, ali nedvojbeno je istina, da se gotovo svaki engleski intelektualac osjeća više posramljen u stavu mirno za vrijeme sviranja nacionalne himne, nego što bi se osjećao da ga uhvate u krađi iz škrabice za milodare. Za vrijeme kritičnih godina mnogi su ljevičari podrivali i nagrizali britanski moral pokušavajući da šire jedan nazor koji je ponekad bio razvodnjeno pacifistički, kadikad silovito proruski, ali uvijek antibritanski. Teško je reći koliki je zapravo bio njihov utjecaj, ali zacijelo posljedice nisu izostale. Da je britanski narod nekoliko godina trpio stvarno slabljenje morala, tako da su fašističke države držale da j e »dekadentan« i da se bez straha mogu s njim zaratiti, za to je djelomično odgovorna i intelektualna sabotaža ljevice. I »New Statesman« i »News Chronicle« protestirali su zbog minhenskog sporazuma, ali čak i oni su donekle pridonijeli da je do njega došlo. Deset godina sustavna huškanja na blimpe štetno se odrazilo čak i među samim blimpima, pa je postalo teže nego ikad prije navesti mlade inteligentne ljude da stupe u oružane snage. Zbog stagnacije Imperija vojnička srednja klasa morala je neizbježno izumrijeti, ali širenje plitkih ljevičarskih ideja još je više ubrzalo taj proces.
Jasno je pak da je osobit položaj engleskih intelektualaca u posljednjih deset godina, kao čisto negativnih stvorenja, pukih antiblimpova, bio nusprodukt zaglupljenosti engleske vladajuče klase. Društvo od njih nije moglo imati koristi, jer njih nije bio usađen osjećaj da »domovina kakva bila, rođenu je sinku mila«. I blimpovi i intelektualci uzimali su za gotovo, kao da se radi o prirodnom zakonu, rascjep između patriotizma i inteligencije. Ako ste bili patriot valjalo je da čitate »Blackwood Magazine« i da na sav glas hvalite bogu što vas nije stvorio »vrlo umnim«. Ako ste pak bili intelektualac, rugali ste se s nacionalnom zastavom i smatrali fizičku snagu barbarstvom. Zacijelo nešto tako besmisleno nije moglo potrajati. Bloomsburryjevski intelektualac sa svojim mehaničkim posprdnim osmijehom isto je toliko preživjela pojava koliko i konjički pukovnik. Modernoj su naciji obojica nepotrebni. Patriotizam i inteligencija moraju opet poći ukorak. Činjenica je da smo u ratu, i to u vrlo osebujnom ratu, koji bi to mogao omogućiti.
VI
Proširenje srednjeg sloja u oba smjera, prema gore i prema dolje, jedna je od najvažnijih pojava u Engleskoj u posljednjih dvadesetak godina. Proces je toliko zamašan da staru klasifikaciju društva na kapitaliste, proletere i sitnu buržoaziju (maloposjednike) čini neupotrebljivom.
Engleska je zemlja gdje su bogatstvo i financijska moć u rukama malog broja ljudi. Malo ljudi danas u Engleskoj jedva da išta posjeduje osim svoje odjeće, pokućstva i u najboljem slučaju kuće. Seljaštvo je već davno nestalo, samostalni trgovci na malo propadaju, sitnih poslovnih ljudi sve je manje. Ali istodobno moderna je industrijska proizvodnja postala tako komplicirana da ne može postojati bez velikog broja dobro plaćenih menadžera, trgovačkih putnika, kemičara i tehničara svih vrsta, kojima opet treba profesionalna klasa liječnika, pravnika, nastavnika, umjetnika itd., itd. Tendencija je dakle suvremenog kapitalizma da širi slojevitost srednje klase, a ne da uguši srednju klasu, kako se nekad pretpostavljalo.
Ali važnije od tog je prodiranje sitnoburžoaskih nazora i životnih navika među radničkom klasom. Britanska radnička klasa danas u mnogom pogledu živi bolje nego prije trideset godina. To valja djelomično zahvaliti naporima Saveza strukovnih sindikata (Trade Unions), a djelomično napretku znanosti i tehnike. Često se zaboravlja da unutar prilično uskih granica životni standard neke zemlje može porasti bez odgovarjućeg povećanja realnih nadnica. Do određene granice civilizacija se može podići na svojim privjescima. Ma kako nepravično da je društvo ustrojeno, određen tehnički napredak zacijelo koristi cijeloj zajednici, jer stanovita dobra nužno pripadaju svima. Milijunaš ne može, na primjer, rasvijetliti ulice samo za sebe, a zatamniti ih za druge. Danas se gotovo svi građani civiliziranih zemalja voze po dobrim cestama, piju nezagađenu vodu, uživaju policijsku zaštitu, čitaju knjige iz besplatnih knjižnica i vjerojatno pohađaju neku od besplatnih škola.
Državno je školstvo u Engleskoj vrlo škrto financirano, ali je ipak napredovalo, uglavnom zbog predanog napora nastavnika, a i navika čitanja proširila se do nerazmjernih granica, pa bogati i siromašni čitaju iste knjige, a također gledaju i iste filmove i slušaju iste radio programe. Smanjile su se i razlike u načinu života masovnom proizvodnjom jeftine odjeće i poboljšanjem uvjeta stanovanja. Što se tiče vanjskog izgleda, odjeća bogatih i siromašnih, naročito u odijevanju žena, razlikuje se mnogo manje nego prije trideset ili čak petnaest godina. A u pogledu stanovanja, Engleska je još uvijek puna bijednih i prljavih gradskih četvrti koje su otvorena rana civilizacije, ali, uglavnom općinske vlasti izgradile su mnogo kuća za posljednjih desetak godina. Moderna općinska kuća s kupaonicom i električnom strujom manja je od vile burzovnog mešetara, ali je naizgled ista vrsta kuće, što nije i seljačka kuća poljskog težaka. Osoba odrasla u općinskom stambenom naselju se na primjer doima – doista na očigled i jest – više kao pripadnik srednjeg sloja nego osoba odrasla u bijednoj gradskoj četvrti.
Opće poboljšanje uvjeta života posljedica je tih promjena. Promjene su pak ubrzane činjenicom da moderan način proizvodnje neprestano zahtijeva sve manje fizičkog napora, pa stoga rad manje iscrpljuje ljude. Mnogi radnici u lakoj industriji doista su manje manuelni radnici nego neki liječnik ili trgovac mješovitom robom. Radnička klasa i srednji sloj sve se više sjedinjuju u navikama, ukusima i vanjštini. Ostaju distinkcije u privilegijima, ali smanjuju se realne razlike. »Proleter« starog kova – razdrljene košulje, neobrijana lica, kvrgava mišičja od teškog rada – još se može susresti u područjima teške industrije na sjeveru Engleske.
Poslije 1918. počeo se u Engleskoj formirati jedan nov, dotad neznan, sloj ljudi neodređenog društvenog razreda. Još 1910. svako se ljudsko biće na ovim otocima moglo u tren oka »razvrstati« prema odjeći, vladanju, načinu govora. Sada to više nije moguće, naročito u novim gradskim područjima koja su se izgradila kao posljedica motorizacije i širenja industrije prema jugu. Područja s lakom industrijom i područja uz magistralne putove, mjesta su gdje valja tražiti klice buduće Engleske. U Sloughu, Dagenhamu, Barnetu, Letchworthu, Hayesu – svuda zapravo u predgrađima velikih gradova – stari se način života mijenja u nešto novo.
Na tim golemim novim područjima od stakla i opeke ne vide se više upadljive osobitosti gradova starijeg tipa s bijednim i prljavim četvrtima i velikim stambenim najamnim kućerinama, a ni osobitosti sela s vlastelinskim dvorima i jadnim seoskim kućercima. Još uvijek postoji golema razlika u prihodima, ali radi se o istoj vrsti života koji se živi na raznim razinama, u stanovima sa svim kućanskim električnim napravama ili općinskim stambenim kućama duž betonskih cesta ili u ogoljenoj demokraciji javnih plivališta.
To je poprilično nespokojan i nekulturan život kojeg se smisao vrti oko konzervirane hrane, prelistavanja časopisa »Picture Post«, radija i stroja s unutarnjim sagorijevanjem.
To je civilizacija u kojoj djeca rastu s potankim znanjem svega o magnetskom upaljaču motora, a u nepoznavanju Biblije. Toj civilizaciji pripadaju ljudi koji su izrasli iz modernog svijeta i stoga se u njemu najugodnije osjećaju: tehničari i dobro plaćeni visoko kvalificirani radnici, zrakoplovci i njihovi mehaničari, stručnjaci za radiofoniju, filmski producenti, poznati novinari i industrijski kemičari.
Oni pripadaju neodređenom društvenom sloju koji je počeo uklanjati stare klasne razlike.
Ovaj rat, ukoliko ga ne izgubimo, dokrajčit će većinu postojećih klasnih povlastica. Svakim je danom sve više ljudi koji to jedva čekaju. A ne moramo se plašiti dok se mijenja njegov način, da će život u Engleskoj izgubiti svoju osebujnost. Novi crveni gradovi na širem prigradskom području Londona podosta su sirovi, ali te su pojave samo osip koji prati promjene. Izvuče li se Engleska iz rata, u bilo kakvom obliku, ona će svejedno biti duboko obojena karakteristikama o kojima sam govorio. Intelektualci koji se nadaju da će je vidjeti germaniziranu ili rusificiranu, razočarat će se. Blagost, licemjerstvo, nepromišljenost, štovanje zakona i mržnja uniforme neće nestati, živjet će i dalje zajedno s pudingom od sala i maglovitim nebeskim svodom. Jer, da bi se uništila jedna nacionalna kultura, morala bi se dogoditi neka doista vrlo velika katastrofa, kao poduže robovanje neprijatelju tuđincu. Srušit će Burzu, traktor će vući plug umjesto konja, u ladanjskim će se dvorima otvoriti dječja ljetovališta, a natjecanja između Etona i Harrowa past će u zaborav, ali Engleska će i dalje biti Engleska, vječno živo biće što se pruža iz prošlosti u budućnost i, poput svih živih bića, ima moć da se toliko promijeni da ju je teško prepoznati, a da pri tom još uvijek ostane ona ista Engleska.
Džordž Orvel
