“Odista, takav sam noćnik što tragiku svijeta pije” (T. Ujević)
“Moj stav je da je prokleta šteta što se život ikada razvio na ovoj ili bilo kojoj drugoj planeti i da bol koji stvorenja trpe čine postojanje neprekidnim i vječitom košmarom. Ovaj stav se nalazi u pozadini svega što sam ikada napisao.”
Kada sam nabasao na ovu rečenicu osjećao sam se kao da sam sreo starog prijatelja. Mislim da sam bio antinatalista još kao tinejdžer, mnogo prije nego što sam znao za taj pojam, i za to da se doktrina da je moralno neispravno učestvovati u produženju vrste može braniti sasvim solidnim filozofskim argumentima. O Ligotiju sam doduše znao ponešto,čuo sam za ime ali tek sporadično, iz nekih recenzija na Ognjanovićevom blogu Cult of Ghoul. Riješio sam,dabome, da ga bolje upoznam. Na naš jezik su prevedene tri njegove knjige: “Teatro Grottesco” , “Pisar tame” i “Dnevnik Noći”. Odabrao sam treći naslov i mislim da nisam pogriješio.
Tomas Ligoti je rođen devetog jula 1953-e u sumornom industrijskom Detroitu, gradu čije ime etimološki upućuje na “tjesnac”. Ljupke li podudarnosti! Dijete jula dakle, rođen pod vladavinom hirovite i promjenljive Lune kao i toliki umjetnici: Prust, Ujević, Krleža, Hese, Modiljani, Klimt,Šagal… Njegovu prozu ponekad nazivaju “filozofskim hororom”. Ako ste ljubitelji filmskih slešera, medicinskih trilera ili radova Klajva Barkera Ligoti možda nije pisac za vas. Kod njega nema mnogo krvi, brutalnosti, šoka. Čitavo njegovo djelo karakteriše neodređena jeza, nagovještaj, Angst. Čovjek hoda ulicom zadubljen u misli i krajičkom oka spazi neki čudan predmet. Ili je to možda rep neke životinjice? Ne znamo. Ili ovo: “Čovjek se budi u mraku i pruža ruku da dohvati naočari s noćnog ormarića. Neko mu stavlja naočari u ruku.” To je Ligoti. Rekao bih da tu ima i Kafkinog uticaja, imam na umu “Priču matorog momka”. Dijabolične Kafkine loptice koje prate starog neženju u njegov sumorni stan i povremeno ga uznemiravaju tokom noći zaista podsjećaju na Ligotijeve predmete koji su čas stvari čas bića. Ne mogu a da se ne sjetim indijskog filozofa Šankare i njegove parabole o užetu i zmiji kojom ilustruje opsjenu pojavnog svijeta. Ali, naš pisac je više budista nego hinduista. On nije Alan Vots. Njegova kosmologija nije radosna a njegova nesigurnost nije mudra. Ligotija,reklo bi se, više uznemirava samsara nego što ga tješi misao o jedinstvu svih bića i nestvarnosti pojavnog svijeta. Postoji tu neka podudarnost sa onim što je Bodler napisao o dejstvu hašiša – neiskusan čovjek očekuje čudo, fantastične prizore, a nalazi samo svoje uobičajeno iskustvo, ali podignuto na n-ti stepen. Dejstvo supstance je tako sporo da se prelaz teško opaža, slično ulasku u lucidni san iz polubudnog, hipnagogičkog stanja.
Kao što znamo, kod Hauarda Lavkrafta, ograničenost ljudske percepcije je u neku ruku zaštita od bezimenog kosmičkog užasa. Dobro je što ne možemo da vidimo neke stvari i neka bića jer bismo u suprotnom najvjerovatnije poludjeli. I Artur Klark, iako pisac sasvim drukčije vrste se, ako me pamćenje ne vara, negdje vješto poigrava sa idejom da su komete možda žive. Ligotiju nisu potrebna čudovišta – njemu je užas nešto potpuno imanentno samom postojanju. Uzmite sljedeće redove iz priče “Beskrajna jednačina”: “Pošto bismo sravnili u tabeli svoj broj dana na ovom svetu, i dalje bismo morali da pomnožimo taj zbir nekoliko puta kako bismo uzeli u obzir i svoje snove – te dane unutar naših dana…” Ono što mi se posebno dopada kod Ligotija je fragmentarnost. Kod njega nema sistema. Sve je rasplinuto, neodređeno, snovito. U prvi mah to može biti zbunjujuće, ako ste od onih čitalaca koji vole da priča ima glavu i rep, uvod, razradu i rasplet. Mogla bi se napraviti analogija sa Sioranovim tekstovima koji su čas zastrašujuće lucidni čas previše magloviti i hermetični, čak i za nas koji ga volimo. Rečeno je da je razlika između pornografije i erotike u biti razlika između eksplicitnosti i nagovještaja. Isto vrijedi i za podvrste horora. Dakle, ako dijelite moje mišljenje da je nagovještaj mnogo strašniji od detaljnog prikazivanja užasa Ligoti će vam nesumnjivo biti interesantan.
A s obzirom da je “spooky season” na pragu, možda je “Dnevnik noći” baš idealna oktobarska knjiga za vas.
Jakov Daković
