Ostari, pa piši! Saberi se, pa počni! Mladost odlikuje brzopletost, neutemeljene radikalne tvrdnje i polet kojem još nema jasna pravca, a hrabrost u svakoj duhovnoj djelatnosti pripada starosti (zrelosti), kada se ovlada znanjem, kada su prebrođene mnoge dileme i kada još, prije smiraja, treba napraviti posljednje misaone odluke. Zato je većina svoje najbolje učinila u poznoj dobi. Dokazuje to i primjer Cervantesa, koji je napisao mnoge neuspjele drame, a onda svoje najbolje djelo, temeljno djelo cjelokupne kulture, napisao pod kraj svojega života. Napisao prvi roman u povijesti književnosti. Za razliku od religijskih i epskih početaka književnosti, kada dominiraju priče o teškoćama ljudske i božanske sudbine, drugi početak književnosti karakteriziraju priče u kojima dominira vedrina, veselje, radost i slavlje života. U takvim djelima čitamo neobične i jedinstvene životne priče, ali i o „čudu običnog“. I Cervantesovo slavno djelo je takvo: priča o neobičnim sudbinama i zgodama naizgled malih, običnih ljudi. Djelo u kojem je pisac zasnovao novu vjeru – vjeru Kihotizma, kako to kaže Miguel de Unamuno u svojoj divnim komentarima, u stilski briljantnoj knjizi Život Don Quijotea i Sancha, u interpretaciji koja je tako lijepo napisana da sam je čitao sa istom radošću kao i Cervantesovo djelo. Ovaj veliki španjolski mislilac je tu vjeru Kihotizma i sam potvrdio svojim djelom i životom. Do kraja, u teškim danima progona i fašističkih prijetnji, ostao sljedbenik Cervantesova djela.
A Cervantesovo djelo je bilo ruganje književnoj modi piščeva doba i postalo uzor literature, čak i jezika na kojem je napisano, pa je piščev jezik postao sinonim za jezik njegove domovine. Cervantes je bio vojnik, ratnik, iz rata izašao kao invalid, onda postao moreplovac, poslije jednog gusarskog napada zarobljenik, pa rob, poslije otkupljen, ali postao dužnik, pa zatvorenik, a u zatvoru počeo pisati svoje životno djelo. Sve što je bilo Cervantesovo burno, golemo iskustvo stopilo se u dva lika, koji su označili i opisali mnoge živote, u zanesenog viteza tužna lika i njegovu protivnost, njegovog uravnoteženog, racionalnog pomoćnika, u napetost, razliku i napokon pomirenje između sanjara i praktičara, vizionara i realiste, zanesenog junaka srca i njegovog razboritog pratioca. Cervanesov Don Quijote je bio sve što nada i uzaludnost, uzaludna nada može biti (A svako je barem u svojim snivanjima od skromnog Alfonsa znao postati uzvišeni don, a često zamijeniti i „sliku stvarnosti“ sa vizijom vlastitih ideja i lijepog privida). Vitezov glavni, najveći problem bijaše svijet u kojem je živio. Zato je mnogima blizak, a svima tužan, osim onim glupanima koji bi pomislili da je u pitanju neki luđak ili barem budala. Srećom, takvi ne čitaju. Inače bi i oni, poput Sancha, prije ili kasnije usvojili vitezova stajališta. O tome govori i spomenuta Unamunova interpretacija ovog velikog djela, interpretacija koja je prodrla u božanski smisao i unutarnju zakonitost, u logos interpretiranog. A meni je jednako draga i ona (uvjetno rečeno) „likovna interpretacija“, onaj Picassov crtež Vitezove krhkosti i njegovog malog, debeljuškastog, dobrog Sancha, a iznad njih se i sunce nekako nakrivilo, rastužilo, pa sve mislim da se u tom crtežu sabrala sva slikarova naklonost junacima ovog djela i njegova prigušena melankolija.
Predrag Finci
