Demonizam u Ljermontovljevoj poemi ,,Demon”
I gordi demon sve dok trajem
Od mene neće odustati
I divne vatre obasjajem
Umu će mome vazda sjati.
Pokazav sliku savršenstva
Namah je meni oduzeće
I, slutnju pruživši blaženstva,
Sreću mi nikad dati neće.1
U stvaralaštvu Mihaila Jurjeviča Ljermontova učestalo se javlja tema demona. Tako je naslovljena jedna od njegovih najpoznatijih poema (Demon), a i dvije lirske pjesme koje imaju istovjetan naslov (Moj demon). Međutim, tema demonizma se nalazi i u najpoznatijem proznom djelu ovog pisca – u romanu Junak našeg doba, te u još jednoj, manje poznatoj poemi – Azrael. Svakako, demonizam je prisutan i u drugim Ljermontovljevim djelima – Vadim, Tamara, Mciri, Izmailbej, Priča za djecu, Saška i Maskenbal, u kojima do izražaja dolazi u manjoj mjeri. Ljermontov je uspio da ovu temu saobrazi svakom žanru, odnosno književnoj vrsti u kojoj je stvarao, ne udaljavajući se isuviše od svoje prvobitne ideje. Moglo bi se reći, prema naslovima njegovih djela, ali i iz gore navedenih stihova, da se Ljermontov skoro pa opsesivno bavi likom demona, koji, kako kaže – sreću mi nikad dati neće – i, upodobljavajući ga svojim pjesničkim, romantičarskim, filozofskim, religioznim i političkim idejama, iznosi naročit stav o životu. S obzirom na ovu odliku Ljermontovljevih djela, odnosno na demonizam u njima, potrebno je krenuti od tumačenja samih pojmova demon i demonizam.
Predstava demona prošla je dug put u svom razvoju kroz istoriju ljudske misli. U kontekstu Ljermontovljevog stvaralaštva, demonizam predstavlja specifičan odnos prema svijetu. Kao cilj ima rušenje svih postojećih materijalnih i duhovnih vrijednosti i zasniva se na slobodi volje samog nosioca demonizma, koji ovu slobodu koristi prvenstveno za oslobađanje od moralnih obaveza prema ljudima. Misao o potrebi uništenja i ponovnog stvaranja svijeta na osnovu slobodne volje uslovljena je ličnom uvrijeđenošću nosioca demonizma postojećim poretkom u svijetu i činjenicom da je besmisao ispunio svijet.2
Osnovna motivacija za Ljermontovljevo bavljenje demonizmom jesu društvena situacija u Rusiji tridesetih godina XIX vijeka i procvat romantičarskih ideja, koje, između ostalog, propituju kardinalna pitanja morala i poretka svijeta. Ljermontovljev demonizam manifestuje se na različite načine, iako su dvije vrste tumačenja dominantne. Prvo, demon je predstavljen kao univerzalni fenomen (явление общечеловеческое), u tonovima visoke filozofske refleksije, a to bi, na primjer, bili prikazi demona u različitim izdanjima iste pjesme – Moj demon. Drugo, demon je predstavljen u konkretnoj formi, odnosno u društvenim prilikama savremenim pjesniku. Primjer za to bi bio roman Junak našeg doba. U oba slučaja, postupci demonizovanog junaka u Ljermontovljevim djelima rezultat su junakovog jednoličnog suda o svijetu – zlo je odgovor na ljudsku nepravdu i, iznad svega, na Božju nepravdu. Djelovanje demonizovanih junaka motivisano je njihovom željom za osvetom sudbini i Tvorcu. Značajno je pomenuti da demonizam uvijek ima filozofski aspekt, a osnova filozofije demonizma jeste težnja ka empirijskim dokazima nesavršenstva svijeta. Iz tog razloga važan je eksperiment kao oblik intelektualnog samopotvrđivanja, a primjer za to su poema Demon i roman Junak našeg doba.
Rad na poemi Demon Ljermontov nije završio i nije imao namjeru da je objavljuje.3 Ipak, Demon je objavljen 1841. godine. U prvim verzijama poeme, prostor nije konkretizovan. Postoje pretpostavke da je radnja poeme sve do sedme redakcije bila smještena u Španiji. Nakon prvog boravka na Kavkazu, Ljermontov se oduševljava ljepotom tog predjela, te svog Demona prostorno situira na Kavkaz i unosi u poemu folklor naroda sa kojim se tamo susreo.4
Demon je već u prvim stihovima predstavljen kao pečalan i zanesen snovima o prošlim vremenima, kada je još uvijek bio heruvim (prvenac postanja), kada nije znao za mržnju i sumnju – когда он верил и любил.5 Već se ovdje nazire inverzija i odstupanje od tradicionalnog hrišćanskog razumijevanja demona, što se jasnije ispoljava u stihovima:
Kroz pusti svet bez pribežišta.
Kao minuta za minutom,
Ne darujući duhu ništa,
Stoleća nizahu se duga.
On, kao vladar zemnog kruga,
Bez naslade je sej’o zlo,
Pa kada nije ni najmanju
Prepreku našao svom znanju,
– Dosadilo mu čak i to6
Naime, ta inverzija odnosi se prvenstveno na problem teodiceje. Iz ovih stihova jasno je da je pali anđeo taj koji sije zlo u svijetu, ali to njegovo djelovanje ne nailazi na otpor ni u ljudskom svijetu, ali ni među božanskim silama dobra. Ljermontovljevom Demonu sijanje zla je dosadilo i on više ne želi da bude uzročnik zla u svijetu, iako je zlo i dalje prisutno. To je za Demona uznemirujuće i sa podsmijehom posmatra takav svijet i takav božanski poredak. Značajno za Ljermontovljevu koncepciju demonizma u ovoj poemi je upravo to što Demon ne čini zlo zla radi, već izražava prezir prema nesavršenom božanskom poretku. U poemi su suprotstavljena dva oprečna modela života – sa jedne strane to je ljudski život, koji protiče u okvirima Božje pravde i, sa druge strane, Demonov život koji ne prihvata tu i takvu pravdu. Demonova koncepcija života, kako se vidi, izgrađena je kao potpuna antiteza Božjem ovozemaljskom životu.7 U zakletvi Tamari, Demon iznosi svoje mišljenje o zemaljskom životu. Ljudski život, smatra Demon, protiče bez istinske sreće, bez dugotrajne ljepote, a mnogi grijesi i teške kazne ispunili su Zemlju –где не умеют без боязни, ни ненавидеть, ни любить. 8 Pored toga, život na Zemlji je ispunjen teškim i besmislenim radom, a ljudi su malodušni, grubi, hladni i nestalni. Demonovo pominjanje ,,teškog i besmislenog” rada podsjeća na Hesiodov mit o Zlatnom vijeku. To ponovo asocira na problem teodiceje – prema Hesiodu, ljudi su odgovorni za sva zla u svijetu, a Božja kazna u smislu opomene, koja smrtnike stiže zbog njihovih nepravdi i zlodjela, smislena je i korisna. To se odnosi i na civilizacijski hod čovječanstva, koje sve više degradira u svom evolucijskom procesu.
Upravo sukob u sebi nosi Ljermontovljev Demon. Međutim, njegov Demon je nezadovoljan svojim vječnim i usamljeničkim životom i ni u čemu ne nalazi utjehu i nasladu. Nakon što uvede Demona i objasni njegovu ontološku poziciju, pjesnik prelazi na lirski opis Kavkaza i Gruzije, koje Demon nadlijeće. On uočava ljepotu prirode, ali ne učestvuje u njoj; ne divi joj se, već je posmatra sa jedne strane prezrivo, a sa druge nezainteresovano. Tome svjedoče sledeći stihovi:
Divlji i divan beše tu
Sav božji svet; – no gordi duh
Ošinu samo u prezrenju
Pogledom ovo božje delo,
I ništa ni u magnovenju
Ne otkri visoko mu čelo.9
Ovi lirski opisi predstavljaju život u okvirima Božje pravde – blještava ljepota planinskog Kavkaza, pitomost donjeg dijela Gruzije, ljepota djevojačkog plesa… Sve ovo su oblici spoljašnje, fizičke ljepote. Ljermontov zapravo opisuje sve ono što je vidio dok je boravio na Kavkazu. Kao što je pomenuto, Demon leti iznad vrhova Kavkaza. Ljermontov je majstor u slikanju pokreta. Demon je predstavljen u dinamičkom procesu razvoja. U uvodu je sažeto ocrtan njegov put od vremena kad je bio anđeo najvišeg reda (čisti heruvim), preko vremena prvih gorkih saznanja izopštenog otpadnika od Boga, vremena mržnje i borbe protiv svih principa, bića i stvorenja koja vjeruju u pravednost i istinitost Božje koncepcije dobra. Međutim, u radnju poeme lik Demona je uveden kao beznadežan i usamljen; dosadile su mu borba i činjenje zla – on još jedino može da pati zbog svoje usamljenosti. Ipak, Ljermontov otvara mogućnost za Demonov preporod pod uticajem ljubavi.
Zaljubljeni demon, odnosno njegova ljubav prema smrtnoj ženi, osnovna je tema ove poeme. Ljubav je najvažnija romantičarska tema, a demonizam Ljermontov najistaknutije predstavlja upravo u okvirima te teme. Dakle, njegov junak je, kao što je već rečeno, nezadovoljan i pati zbog svog vječnog i usamljeničkog života, a izlaz iz takvog stanja traži u osjećanju koje prezire – u ljubavi smrtne žene. Tamara predstavlja izuzetak u tom svijetu koji Demon prezire. Pjesnik se poigrava epizodom u kojoj Demon uočava Tamaru. Nakon što istakne njenu izuzetnu ljepotu, on piše:
Da kad bi Demon u svom letu
Sad spazio je na tom svetu,
Uzdahnuo bi, nekadanju
Videći braću u sećanju.
Pjesnikovo poigravanje odnosi se na potencijalni događaj koji najavljuje dalju radnju. Odmah nakon ovih stihova slijedi najvažniji trenutak poeme, poslije kojeg je Demonova priroda sasvim promijenjena.To je predstavljeno sljedećim stihovima:
I Demon vide… bićem celim
On preda se u magnovenju
Još neznanom mu uzbuđenju,
I lednim duhom opustelim
Glas razleže se pun toplote,
I opet beše on u vlasti
Ljubavi, dobra i lepote!
Demon je, dakle, potpuno promijenjen nakon što zapazi Tamaru. On čini sve da bi zadobio njenu ljubav. Izaziva smrt njenog budućeg muža, javlja joj se u magnovenju, bori se sa njenim anđelom zaštitnikom u manastiru. On i dalje pati, ali ta patnja je sada oplemenjena ljubavlju i ima cilj. Snaga Demonovog stradanja predstavljena je u dirljivoj epizodi, u kojoj njegova ,,nečovječija suza” prži kamen. Ljermontovljev Demon plače kao Danteov Sotona u devetom krugu Pakla. Međutim, Danteov Sotona je potpuno statičan i beznadežan. Ljermontovljev Demon je slobodan i on djeluje. Pjesnik kaže:
To mu je ljubav govorila
Jezikom davno znanog druga.
Na početku poeme Demon nije imao snage da se prisjeti vremena prije pada, kada je bio heruvim i kada je osjećao ljubav. Tamara u njemu budi odavno ugušenu ljubav i sjećanja na prošla blaženstva. Nakon smrti vjerenika, Tamara odlazi u manastir, gdje je štiti heruvim-zaštitnik, ali ona, iako se svojevoljno sklonila u manastir, priželjkuje dolazak nezemaljskog bića koje joj je govorilo u magnovenju. Demon se za nju bori sa njenim anđelom-zaštitnikom:
”Ona je moja!” – huknu grozno.
,,Odlazi, ovaj čas je moj!
Doš’o si, zaštitniče, pozno,
I sudija ti nisi njoj
Kao ni meni! Nad oholim
Njenim je srcem znak mog žara,
I tu sad nema tvog oltara,
Ja ovde vladam i ja volim!”
U poemi se insistira na Tamarinoj izuzetnosti. Ona nije samo lijepa, u njoj ima nečeg što se takođe može označiti kao demonsko. Ona je, kako je karakterizuje i Demon, izrazito ohola, ali se kod nje uočava i osjećaj nepripadnosti svijetu. Oholost je, prema hrišćanstvu, najteži smrtni grijeh. Hrišćanska tradicija insistira na oholosti kao razlogu Luciferovog pada. Demonova oholost u poemi nije stavljena u prvi plan. U zakletvi Tamari, on za sebe kaže da je царь познанья и свободы.10 Njegovo insistiranje na slobodi i znanju je važno. Ono unekoliko podsjeća na riječi Sotone iz Miltonovog Izgubljenog raja: Bolje vlast u paklu, nego sluga u Raju. Za Ljermontovljevog Demona, kao i za Miltonovog Sotonu, važne su sloboda i individualnost. Ljermontovljev Demon ne želi da vlada, ni da sije zlo, on želi da usamljenost prestane. On teži promjeni kroz ljubav. Ovo je najvidljivije u njegovoj zakletvi Tamari, koja je, pored njihovog susreta, najvažniji dio poeme. Demon se u svom prvom direktnom obraćanju Tamari predstavlja i određuje svoj položaj:
Onaj sam koga kroz noć gluhu
Već odavno ti slušaš tu,
Čije su misli u tvom duhu,
Čiju naslutila si muku,
Kom lik videla si u snu,
Onaj, kom pogled nadu gubi
I koga niko baš ne ljubi;
Bič robova zemaljskih mojim
Saznanja car sam i slobode,
Nebesa dušman, zlo prirode,
I ja sam, gle, kraj nogu tvojih!
Demon je kraj njenih nogu. Iako je već spustio svoj registar do ljudskog nivoa, on se još više spušta pred posebnim ljudskim bićem koje voli. Govori joj da je njen lik u njegovom duhu rođen u prvom času svijeta i da je njim vođen kroz eter. Priča joj o patnjama koje je trpio stoljećima i da mu je sva naslada u zlu zapravo predstavljala gorčinu. Omrznuo je svoju besmrtnost nakon što je vidio Tamaru i osjeća ljubomoru prema smrtnim stvorenjima.
Zakletva Tamari važna je zato što u njoj do izražaja dolazi Demonova spremnost na samoodricanje zbog ljubavi. On je spreman da se odrekne pređašnjeg načina života, čak i da se pomiri sa Bogom i da ponovo postane dobar. Dakle, on je spreman u potpunosti da se promijeni i žrtvuje zbog te ljubavi. On se Tamari, koja brine zbog Božje kazne govori kako Bog ne mari za ljudski svijet i da je zauzet samo nebom. Govori joj da će i u paklu biti sa njim. Trudi se da izazove u njoj sažaljenje. Tamara počinje da posustaje pred njegovim uvjeravanjima, a on počinje da se kune. Demon joj se kune prvim danom stvorenja i poslednjim danom, kune se sramom sagriješenja, pobjedom pravde, padom svojim, njihovim susretom, skupom svojih sluga, mačevima heruvima, ljubavlju, strašću, srećom, propašću i njom samom. On se odriče svega što jeste zarad njene ljubavi i spreman je da se izmiri sa dobrom:
Odustajem od oholosti
I mržnje, osvetu što snuje;
Od sada otrov lukavosti
Nikome neće duh da truje;
Ja neću s nebom da se borim,
Ja hoću ljubavlju da gorim,
Ja hoću Dobom da odišem!
Ljermontovljev Demon je besmrtno biće koje je usamljeno, ali on može da voli i da probudi ljubav. On je ,,car saznanja”’ i predstavlja mudrost, dok Tamara predstavlja ljepotu. Demon joj još kaže da je zbog nje spreman da žrtvuje vječnost, da je njegova vlast kraj njenih nogu, da je ona svetinja za njega i da na njenu ljubav gleda kao na dar. Međutim, on joj kasnije nudi vlast i beskrajno saznanje, što bi značilo da on nema iskrenu namjeru da se promijeni i pomiri sa Bogom:
Prepusti zato samom sebi
Taj jadni svet i bivše stanje;
Ponosno, beskrajno saznanje
Ja ću da zato pružim tebi.
…
Taj svet ću da ti pružim ceo
Za tvoju ljubav!
Demon svojim poljupcem ubija Tamaru. Ona strada i umire u njegovom zagrljaju. On je oplakuje, svjestan svog čina. Ovdje se javlja motiv oplakivanja mrtve drage, što je, takođe, čest romantičarski motiv. Demon se ponovo bori, sada za Tamarinu dušu, ali ona, videći ga u svoj njegovoj grozoti i bijesu, ovaj put prihvata zaštitu anđela. Nju čeka spasenje jer je ,,umjela da ljubi”:
Spali su s nje u isti mah
I okov zla i zemni prah.
Demon je poražen i ponovo se vraća u pređašnje stanje – usamljenost i bezizlaznost. Jedina utjeha mu je oduzeta i on proklinje sopstvene snove i nadu.
I prokle Demon pobeđeni
Bezumne, smele svoje snove,
I opet osta usamljeni
Oholi duh u vaseljeni
Bez ljubavi, bez nade nove!
Poema daje prostor da se promijeni jedno nadljusko biće. Ta promjena motivisana je ljubavlju. Međutim, ta mogućnost ostvarena je na trenutke, ali ne u potpunosti. To nije ostvarivo, jer je zlo metafizički neophodno u svijetu. Da li je uzročnik tome zlu Božja nemarnost ili Demonov uticaj – ostaje pitanje. Demon prolazi blagu metamorfozu, ali se nakon nje survava u isto stanje u kojem je bio i na početku poeme, čak i tragičnije, jer ostaje potpuno beznadežan.
Demonizam u ovoj poemi sadrži i jasan ideološki smisao. Ljermontov živi i stvara pod vladavinom cara Nikolaja I. U tom periodu, Rusija nije bila napredna zemlja. Najvišu društvenu ulogu imalo je plemstvo, koje se okupljalo oko cara, dok su seljaci-težaci grcali u siromaštvu.
Pored nepovoljne ekonomske situacije, u Rusiji je bila veoma ograničena sloboda umjetničkog stvaranja. Ljermontov se buni protiv toga. Pjesnik je u svojim djelima oštro kritikovao vlast u svojoj zemlji i kroz njih se zalagao za promjenu i slobodu. Car Nikolaj I tumači se kao Bog-Svedržitelj u poemi Demon, koji ne mari za svoj svijet. Ljermontov je poistovjećivan sa Demonom, kao protivnik tog Boga i poretka. Za Ljermontova, kao i za Demona, važna je sloboda. Demonov način izražavanja sopstva je kroz ljubav, a Ljermontovljev kroz poeziju. Obojici je oduzeto pravo na slobodu izraza.
Dragojana Ristić
Bibliografija
Primarna literatura
M. Ю. Lermontov, Poэmы, Detskaя literatura, Moskva, 1965.
Mihail Ljermontov, Pesme i poeme, izbor, prevod i predgovor Miodrag Sibinović, Novi Sad, Orpheus, 2010.
Sekundarna literatura
Vitomir Vuletić, Ruska književnost XIX veka, Naučna knjiga, Beograd, 1976.
Sajt Лермонтовская энциклопедия
Dostupno na: http://feb-web.ru/feb/lermenc/lre-abc/
libartes.rs/demonizam-u-ljermontovljevoj-poemi-demon/
Demon
I
Tužni Demon, rajski prognanik, letijaše nad grešnom zemlјom; pred njim se rojahu uspomene iz najlepših dana, iz onih dana, kada je kao čisti heruvim blistao u carstvu svetlosti, kada je repatica zvezda u svom letu volela da mu dobaci i od njega dobije umilјati pozdravni osmeh; kada je, želјan znanja, leteo kroz večne magle za odlutalim karavanima zvezda, bačenih u vasioni prostor; kada je, kao srećni prvenac stvorenja, verovao i lјubio, kad nije znao ni za zlobu, ni za sumnju, i kada njegovom umu još nije pretio tužni niz neplodnih vekova … I mnogo, mnogo … ali on ne imađaše snage da se svega seti.1
II
Odavna izagnan, lutao je po pustoši svetskoj bez skloništa. Vek je leteo za vekom, kao trenutak za trenutkom, jednolikim redom. Gospodareći nad ništavnom zemlјom, on je sejao zlo bez uživanja, nigde nije nailazio na otpor svojoj veštini, — i zlo mu, najzad, dodija.
III
I nad vrhovima kavkaskim proletaše rajski izgnanik. Pod njim je Kazbek2 kao dragi kamen, sijao svojim večnim snegom, i crneći se duboko u ponoru, vio se krivudavi Darjal,3 kao pukotina, gujsko leglo; malo dalјe urlao je Terek,4 skačući kao lavica, sa razbarušenom grivom na grebenu; i planinska zverka, i ptica, vijući se u plavoj nebeskoj visini, pažlјivo su slušale žubor njegovih struja; zlatasti oblaci sa južnih krajeva iz daleka ga praćahu na sever; u gomilu skuplјeno stenje, puno tajanstvenog drema, sagibaše prema njemu svoje vrhove, prateći pogledom njegove titrave talase; a zamačke kule na stenju strahotno gledahu kroz magle, kao kakvi džinovski stražari kod vratnica Kavkazovih!
Divlјi i čudan beše unaokolo sav Božji svet; ali gordi duh prezrivim okom pogleda stvor svoga Boga, i na visokom se njegovom čelu ne mogade razabrati nikakav dušin izraz.
IV
U jedan mah sinuše pred njim žive lepote druge slike: doline raskošne Gruzije5 raširile se u dalјini kao ćilim. O srećni, divotni kraju zemalјski! Razvaline u vidu stubova, potoci što zvučno struje preko dna od raznobojnoga kamenja, i senice od ruža, gde slavuji pevaju o lepoticama, koje su neme na sladak glas njihove lјubavi; svodovi od granatih platana, ovenčani gustim bršlјanom; pećine gde se u letnje vrućine sklanjaju plahi jeleni; i blesak, i život, i žubor lišća, stozvučni govor glasova, disanje tisuće rastinja; i sladostrasna vrelina Juga, i miomirisnom rosom večno ovlažene noći, i zvezde, jasne kao oči, kao pogled mlade Gruzinke.
No, osim ledene zavisti, taj prirodni sjaj ne probudi u praznim grudima izgnanikovim ni novih osećanja, ni novih sila, — i sve što god bi ugledao pred sobom, sve je ili prezirao, ili mrzio.
V
Visoke dvore sa širokim dvorištem sagradio je sebi stari Gudal. Dok ih je pogradio, njegove su se verne sluge mnogo namučile i mnogo suza prolile. Od zidova Gudalovih dvorova padaju jutrom senke na obronke susednih planina; u steni su usečene stepenice: one vode od kule ka reci; skakućući po njima, pokrivena belom čadrom6 mlada knjeginica Tamara ide na Aragvu po vodu.
VI
Mračni dom Gudalov od uvek je nemo gledao sa stene u doline; ali danas je u njemu veliki pir, ječi zurna7 toči se vino: isprosila se Gudalova kći; otac joj svu svojtu pozvao na veselјe. Na krovu, koji je zastrt ćilimovima, sedi nevesta među drugaricama, te u igri i pesmi provode svoju dokolicu.8 Udalјene planine već su sakrile sunčani polukrug. Udarajući ravnomerno dlan o dlan, devojke pevaju, a mlada se nevesta maša svojih daira. Gle’te je! Okrećući ih jednom rukom nad glavom, ona čas poleti lakše no ptica, čas stane, — gleda, a vlažni joj se pogled blista ispod zavidlјive trepavice; čas opet povije svoje crne obrve, čas se najedared malko sagne, a po ćilimu klizi, plovi njena božanstvena nožica; i smeši se, puna detinjske radosti. Mesečeva zraka, kad neki put lako igra nad titravom vodom, teško da bi se mogla uporediti sa tim osmehom, živim kao život, svežim kao mladost.
VII
Kunem vam se ponoćnom zvezdom, lučom sunčeva zalaska i rane zore, — ni vladar zlatne Persije, nit ikoji car zemalјski nije polјubio ovakog oka; još nikad nije, u letnje vrućine titravi haremski šedrvan svojom bisernom rosom okupao ovakav stas; još ničija zemalјska ruka, gladeći milo čelo, nije rasplela ovaku kosu. Od kako je svet ostao bez raja, ovaka lepotica pod južnim suncem nije cvetala.
VIII
To joj je poslednji put, što je igrala Jaoj! nju, naslednicu Gudalovu, nestašno dete prirodino, od sutra čeka žalosna sudba robinje, zavičaj od sada tuđ i nepoznata porodica. Često joj je potajna sumnja mračila svetle crte; ali su svi njeni pokreti bili tako skladni, tako puni izraza, tako puni mile prostote, da, kad bi sada Demon u svom letu na nju pogledao, on bi se setio negdašnje svoje braće, okrenuo bi se od nje i uzdahnuo bi.
IX
Demon je doista i opazi … Najedared oseti on u sebi na trenutak neiskazan nemir. Pustoš njegove neme duše ispuni blagodatan zvuk, i on ponovo oseti svetinju lјubavi, dobra i lepote… I dugo je sa uživanjem gledao tu sladosnu sliku, — a maštave slike o negdašnjoj sreći prolažahu pred njim u dugoj povorci, kao zvezda za zvezdom. Prikovan nevidlјivom silom, on se poznade sa novom tugom, osećanje u njemu najedared progovori jezikom, koji mu negda bejaše srodan. Beše li to
priviđenje preporođaja? On u svom umu ne mogade naći lukavih i sablažnjivih reči. Da je zaboravi? — Zaborava mu Bog ne dade, no on ga ne bi ni primio.
X
Sunce zalazaše. Izmučivši dobra konja, nestrplјivi mladoženja hitaše na bračni pir. Srećno beše stigao do zelenih obala sjajne Aragve. Jedva koračajući pod teškim bremenom darova, za njim se otegao dugi red kamila, koji se čas po gublјaše iz vida; zvoncad im o vratu zvone… On sam, gospodar Sinodala vodi taj bogati karavan. Remenom mu je stegnut viti stas; okov na sablјi i na maču blista se prema suncu; za leđima mu puška sa veštački izrezanim šarama; vetar se poigrava sa
rukavima njegove kabanice, gajtanom opšivene. Sedlo mu izvezeno raznobojnom svilom; uzda sa kićankama; pod njim sav u peni ogrezao pomaman konj, neocenjive zlatne boje. — Vatreni pitomac
Karabaha9 ćuli uši i, prestravlјeno njišteći, gleda postrance sa strmeni na penu uzburkanih talasa. Opasan je, uzan je put kraj obale, s leve strane je strmosten, s desne dubina plahovite reke. Već je kasno. — Na snežnim vrhovima planinskim gasi se rumen; podigla se magla…
Karavan ubrza korak.
XI
U to se pojavi crkvica na drumu… Tu odavno večni sanak sniva nekakav knez, sada svetac, Ubijen od osvetničke ruke. — Od to doba, ma kud da se putnik žuri — na praznik, ili u boj, svagda će kod te crkvice očitati usrdnu molitvu: ta će ga molitva uvek sačuvati od muslomanskog mača. No smeli mladoženja prezre običaj svojih predaka, — njega varlјivom maštinom slikom zbunjivaše lukavi Demon: on U mislima, u noćnom mraku, lјublјaše usne nevestine… Najedared tamo napred projuriše Dvoje, zatim više njih… pucanj.. Šta li to može biti?.. Uzdignuvši se na zvučnim stremenima, namaknuvši kalpak na obrve, junačni knez ne prozbori ni reči; u ruci mu zablista turska cev, bič puče, on jurnu kao orao, zatim opet pucanj, — i divlјa vika, i potmuli jauk rastolegnuše se u dnu doline. Boj ne potraja dugo: bojažlјivi Gruzinci10 pobegoše.
XII
Sve se utiša … Tiskajući se u gomilu, kamile sa strahom pogledahu na leševe svojih gospodara, i potmulo zvonjahu u pustarskoj tišini njihova zvoncad. Poaran je bogati karavan, i nad hrišćanskim telesima se vije noćna ptica! Nјih ne čeka mirna grobnica pod manastirskim pločama, gde je nekada prah njihovih otaca bio zakopan, niti će im sestre i majke, pokrivene dugim čadrama,11 doći na grob iz dalekih mesta sa tugom, sa gorkim plačem i molitvama! No zato će im, za spomen njihove duše, ovde kraj puta, pod stenom, usrdna ruka podići krst; a bršlјan, kad se rastići s proleća, milo će ga obaviti svojom smaragdskom mrežom; i, svrativši se s trudna puta, češće će se umorni pešak odmoriti pod tom Božjom senkom …
XIII
Juri konj brže od košute; rže i otima se, kao da će u boj; čas naglo zastane u letu, oslušne prema vetru, šireći nozdrve, čas opet, udarivši najedared o zemlјu zvučnim klincima od kopita, razmahnuvši raskušlјanom grivom, juri napred kao pomaman. Na njemu je bezglasan konjanik, koji se čas-po zamuči i napreže u sedlu, klonuvši glavom na grivu. Već nije kadar rukovati uzdama, turivši noge u stremene; a po šilјtetu mu se vide široki mlazevi krvi … Vileni alate, kao strela si izneo iz boja svoga gospodara, al nesretno tane osetinsko12 stiže ga u noćnoj tami!
XIV
U domu Gudalovu je plač i jauk, silan se svet skupio oko kuće: čiji to zapenušeni konj dolete i pade na kamenje kod kapije? Ko je taj poginuli konjanik? Na mrštinama preplanula čela video se trag ubojnog uzbuđenja. U krvi mu ogrezlo oružje i odelo; u poslednjem besomučnom stisku ruka se na grivi ukočila. Nisi ga dugo izgledala, jadna nevesto! On održa svoju kneževsku reč: doleteo je na bračni pir … Ali jaoj! On već nigda ne pojaha pomamna hata!
XV
Kao grom pade na bezbrižnu porodicu Božja kazna! Jadna Tamara pala na svoju postelјu pa gorko plače, grudi joj se visoko uzdižu i teško dišu … Ali gle! ona kao da čuje nad sobom nekakav čaroban glas: „Ne plači, dete, ne plači uzalud! Tvoja suza neće na bezglasni trup pasti kao životvorna rosa; ona samo muti tvoj jasni pogled i sažiže ti devojačke obraze; on je daleko, on neće poznati, neće oceniti tvoju tugu; sada nebeska svetlost sladi bestelesni pogled njegovih očiju; on sluša rajske pesme … Šta su sićušni životni snovi i jauk i suze jadne devojke za gosta rajskih predela? Ne, sudba smrtnog stvora, veruj mi, anđele moj zemalјski, nije dostojna jednog trenutka tvoje dragocene
tuge.
„Na vazdušnom okeanu, bez krmila i jedrila, tiho plove u magli divni horovi nebeskih svetila.
„Posred nepreglednih polјa, bez vidlјiva traga, promiču nebeskom širinom runjava stada nedomašnih oblaka.
„Čas rastanka, čas viđenja nije im ni radostan, ni tužan; oni u budućnosti nemaju želјa, a za prošlošću ne žale.
„U mučne dane nesreće ti se samo njih seti, pa, kao i oni, prema svemu zemalјskom budi bez saučešća i bezbrižna!“
„Čim noć svojim pokrivačem oseni kavkaske vrhove, i svet, očaran čarobnom rečju, ućuti; čim vetar nad stenom zanija uvelu travku, i ptičica, što je u njoj skrivena, veselije prne u mraku; čim se, pod vinovom lozom, razvije noćni cvetak, žudno pijući nebesku rosu; čim zlatni mesec iza planine tiho i nečujno izgreje i na tebe kradom pogleda, — ja ću ti doletati, kod tebe ću do zore boraviti, i zlatne ti sanke na svilene trepavice navejavati …“
XVI
Reči umukoše; u dalјini izumiraše zvuk za zvukom. Ona skoči i pogleda oko sebe.. Neiskazani nemir ispuni joj grudi: tuga, strava, plamen ushićenja ništa su prema tom nemiru. Sva osećanja uzavreše u njoj najedared: duša kidaše svoje okove, oganj strujaše po žilama, i činjaše joj se da taj glas, čudno nov, još jednako zvuči. Pred zoru joj želјeni san sklopi umorne oči, ali joj uznemiri misao proročkom i čudnom maštom: nejasni i nemi stranac, sijajući nezemalјskom lepotom, beše se nagao nad njeno uzglavlјe; i pogled njegov gledaše u nju s takom lјubavlјu, tako tužno, kao da je žali. To ne beše nebeski stanovnik anđeo, njen božanstveni hranitelј: venac luč u duginim bojama ne ukrašavaše njegovu kosu; ne beše to ni strahotni pakleni duh, poročni mučenik — o, ne! On beše nalik na jasno veče: ni dan, ni noć, ni mrak, ni svetlost! …
Kraj prvog dijela
Mihail Ljermontov
Napomene
1 Po biblijskom svedočanstvu, Bog je izagnao iz raja neke anđele, koji su se bili podigli protiv njega. Legenda priča da je vođa prognanih anđela, Satanailo (Velzevul, u Ljermontova Demon), docnije bio sablaznitelј prvih lјudi. Prev.
2 Vrh na Kavkaskom grebenu (Kavkazu), visok preko 5000 metara. Pored Elbrusa najznatniji vis na Kavkazu.
3 Najveća reka Terske oblasti severno od Kavkaza. Ona izvire na jugozapadnoj strani Kazbeka i opasuje ga skoro sa tri strane, tako da se sva voda, što se sliva sa Kazbeka, uliva ili u Terek, ili u njegove pritoke. Terek se uliva u Kaspijsko more.
4 Klisura na Kavkazu. Kroz nju se probija reka Terek. Prev.
5 Pokrajina u Zakavkazju, južno od Kavkaskih planina. Nekad je bila samostalno carstvo, a od 1801 godine prisajedinjena je Rusiji. — Gruzini („Đurđijanci”) su narod bele rase, pored Imeretinaca i Mingrelaca najlepši narod na Kavkazu. Ima ih oko jedan milijun, većinom su pravoslavne vere. Odlikuju se veselim, druževnim i simpatičnim karakterom; odani su svojoj otadžbini i čuvanju starina, predanja i običaja; poverlјivi su i iskreni; lakoverni su neki put do lakomislenosti; dobrodušni, upečatlјivi, gostolјubivi; vole pesme, tanac i junačke igre. Prev.
6 Velom.
7 Zurna — starinski persijski instrumenat za duvanje, veoma odomaćen južno od Kavkaza; ima vid svirale ili duduka. Zvuk je zurne oštar, prodirući.
8 Na Kavkazu su krovovi od kuća plјosnati, ravni, i stanovnici sede na njima u letnje večeri te se odmaraju, večeraju, vesele se, igraju lezginku. Prev.
9 Negdašnje hanstvo (hanat), koje je zauzimalo današnja četiri okruga Jelisavetpolјske gubernije, južno od istočnog Kavkaza, zapadno od Kaspijskog mora.
10 Tj. pratioci Tamarinog mladoženje.
11 Velovima.
12 Osetini — indoevropsko pleme, koje od davnašnjih vremena zauzima sredinu Kavkaza. Većina Osetina su zvanično Hrišćani, no u stvari oni se drže svoje stare vere i njenih idolopokloničkih obreda. Glavna su etička načela, kojima se Osetini u životu rukovode — bezuslovno poštovanje starijih po godinama, krvna osveta, gostolјublјe. Ima ih oko 70.000 duša. Prev.
13 Čingar je vrsta gitare.
