Kiš je dobro podnosio ono što nije objavljeno, ma koliko mu smetalo, jer to je bio živi razgovor, mogao je proturječiti i nadvikivati se, ali kad je nešto tiskano, bilo da je izašlo u novini, časopisu ili knjizi, to je već bila građa za povišene tonove i uzbunu, pogotovu kad je nešto netočno ili mu nije po volji, kad vrijeđa njegov moral i njegovu estetiku. Zapravo, sve ono što je ošljarski urađeno, počev od izgleda i dizajna neke knjige, pa do njezina sadržaja, gonilo ga je na bujicu pogrda i poruga, duhovitih i inteligentnih zapažanja, uspjelih parodija, itd. Nisam nikad sreo osobu koja je toliko vjerovala u moć štampane riječi kao što je to bio Kiš, niti znam nekoga tko je tu crtu između usmenog i pisanog jasnije povukao; možda sam tek sada shvatio da je to bila crta odgovornosti koja ga je krasila i kao čovjeka i kao pisca, odgovornosti ne u onom smislu »pred Bogom i ljudima«, nego pred zavjetom što ga je dao literaturi kada je u toj crkvi »rukopoložen«, pred zakonom što ga je sam nazivao »metafizička stvarnost«, pred onim što je bila njegova težnja za perfekcijom, ma koliko bila neostvariva. U živom razgovoru Kiša se moglo stijesniti u kut, lako bi se i vedro predao, lako opraštao, čak bi priznao da je pretjerao i ponovno bi postao onaj odani i dragi prijatelj, »znam ja da ti nisi mislio da ja čerečim i jebem lutke po kafanama, ali ja u svemu tražim podtekst i mnoga značenja dovodim do hiperbole, kako bih što jače udario i što bolje osporio«.
Bio je divan i jedinstven prijatelj kakav se samo poželjeti može. On je danima mogao vrtjeti, primjerice, tu priču o lutkama, kalemiti na nju sve moguće varijante, vikati na sugovornika, udarati šakom po stolu, da bi najednom smireno prihvatio argumente svog suparnika. Svi njegovi žučni izljevi, sve svađe i ljutnje nisu imale nikakvih posljedica na prijateljevanje. Jedino, ako dirnete u neke njegove svetinje, jao vama, a ako su stvari još i štampane slijede žuč i otrov. Djelomice je i literatura spadala u te svete stvari; njegove pisce nisi morao voljeti, ali ih pred njim nisi smio kuditi, a kamoli pljuvati. Isto tako, nije dopuštao da se izusti riječ hvale za bilo kojeg komunističkog satrapa. Znao sam jednog tipa s kojim je volio sjediti u kavani, a s njim je prekinuo samo zato što je negdje rekao da je Staljin bio obrazovan i da je lijepo pjevao u bogoslovskom zboru. Bio je pretjerano osjetljiv na Židove, tu je gubio čak i ono što ga je krasilo, a to su kriteriji. Do bijesa ga je dovodio makar i bezazleni humor ili neki štos s antisemitskim prizvukom, tu sam ga podržavao i bio na njegovoj strani, ali sam mu isto tako znao predbaciti što burno ne reagira na diskriminacije i prema onima koji nisu Židovi. Ali on je priznavao svoje pogreške i unatoč taštini uvijek veselo pričao kad ga netko nadmudri.
….
U časopisu Književnost izlazio je u nastavcima moj »novi roman«, tako sam žanrovski odredio knjigu Uvod u drugi život, komponiran kao rastresena knjiga — rastreseni život. Veće cjeline i pripovijesti odvajane su dnevničkim zapisima, stihovima, doskočicama, zgodama i crticama, najčešće sa stvarnim imenima osoba iz umjetničkog života kako bi se dobilo što istinitije ozračje u kojemu se kreće i pripovjedač. U ljetnom dvobroju časopisa objavljen je posljednji nastavak u kojemu je bila i ta crtica o Kišu, njegovu pijanstvu, mamurluku i tako dalje, bezazlen i simpatičan tekst nastao iz više istinitih zgoda, što, naravno, nije bio nikakav argument, to prije što sam i sam književnost shvaćao djelomice i kao antibanalnost. Knjiga je već bila u štampi i Kiš je to znao, kult tiskane stvari sada je doveo do točke usijanja, vjerojatno je bio uzdrman i opstanak prijateljstva. Karaulac je cijelo vrijeme šutio, ali ja sam osjećao da je na Kišovoj strani, premda je bio i moj prijatelj, inače delikatna osoba koja je u pravo i iskreno prijateljstvo ulagala odanost i ljubav. Nastojao je pomirljivo stati između nas, pametno i razborito kako je to samo on umio. »Ako ti je taj tekst drag i želiš da ostane u knjizi, bezbolno je maknuti ime Danila Kiša, staviti drugo, možda samo neke lažne inicijale«, rekao je Karaulac. »U svoje tekstove nisam zaljubljen«, rekao sam. »I nije mi bilo na kraj pameti da će jedna bezvezna sličica izazvati toliko gnjeva i sujete kod mog prijatelja. Pa ja i samoga sebe vidim na podu, pišem o sebi često razarajuće i mahom iz donjeg rakursa«, rekao sam. »To nije isto«, rekao je Kiš. »Pripovjedačevo ja uvijek je fikcija. Pripovjedač uživa u samoponiženju, zato i piše. Ti to dobro znaš i uvijek možeš reći, vidiš kako ja zajebavam samoga sebe. Ali kad to činiš drugome, onda ga stvarno zajebavaš. A ja ne trpim da me itko na bilo koji način omalovažava, a pogotovu me boli kad to čini moj intimni prijatelj. I sve dok mogu spriječiti da me netko u tekstu ili knjizi prikazuje kao pijano smeće, to ću činiti bilo šakama, bilo perom. Već imam iskustva, svoj integritet branio sam u ovoj čaršiji i šakama i perom«, rekao je.
Doživio sam te Kišove riječi kao prijeteće, kao da me ta bezazlena crtica, koja ništa nije značila za jednu knjigu, svrstala na stranu njegovih goniča, premda sam tada, sredinom sedamdesetih godina, sudjelovao »šakama i perom« u obrani pisca i njegova integriteta, s punim uvjerenjem u ono moralno i estetsko što nas je spajalo i što smo obojica zastupali u književnosti. Sve mi je to prošlo kroz glavu, sav taj očaj sedamdesetih, svaki taj stres koji nas je obilježio, tako da sam se s lakoćom odrekao toga tekstića, ne vjerujem da nam je mogao nauditi, ali sam shvatio da preda mnom nije bio arogantni Kiš, nego preosjetljivi stvor. Rekao sam da zle namjere nije bilo, da ja i klošara ne smatram klošarem, a ta sličica samo mi se učinila bizarnom, možda sam podlegao njezinu stvarnom izvoru kada sam jednom stavljao obloge, umočene u neki rastvor, na Danilove prste otečene i napukle od udaranja po žicama gitare, »ali ono što je napisano istinito je na nov način, napisano uvijek poništava stvarni izvor«, rekao je Kiš. Sve smo ubrzo izgladili, a Boba nam je za pomirbu natočila piće, čak je i Karaulac koji nikad nije pio, liznuo kap–dvije francuskog konjaka.
Sutradan, negdje oko jedanaest sati, nazvao me Kiš i rekao, kao da se sinoć ništa nije dogodilo, »idemo negdje ručati, što dalje odavde, da se malo maknemo, možda do Novog Sada, jesi li bio u Piroš čizmi, tamo je odličan mađarski gulaš, imam potrebu da budemo sami, ne moramo ništa pričati, guši me neka praznina, cijelu noć sam sanjao kako iz mene izbija dim, molim te, ako imaš vremena da malo pobjegnemo od ovoga dima, ucrvljat ću se ako danas ostanem ovdje«, rekao je. »Super, baš razrađujem novog golfa«, rekao sam. Brzo sam se spremio, a prije odlaska nazvao sam Prosvetu i zamolio svoju korektoricu Olgu Zarin da izbaci sa sloga onu crticu s Kišom, »šteta, meni se to sviđa, tako je nježno«, rekla je.
Mirko Kovač
Iz teksta Vrijeme koje se udaljava; objavljeno u Književna republika, Zagreb, srpanj/rujan 2009. Broj 7–9
https://filozofskimagazin.blogspot.pt/2016/09/mirko-kovac-o-kisu-i-jednom-nesporazumu.html
