Odavno sam stekao naviku da bilježim ne samo etape i zgode sa svojih putovanja nego i sitne i krupne događaje iz svojega svakodnevnog života, vremenske prilike, preobrazbe svojega vrta, posjete koje primam, grube i blage udarce sudbine. Može se, bez sumnje, govoriti o »dnevniku«, ali riječ je o potpunoj suprotnosti »intimnom dnevniku«. Da bih ga definirao, skovao sam riječ »ekstimni«. Budući da već gotovo pola stoljeća živim na selu, okružen sam zanatlijama i sitnim seljacima, koji pridaju malo pozornosti svojim duševnim stanjima. Ovaj »ekstimni dnevnik« srodan je »računskoj knjizi« u koju su negdašnji skromni ladanjski plemići bilježili prinose berbi i žetvi, rođenja, vjenčanja, smrti i ćudi meteorologije. Pozdravljam usput Michela Butora, koji je, rekao bih, smislio nešto bolje od mojeg izraza »ekstimni«, kad je suprotstavio istraživanje (exploration) i zazivanje (imploration). Prvo odgovara centrifugalnom kretanju otkrićâ i osvajanjâ. Zazivanje se, nasuprot tomu, može usporediti s plačljivim nadvijanjem nad našim »hrpicama jadnih tajni«, kao što je govorio André Malraux.
Sve to nedvojbeno ne bi zasluživalo da bude objavljeno, kad ta putovanja, promatranja neba i posjeti u koje sam odlazio ili ih primao ne bi pratili pisani tragovi, kratki zapisi, glose i druge sitne bilješke. Naime, stvari, životinje i ljudi oko mene uvijek su mi se činili zanimljivijima od vlastitog zrcala. Glasovito Sokratovo »spoznaj samoga sebe« za mene je uvijek bilo besmislen zahtjev. Ja nalazim nadahnuće kad otvorim prozor ili kad izađem kroz vrata svoje kuće. Stvarnost beskrajno nadmašuje moći moje mašte i neprestano me ispunjava čuđenjem i divljenjem. Otkrivati, pronalaziti, stvarati — između tih triju aktivnosti postoji duboka srodnost. Pronalaziti, iznalaziti, kao što nas upućuje riječ invencija, potječe etimološki od latinskog invenire: naići na što, to jest otkriti i stvoriti. Podsjetimo da se u pravnoj terminologiji onaj tko »otkrije« neko blago naziva »pronalazačem«, odnosno »izumiteljem« tog blaga. I doista je točno da prije njegove intervencije to blago nije postojalo. Tek je njegovo otkriće učinilo da postoji, i to djelujući retroaktivno.
To vrijedi i za zemlje i krajolike. Bi li oni postojali bez oka koje ih gleda? Što je bilo s Amerikom prije Kristofora Kolumba? I ne duguju li te nove zemlje svoj lik duhu i duši »otkrivača«? Problem nije ni neznatan, ni nov — to je problem spoznaje.
Prihvaćajući se ponovno svojih »ekstimnih dnevnika«, protkao sam, dakle, dvanaest mjeseci jedne rekonstruirane godine otkrićima, zapažanjima i anegdotama bilježenim iz dana u dan. Kao u prizorima iz pučkog života što ih prikazuju srednjovjekovni crtači i graveri, čitatelj će više puta naići na zakukuljen lik Gospođe Smrti, neizbježne pratilje na našem putu. Ona će, vjerujem, dati dublji odjek povodima za smijeh što ih ova knjižica također pruža.
Siječanj
Ultrazvuk srca u bolnici u Blignyju. Bio bi to bezazlen pregled da nema onog ružnog zvuka kao iz vodokotlića, što se čuje iz aparata i za koji mi kažu da je šum mojega srca. Pregled otkriva jasno izraženu hipertrofiju.
To mi se čini prilično laskavim. Tako veliko srce! Osim toga, zar ne, postoje dvije smrti: gadna, prljava smrt od raka i čista smrt od srca. Drago mi je da me, vjerojatno, čeka čista smrt.
*
Pokazujem tapetaru tapison u svojoj tavanskoj sobi, izblijedio pred prozorom. »To je od mjesečine«, kaže mi. I objašnjava da svjetlost punog mjeseca pretvara boju tepiha u sivu boju nalik na onu ugašenoga televizijskog ekrana. To mi se čini malo prelijepim da bi bilo uvjerljivo.
*
Jedna mlada Marokanka donosi mi rukopis disertacije koju je upravo dovršila i fotografiju dvojice dječačića, Ismaila i Mohcinea Essaourija. Predmet disertacije: tema blizanaca u djelu Michela Tourniera. »Pisala sam tu disertaciju«, pripovijeda mi, »kad sam otkrila da sam trudna. Dovršila sam rukopis i rodila ovu dvojicu blizanaca«.
Zakleo sam joj se da nemam nikakva udjela u tome dvostrukom rođenju.
Pripovijeda mi također da u gradovima na jugu Maroka, gdje žene tradicionalno ostaju zatvorene u kući, one među sobom komuniciraju bojom i vrstom rublja koje vješaju da se suši na prozorima i terasama. To je tajni kôd koji muškarci ne razumiju.
*
Organiziram »kavijar–party« za seosku djecu. Želim da imaju neku predodžbu o tom »jelu«, tako slavnom i tako rijetkom zbog njegove cijene. Neka djeca ga gadljivo odlaze ispljunuti u slivnik. Druga uživaju.
Pred kraj života moja majka nije više gotovo ništa jela. S vremena na vrijeme kupovao sam joj teglicu kavijara. Jednoga dana rastreseno ju je okrenula i otkrila cijenu ispisanu s donje strane. Kako je po prirodi bila prilično štedljiva, očekivao sam da će vrisnuti. Nije. »Mislila sam da je to skuplje«, rekla je. Tad sam se sjetio da nikad nije shvatila prijelaz sa starih franaka na nove. Naravno, s dvije nule manje, to nije bilo preskupo.
*
Vrijeme uništava sve. Sve što volimo. Sve koje volimo. Ali priznajmo mu zaslugu da uništava i sve ono i sve one koje mrzimo i koji mrze nas, a također i patnju, čak i smrt. Na kraju, uništavajući nas same, vrijeme dokida izvor svih naših jada i svih naših patnji.
*
U svojem dnevnom boravku postavljam prilično kičasto obojen sadreni kip svetog Josipa koji na lijevoj ruci nosi malog Isusa. To je dar časnih sestara iz opatije Saint–Jacut, aluzija na »foriju«, koja je glavna tema mojega Kralja Johâ. Napominjem da dijete koje nosi taj »Josip Kristonosac« nije njegov sin. On mu je samo »tobožnji otac«. Ja sam mu sličan, jer uvijek je bilo tako s djecom koju sam nosio.
*
Nakon jednog intervjua na televiziji, u kojem se govorilo o ljubavi koja nas pogađa kao »grom iz vedra neba«, Guy Béart mi je napisao: »Velika ljubav je ona kad prepoznamo nekoga koga nikad nismo vidjeli. S pjesmama je slično: kad nas diraju, to znači da je riječ o ponovnom susretu.«
*
Yvesu Navarreu donio sam mačića, plod moje domaće faune, kojemu je dao ime Tiffauges, po junaku mojeg romana Kralj Johâ. Vidio sam ga ponovno nakon šest mjeseci i napisao mu: »Tiffauges me impresionirao. Očito je da je taj mačak, posve prosječan kad sam ti ga donio, zahvaljujući velikoj pažnji koju mu poklanjaš, postao neobična životinja i, kratko rečeno, izvanredan stvor. Posjeduje živost, mladost, zračenje, sigurnost, kakve nisam vidio ni u jedne životinje. A to što je katkada krajnje nepodnošljiv, potpuno odgovara onome što od njega očekuješ, da bi ispunio određenu prazninu.« To me podsjeća na riječi jedne prijateljice pred kavkaskom šapikom, biljkom koja se u mojem vrtu razrasla dosegnuvši čudovišne dimenzije: »To je zato što je voliš, i ona to zna.«
Veljača
Moja šogorica Muriel, strastvena skijašica, poginula je pod snježnom lavinom u Val–d’ Isčreu. Naravno, ništa se ne može usporediti sa životom, ali ipak, kako je to lijepa smrt! Pomišljam na Solženjicinovu rečenicu: »Želim biti krik koji pokreće lavinu!« Odgovarajući na »Proustov upitnik«, napisao sam da bih želio umrijeti od udara groma, kao pokošen Jupiterovim mačem. U sportskoj kronici naišao sam na jednu vijest koja me navela na sanjarenje: jedne lijepe nedjelje, za vrijeme nogometne utakmice, jednog je igrača pred očima publike pogodio grom. Lavina snijega i leda nešto je posve suprotno, ali možda jednako lijepo.
*
Maurice M. mi kaže: »Definicija ljepote je jednostavna: to je ono što nas baca u očaj. Tome treba dodati da je, suprotno raširenom mišljenju, ljepota vrlo česta pojava. Nemoguće je izaći na ulicu a da ne naletite na nju. Svaki put kad idem u kupovinu vratim se sav izboden ljubavnim strelicama, poput svetog Sebastijana.« Obećavam mu da ću ga ubuduće pratiti kad bude išao u kupovinu.
*
Biti, kao što se kaže, »jednom nogom u grobu«, ne znači biti bolestan, to znači pokopati polovicu onih koje volimo.
*
Dijete koje se »duri«. Ne znam jesu li se psiholozi ikad zainteresirali za tu pojavu. A trebali bi! Riječ je o jednoj vrsti potpunog odbijanja vanjskog svijeta. Onaj koji se duri ne želi više ništa vidjeti ni čuti. Ukoči se, s glavom među dlanovima ili okrenutom prema zidu, i ne odgovara ni na jednu riječ. To je neka vrsta lažne katalepsije, iz koje se iznenada trgne na neki tajanstven znak i koju zatim kao da posve zaboravlja. Udio komedije u durenju nimalo mu ne umanjuje vrijednost, naprotiv, samo povećava njegovu složenost.
*
Jedan stanovnik Manchestera: »U ovom gradu zrak je tako loš da ujutro kad se probudite čujete ptice kako kašlju.«
Ožujak
Neobična koincidencija. U razmaku od nekoliko tjedana Louvre i Klassisches Museum iz Frankfurta upućuju mi jednak poziv: iznad moje glave objesit će sliku po mojem izboru i ja ću četrdeset pet minuta govoriti o toj slici, ali i o svemu na što me nadahnjuje. U Parizu tražim da stave Svetog Sebastijana kojega njeguje sveta Irena Georgesa de La Toura, a u Frankfurtu Ticijanova Svetog Sebastijana.
U svoja dva predavanja ubacujem sljedeću »patku«: car Dioklecijan osjećao je prema svojem robu Sebastijanu strastveno prijateljstvo i želio je da on u njegovu životu odigra ulogu koju je imao Antinoj u životu njegova prethodnika Hadrijana. Poznavao je njihovu pustolovinu iz memoara Hadrijanove pouzdanice Marguearite Yourcenar, koji su mu bili najdraža knjiga. U Parizu, moja je priča izmamila nekoliko osmijeha. U Frankfurtu nitko nije ni trepnuo.
*
Victor Hugo: »Glazba je buka koja misli.« U toj mješavini blistavoga genija i totalne gluposti cijeli je Victor Hugo. Bio je toga svjestan i sa stanovitim je zadovoljstvom (u Viđenim stvarima) primio sljedeći sud Lecontea de Lislea: netko je rekao da je V. H. glup, a Leconte de Lisle ga je, navodno, ispravio: »Da, glup je, ali kao Himalaja.«
*
Camille Flammarion u svojoj knjizi Mjesečina tvrdi da je pjesma zrikavca fosilni zvuk našega doba, jer je zrikavac najstariji živi stvor na zemlji. Tom prodornom struganju suprotan je slavujev pjev, mladenački i zanesen, okrenut budućnosti. No, na neki tajnovit način, obje su pjesme noćne.
*
Moja dva goluba grivnjaša vjerno stižu na proljetni sastanak. Vidim ih kako lete prema lipama noseći u kljunu grančice. Odsad će me buditi njihovo gukanje.
*
Rembrandt (1606–1669) i Spinoza (1632–1677) živjeli su neko vrijeme istodobno u amsterdamskom getu. Sasvim sigurno su se mimoilazili, svaki potpuno slijep za sjajno zračenje onoga drugoga.
*
Siromaštvo nekog naroda mjeri se po raskoši njegovih svetkovina. Obrnuto, kako životni standard raste, tako sjaj svečanosti postupno opada.
*
Proustov upitnik: koji je vaš ideal sreće? Odgajati, od njegove najranije dobi, genijalno dijete. Vidjeti kako se rađaju i pomagati da se razviju njegovi blistavi talenti, na bilo kojem području. Sjediniti u istom biću nježnost i divljenje.
*
Claude Gallimard gorko mi predbacuje što sam Ključeve i brave dao izdavačkoj kući Le Chęne. Odgovaram mu: »Dragi prijatelju, izdavač mora uvijek imati na umu onu korejsku poslovicu (koju sam u tom trenutku izmislio upravo za taj slučaj): male izdaje održavaju velike brakove.«
*
Kad se čudimo gorčini kojom odišu pisci XIX. stoljeća — Flaubert, Baudelaire, Maupassant — prije nego što ih optužimo za prenemaganje, pokušajmo zamisliti njihovu osamljenost u društvu njihova doba. Glupost i podlost u njemu su se otvoreno pokazivale s prostodušnom drskošću. Nepobitno je da se u posljednjih sto pedeset godina broj mogućih sugovornika znatno povećao. Nemati nikoga kome ćemo nešto reći, znači nemati što reći. Sjaj kojim su željeli biti okruženi ljudi poput Balzaca, Dumasa, Wagnera itd. bio je bez sumnje samo odgovor ograničenom ljudskom rodu koji ih je gušio. »Kad već moja djela ne dopiru do tvojeg mozga, neka ti moj način života barem ulije poštovanje.«
*
Čuo na radiju: »Psihoanaliza ima svoje nesvjesno — to je židovstvo. Freud je napisao da treba tumačiti snove kao što se dešifriraju sveti tekstovi.«
*
Kad je F. Mitterand najavio da dolazi na ručak u župni dvor, moja majka, koja je bila kod mene, zaprepašteno je upitala: »Ali zašto bi predsjednik Republike dolazio k tebi na ručak?« — »Zato što sam slavan.« Ona, nakon kratke šutnje: »U to me nikad nećeš uvjeriti!«
Mislim da ju je sjećanje na moje kaotično školovanje uvjerilo da sam osuđen na neuspjeh. Jedne nedjelje prije podne našao sam je kako gleda misu na televiziji. Bilo je to na Bogojavljenje i propovjednik je u svojoj propovijedi izjavio: »Priznajem da me pustolovine Sveta tri kralja nisu nikad osobito zanimale, ali me oduševio četvrti kralj, kojega je izmislio pisac Michel Tournier.«
Nisam ništa rekao, ali kad je televizijska misa završila, vratio sam se na propovijed: »Eto, vidiš da nisam posve nepoznat. Spominju me u nedjeljnoj propovijedi!« Moja majka: »Oh, čekaj malo! Rekao je pisac Michel Tournier!« Ja: »I onda? Pa to je istina, zar nije?« Ona: »Da, ali ne bi rekao: pisac Goethe ili pisac Victor Hugo.«
Naravno. Taj »pisac« je sve pokvario!
*
Kad je riječ o književnosti, kriterij po kojem se razlikuje amater od profesionalca mogao bi biti sljedeći: biti sposoban prepoznati visoku vrijednost neke knjige koju osobno ne volimo, to je povlastica profesionalca. Nasuprot tomu, amater ostaje slijep čak i za sjajne kvalitete neke knjige ako ona ne odgovara njegovu ukusu.
Postavljam sebi to pitanje prisjećajući se 1932. godine i Akademije Goncourt. Te je godine učinila svoju najveću pogrešku: nije dodijelila nagradu Célineovu Putovanju na kraj noći. Ne sviđaju mi se nimalo Céline i njegov stil. Bih li ipak imao snage glasati za njega, kao što se to apsolutno nametalo? Nažalost, ne usuđujem se vjerovati u to!
*
Posjet hinduista Alaina Daniéloua. Daje mi nekoliko savjeta o Indiji i o mojim odnosima s Indijcima. Ja sam dvostruko nedodirljiv, prvo zato što sam rođen izvan Poluotoka, zatim kao pisac, zanatlija koji se može usporediti s limarom, stolarom ili brijačem. Ako dotaknem nekog brahmana, on neće reći ništa, ali to će ga stajati osam dana očišćenja i trapljenja. Ako uđem u njegovu kuhinju, morat će baciti svu hranu koja se u njoj našla. Ako pomirišem njegovo cvijeće, morat će ga odrezati i baciti. Govori mi i o onom implicitnom značenju što ga sadrži svaki jezik. »Ako mislim na francuskom ili na engleskom o tome kako se neka udovica daje spaliti na lomači svojega muža, zgrožen sam barbarstvom tih ljudi. Ako o tome mislim na hindiju, zadivljen sam svetošću te žene.« Radije nego one iz Madrasa ili Pondicheryja, koje sam susretao, preporuča mi Tamile iz Kerale.
*
Valéry Larbaud patio je od afazije posljednjih dvadeset godina života. Kažu da je mogao izgovoriti samo sljedeće četiri riječi: »Dobar dan, stvari života!«, pozdrav koji dira svojom vedrom jednostavnošću. Htio sam ga staviti kao natpis na svoju knjigu Slavlja.
Ne znam zašto mi istodobno pada na pamet sljedeća definicija — čija? — Victora Segalena: »Gospodin Teste kojemu je glava /tęte/ negdje drugdje.«
*
U prvom svesku djelâ Paula Valéryja u izdanju Pléiade nailazim na prekrasan tekst, Pohvala vodi. Pravi književni biser. No, jedna nas bilješka obavještava da je riječ o reklamnom tekstu, koji je od Valéryja naručen za izvorsku vodu Perrier. Držim značajnim da je Valéryjev genij iskoristio jednu takvu posve komercijalnu priliku. J. S. Bach postupao je jednako kad je na narudžbu neke sonate ili kantate odgovarao besmrtnim remek–djelom. Riječi »genij« ili čak »talent« nisu pripadale njegovu rječniku. On je poznavao samo umijeće najskromnijeg zanatlije.
Bilježim također da je Prijateljska šuma, najotvorenije homoseksualna pjesma koju znam, izvorno bila posvećena Andréu Gideu, i da je ta posveta ovdje nestala. Doduše, nekoliko godina poslije Valéry je svoju Mladu Parku posvetio tom istom Andréu Gideu.
Travanj
Travanj 1992. Vijest o istodobnoj smrti francuskoga kompozitora Oliviera Messiana i engleskog slikara Francisa Bacona, otprilike u istoj dobi (rođeni su jedan 1908. a drugi 1909. godine). Teško je zamisliti potpuniju i čišću opreku: glazbenik Neba i slikar Pakla. Sve u svemu, stvoreni da se razumiju.
*
S dolaskom proljeća otkrivam novi posao, koji bi mi lako mogao prijeći u maniju: čišćenje prozorskih stakala. U tome nalazim veliko moralno zadovoljstvo. Stakla su, naravno, savjest kuće. Prozirna stakla, čista savjest…
*
Gisčle mi kaže: »Volim tvoju kuću.« Odgovaram joj: »Moja kuća, to sam ja.«
Točno je da četrdeset pet godina prisnosti čine neki par nerazdvojivim.
Sjećam se, recimo, one noći jednog vlažnog proljeća kad se grobljanski zid srušio u moj vrt, zajedno s grobarevom kućicom.
Kad sam se doselio, 1957. godine, velika dama sela bila je Ingrid Bergman. Kad je priređivala primanja, događalo se da njezini gosti zalutaju u mraku. Jedne večeri netko je pozvonio na mojim vratima. Otvorio sam i odmah prepoznao Jeana Renoira. Tako zaslužujem skroman spomen u nekoj povijesti filma, jer sam jednoga dana odveo Jeana Renoira do Ingrid Bergman. Usputno pitanje: koji su film snimili zajedno? Odgovor: Helena i muškarci. Poslije me zamolila da joj dopustim da na krov moje garaže postavi reflektor koji će osvjetljavati crkveni zvonik, kao orijentir za večeri primanja. Reflektor je još uvijek ondje.
Doživjeli smo i posjete F. Mitteranda. Sve je počelo s jednom knjigom njemačkog fotografa Konrada Müllera posvećenom francuskom predsjedniku. Ja sam napisao predgovor i tad sam, s Müllerom, prvi put vidio Mitteranda u Elizejskoj palači. Kad smo se opraštali, rekao mi je: »Čuo sam da živite u župnom dvoru. Ako me pozovete, posjetit ću vas.« Što drugo možete odgovoriti na to nego: »Gospodine Predsjedniče, pozivam vas.« Prošla su tri mjeseca i jednog lijepog dana u kolovozu zazvonio je telefon. Zvali su iz tajništva Elizejske palače. Predsjednik najavljuje svoj dolazak na ručak za tri dana. Nije to sitnica. Ustanovio sam da su mi svi tanjuri okrnjeni i da pijem iz čaša u kojima se prodaje senf. Potpuno sam obnovio svoje kuhinjsko posuđe u dućanu u Chevreuseu«. Vlasnica je uzviknula: »Čovjek bi pomislio da će vam u goste doći predsjednik Republike!« A već ujutro došla je policija da mi zaviri pod krevete i u ormare. Moja ljubazna susjeda, gospođa Le Bacquer, preuzela je ulogu domaćice. Doček je zacijelo ocijenjen dobrim, jer je F. M. dolazio nekoliko godina uzastopce.
Još je jedan šef države posjetio župni dvor, ali ovaj put najstidljiviji, najpovučeniji kojega možete zamisliti: Lothar de Maizičres. Taj Prus hugenotskog podrijetla naslijedio je 1990. godine Ericha Honeckera na čelu DDR–a, koji je na neki način »potopio«. Kad se našao u Parizu, palo mu je na pamet da posjeti župni dvor.
*
Jednoga dana došli su dečki iz sela oboružani detektorom za kovine. »Vidjet ćemo ima li kakvog blaga u tvom vrtu«, rekli su mi. Zatim su se dali na posao sa svojom smiješnom spravom. Do kraja poslijepodneva nisu našli blago, ali su otkrili impresivan broj čahura od metaka zaostalih iz rata. Je li u tom vrtu 1940. ili 1945. godine bilo puškaranja između Francuza i Nijemaca? Rijetki svjedoci iz tog doba koje sam pitao nisu mi znali odgovoriti.
*
Otprije dva dana imam elektronički šah. Tuče me na krajnje ponižavajući način, a da pritom ne osjećam ni najmanji bijes. A silno bih mrzio svakog ljudskog protivnika koji bi me tako pobjeđivao. Nedvojbeno, to što je on bez osjećaja — očito je da ne uživa u tome da me ponižava — djeluje zarazno i na mene. Ne može se reći da je genijalan, ali ne pravi previde i ne promakne mu nijedan moj previd. Osrednji, ali nepogrešiv igrač. A pritom je slijep, ne vidi šahovsku ploču. Zna položaj figura samo tako da ponovi cijeli tok partije. Sekundarni tip. Dok čovjek–šahist, ograničen na sadašnjost, vidi samo trenutačni izgled šahovske ploče i ne zabrinjava ga kako se do njega došlo. Primarni tip.
Svibanj
Vjetar i kiša. No, kiše je premalo da nadoknadi golemi manjak u posljednja tri mjeseca. Seljaci za takvu kišu kažu da »zalijeva vrtove«, želeći time reći da bi je za polja trebalo mnogo više.
Ne prestajem misliti na Ralphine. Tražila je da bude spaljena i da joj pepeo bude rasut u mojem vrtu. Spaliti svoju majku, znači spaliti dio samoga sebe, znači spaliti svoje djetinjstvo. U tuzi zbog majčine smrti ima samoljublja. Prestani plakati nad samim sobom! To su Narcisove suze.
*
Naljutio sam se ugledavši nekog mladića koji je ušao u moj vrt i bez ustručavanja šeta po njemu. Prilazim mu i prilično grubo ga pitam što traži. Kaže mi svoje ime i predstavlja se kao moj čitatelj. Nakon toga me zapanjuje poznavanjem ne samo svih mojih knjiga nego i novinskih članaka, intervjua na radiju i televiziji, itd., svega u vezi sa mnom. Zbog toga se ovdje osjeća kao kod kuće. Ne morate biti previše tašti, ali to su argumenti koji razoružavaju.
*
Françoise Giroud piše u N. O. /Nouvel Observateur/: »U jednoj lijepoj emisiji posvećenoj u cijelosti Michelu Tournieru, dvosmislenom, perverznom, vedrom, briljantnom, Michel Polac je, glumeći neobrazovanog divljaka, postavio pitanje: »Čemu služi filozofija?« — »Ničemu« — kaže Tournier. — Ona je kao glazba. Zanima vas ili ne zanima.«
Spotičem se o ta četiri epiteta kojima me obdarila. Dakle, tako izgledam: dvosmislen, perverzan, vedar i briljantan. Sve samo ne kao netko tko ulijeva povjerenje, otvoren i iskren. Doduše, emisiju je ocijenila »lijepom«. A to je bila moja emisija. Dokaz da znam napraviti lijepu emisiju, ali da ne znam pružiti o sebi sliku kakvu bih želio pružiti.
*
Vjerojatno su mi začepljeni suzni kanali, jer neprestano ronim suze. Neobično je da od toga postajem sentimentalan, rührseelig. Izražavanje nekog osjećaja kao uzrok tog osjećaja. Mislim da je Descartes govorio o tome u svojoj Raspravi o strastima, u vezi s nekim udovcem vrlo zadovoljnim što se riješio žene, ali potresenim njezinim pogrebom.
*
Politika. Henri Queuille (utjelovljenje radikal–socijalističkog nedjelovanja): Nema problema, koliko god zamršeni bili, koji se ne mogu riješiti izbjegavanjem odluke.
*
Petak, 15. svibnja. Petak je moj najdraži dan u tjednu. To je kraj tjedna i na neki način njegov zaključak. Rođen sam jednog petka. Svoje prvo potpisivanje knjige kritičarima održao sam u petak, 9. ožujka 1967. za svoj roman Petko.
*
Židovska priča. Mesija je napokon stigao. Židovska zajednica ga svečano dočekuje. Samo jedan stari rabin izgleda zabrinuto. Odvodi ga u stranu i kaže mu: »Ako vas netko pita jeste li već dolazili na zemlju, nemojte odgovoriti.«
*
Vodim na ručak u Pariz Émilie i Édouarda, djecu mojega brata Gérarda, koji žive u Bostonu. Prije rastanka kažem im: »Znajte, mali moji, da su svi Tournierovi malo udareni u glavu. Od svih u obitelji ja se bez sumnje ponašam najrazumnije, ali to je zato što se ja svoje ludosti oslobađam u svojim knjigama.«
*
Posjet mladog, dvadesetogodišnjeg Nicolasa. Želeći mi pokazati svoju novu kreditnu karticu, otvara novčanik i njegov se sadržaj rasipa po stolu. Primjećujem da ima samo jednu fotografiju, fotografiju nekog psa. Ne mogu se suzdržati a da ne izrazim svoje čuđenje. U dvadesetoj godini držati samo jednu fotografiju kraj srca, i to fotografiju psa? Nije li to pomalo tužno? »Oh, ni najmanje! — uzvikuje on. — To nije pas, to je kuja!« Ah, dobro, onda je sve u redu!
*
Debussyjevo More. Bilo je to u ljeto 1938. u Villersu. Bilo mi je četrnaest godina. Imao sam mali kanadski kanu, pravu orahovu ljusku. Svakoga dana prelazio sam sprud i veslao tako daleko da bi se plaža pretvorila u tanku žutu crtu u podnožju obale. Da sam se prevrnuo, sigurno se ne bih mogao vratiti plivajući. Uvijek sam bio sâm. Moji roditelji nisu nikad slutili da tako izlažem život opasnosti. Kad bih pristajao uz obalu nakon nekoliko sati prepuštanja struji, tijelo mi je bilo bijelo od soli, jer su se sitne kapi valova koji su me poprskali osušile na suncu. Te sate na moru oživljuje u mojim ušima Debussyjeva glazba. Blistavo ljeto, svud uokolo smrt, skori rat koji podiže crn oblak pun munja na obzorju. Ja, gola tijela išarana pjegama od soli, klizim po zelenom hrptu valova. Bojim se i sretan sam.
Lipanj
Klesar iz Chevreuse, sudbinski predodređena imena Jean Borne, dolazi učvrstiti na zid u vrtu mramornu ploču i veliki medaljon od tamnoga kovanog željeza, na kojem je prikazan mali Kupido. Tu ću — prema njezinoj oporučnoj želji — pokopati urnu s pepelom svoje majke. Donijela ju je moja nećakinja, koju sam sigurno razočarao. Imala je neobičnu ideju da tim pepelom ispuni plišanog medvjedića, kojega bi svuda nosila sa sobom. Što se Kupida tiče, viđao sam ga u svim sobama u kojima je živjela moja majka. Djeluje tužno, ruku svezanih na leđima. Tobolac i luk pali su mu na zemlju. To vrlo simbolično govori o zabranama koje pritišću spolnost. Provodim malu anketu među svojom braćom, sestrom i njihovom djecom, da bih doznao koje ime da stavim na maminu ploču; većina se izjašnjava za nadimak kojim smo je zvali u obitelji — Ralphine (tatu smo zvali Ralph).
*
Talijanski novinar lijepa imena Claudio Altarocca, iz lista La Stampa, dva sata me davi s pitanjima o mojim putovanjima po Africi. Završavamo razgovor smlavljeni i otupjeli. Vrt zrači spokojstvom, obasjan suncem na zalazu. Talijanski gospodin izgleda jako melankolično. Pitam: »Niste zadovoljni našim razgovorom?« — »Jesam, jesam, ali to je tako: ljepota me rastužuje.« Pitam ga je li riječ o mojoj ljepoti, ljepoti mojih afričkih priča ili o ljepoti mojega vrta. Podiže prema meni tužan pogled.
*
Nakon bolova u slezeni, koji su mi obećavali smrt Albrechta Dürera, reume u oba palca, koja me sprečavala da bilo što uzmem u ruke, oštrog probadanja između lopatica, koje najavljuje sužavanje koronarnih žila, i prehlade koja me pretvorila u vodoskok sline, sad me muči bol od išijasa, koja se od stražnjice spušta niz cijelu lijevu nogu. Moje stare kosti ne znaju što bi izmislile da iskale svoju zlovolju. Jednoga će dana izmisliti da krepaju.
*
Nekoliko dana prisutnosti u kući nekoga gosta, čak i savršeno diskretnog, neizbježno izaziva u meni drhtaje bijesa, razdražljivost koja bi vrlo brzo mogla sve pokvariti. A pritom moj gost ne puši, nije debeo, ne govori previše, ali ipak dovoljno, itd. Razdražljivost kao uzrok raspada parova. Naravno, sve se sređuje ako se često i dobro vodi ljubav. No, bez toga… U Giraudouxovoj Elektri kraljica Klitemnestra objašnjava da je ubila svojega muža, kralja Agamemnona, ne zato da bi na njegovo mjesto dovela Egista, nego zato što je podizao u zrak mali prst kad je uzimao šalicu čaja ili stavljao krunu na glavu. Sitne mane izazivaju raznježenost kad postoji fizički sklad, ali u suprotnom slučaju mogu izazvati eksploziju bijesa.
*
Posjet Georgesu Roditiju, neobičnom čovjeku kojega sam upoznao dok je bio literarni direktor u izdavačkoj kući Plon. Cijeli život pisao je i dotjerivao knjižicu pod naslovom Duh savršenstva. Oduševljen je kad mu kažem da ga namjeravam staviti u svoj roman Mali top, u liku Židova iz Soluna koji živi u Veneciji u XVII. stoljeću i zove se Giorgio Roditi, i kojemu ću staviti u usta riječi uzete iz njegove knjige. Imao je sestru, koja se ubila zbog ljubavi prema Friedrichu Sieburgu, ostavljajući za sobom kćerku, koja će poslije postati Annabelle Buffet. Devedeset mu je godina i kaže da je postao senilan. Pitam ga kako se očituje njegova senilnost. Odgovara mi: suzama. Nikad nije plakao. Odnedavno ga, zbog bilo čega, obuzima raznje‘enost, koja mu izmami potoke suza.
*
Neki muškarci — recimo pisci (Ernest Hemingway, Romain Gary) — navodno su se ubili zato što su osjetili da postaju seksualno impotentni. Ostajem zaprepašten pred takvom glupošću. A onda kažem sebi da određeni stupanj gluposti smije s punim pravom biti kažnjen smrtnom kaznom. Budući da je granica prijeđena, ti muškarci su sami sebi presudili. Pravda je zadovoljena. Treba napomenuti da je danas pilula Viagra okončala tu vrstu drame. Jadno, jadno, jadno!
Nasuprot tomu, potpuno razumijem samoubojstvo Henryja de Montherlanta. U četvrtak, 21. rujna 1972. u 16 sati ispalio si je metak u glavu, ostavivši sljedeće objašnjenje: »Postajem slijep, ubijam se.« Upravo sam s Edouardom Boubatom stigao u Vancouver. Vijest sam čuo te noći na radiju. Poslije mi je Claude Gallimard ispričao neobičnu pojedinost o toj smrti.
Montherlant mu je nedugo prije toga rekao: »Ne osjećam se sigurnim. Imam pištolj, ali nemam metke. Biste li mi ih mogli nabaviti?« Claude Gallimard je svojem sinu Christianu dao pištolj i zadužio ga da za njega nađe metke. U to je vrijeme André Malraux, tada ministar kulture, znao dolaziti u ulicu Sébastien–Bottin u pratnji svojeg tjelohranitelja. Christian Gallimard obratio se potonjem. »To je upravo kalibar mojeg oružja« — rekao je ovaj. I napunio pištolj, koji je Claude Gallimard zatim vratio Montherlantu. Henry de Montherlant ubio se, dakle, mecima namijenjenima zaštiti Andréa Malrauxa. Neobičan most bačen između dvojice pisaca iste generacije, koje je inače sve razdvajalo.
P. S. Je li ih zaista sve razdvajalo? Dugo sam se pitao zašto osjećam jednako snažnu i istovrsnu odbojnost prema četvorici pisaca iste generacije: Henryju de Montherlantu, Andréu Malrauxu, Louisu Aragonu i Françoisu Mauriacu. Zato što su, unatoč velikim međusobnim razlikama, imali jednu zajedničku točku, zajedničkog duhovnog oca, kojemu je dovoljno samo spomenuti ime pa da me natjera u bijeg, kao što smrad tvora natjera u bijeg kunića: to je Maurice Barrčs. Unatoč svim svojim naporima, nisam nikad uspio shvatiti što je uzrok golemog utjecaja što ga je imao na svoje mlađe suvremenike.
*
Što sam stariji, to više žalim što nisam bio superdaroviti učenik, a zatim student. Pročitati sve knjige, odlikovati se u matematici, glazbi, svim intelektualnim igrama, ovladati svim jezicima. Golema glava u kojoj bi bilo pohranjeno sve ljudsko znanje. To mora biti dovoljno da osigura sreću jednog života i zamijeni putovanja, ljubavi, čak i otkrića. U tome sam potpuna suprotnost Faustu na početku Goetheove drame. Stareći, on uviđa da zna sve, ali da je zaboravio živjeti. Ono po čemu se u osnovi razlikujem od njega jest to što on iz svojeg enciklopedijskog znanja izvlači zaključak da ne zna ništa, da je sve to samo isprazna hrpa riječi i da bi bolje učinio da je pio i ganjao djevojke, kao njegovi drugovi. Za mene je znanje neusporedivo po svojoj ljepoti i dubini. Ima pravih vrela svjetlosti u filozofiji, izvanrednih suptilnosti u matematici, neizmjerno djelotvornih ključeva u znanostima, i nadasve, ah, nadasve, uzvišenih ljepota u književnosti i umjetnostima. Ali ta bogatstva morate zaslužiti da biste ih osvojili. Ah, jednim zamahom čarobnog štapića imati opet deset godina i, znajući sve što znam, ponoviti sve još jedanput, sve ponovno proživjeti bolje, snažnije i, ukratko, savršeno. Voditi savršen život. Ideja za roman pod naslovom Michel 2 ili Savršeni život.
Veliko pitanje u »savršenom životu«: quid stvaranja, pronalazaka, sa svim krizama, lišavanjima i teškoćama koje donose?
*
Neka moje pamćenje radi kao sunčana ura, koja pokazuje samo suncem obasjane sate.
*
Kažem M. W.–u: »Sanjam o tome da napišem veliko remek–djelo i doživim veliku ljubav.« Odgovara mi: »Poznavajući te, mogu te prije zamisliti kako pišeš remek–djelo.«
Srpanj
Prekrasno vrijeme. Točno u 21.30 promatramo zalazak sunca. Preklinjem svoje pamćenje da se u sumornim danima sjeti blistave raskoši malog zaljeva u Arguenonu. Čini mi se da bi, kad bi mi taj prizor uvijek bio blizu, nesreća bila zauvijek prognana iz mojega života. Povijest — zemljopis. Kukavni jadi moje osobne povijesti prebrisani spokojnim sjajem zemljopisa.
*
Otkriće biti čokolade. Riječ je o muževnoj slatkoći, poslastici, dakako, ali ni djetinjoj ni ženskoj, poput svih ostalih. To je prava muška poslastica. Otuda njezina boja i okus. Uostalom, čokoladu su u Europu donijeli Španjolci, pravi »macho« narod. Na dvoru u Madridu bila je tako omiljena da je nadbiskup odredio da pojesti je ujutro nije zapreka za svetu pričest, nasuprot ostaloj hrani.
*
Svi ljiljani u vrtu rascvjetali su se za samo nekoliko sati. Pomišljam na stihove Victora Hugoa:
Bio je mjesec kad priroda je blaga.
Na vrhovima brežuljaka ljiljani u cvatu.
A Booz, junak pjesme, uzvikuje pred ljubavlju koja se iznenada pojavljuje:
Broj mojih godina prešao je osamdeset!
To mi odgovara!
*
Posjet mojega rumunjskog prevodioca, Sergiua Ruba. Iznenađen sam videći da je slijep. Vodič mu je mlada žena. Kaže mi: »Vidio sam do jedanaeste godine. Sjećam se boja.« Divim se njegovu poletu, njegovoj znatiželji, erudiciji. Slijepci mi ulijevaju neku vrst svetog straha. Otkrio sam to kao dijete u prisutnosti egipatskog pisca Taha Husseina, čija je žena bila rođakinja moje majke. Spominjem mu to. Ruba odmah navodi njegovo najznačajnije djelo, Knjigu danâ. Siguran sam da bi za mene sljepoća značila trenutačno samoubojstvo. Zato slijepce doživljavam kao žive mrtvace.
*
Htjeli mi to ili ne, i bez ikakva našeg namjernog upletanja, život je niz »razdoblja«. Redovito jedno razdoblje završava, a drugo počinje. Okreće se jedna stranica. To je smrt nekog bližnjeg, teška bolest, promjena zanimanja, preseljenje, raskid, itd. Često tog »okretanja nove stranice« i promjene atmosfere postajemo svjesni tek mnogo kasnije.
*
Srpanj donosi pasje vrućine. On je mjesec aktivnog ljeta. Još se radi. Tu su robijaši Tour de Francea. Uskoro će, početkom kolovoza, početi pasivno ljeto. Kuće i trgovine bit će zatvorene, zavladat će opće mrtvilo. Stajat ćemo u redu pred jedinom otvorenom pekarnicom u okrugu. Jer ovdje smo istodobno na selu i u Parizu. Nema ljetnih gostiju. Praznici isprazne cijeli kraj. Sretan znak: vidim kako nebom iznad mene prolijeću dvije čaplje. Lako ih je prepoznati po vratu savijenom u obliku slova »S«, za razliku od plamenaca, koji lete vodoravno ispružena vrata.
*
Kiša. Dijelim zadovoljstvo svojega vrta koji taži žeđ upijajući kapi vode svim svojim pukotinama. Riđe mrlje na livadi nestaju iznenađujuće brzo. Jak miris diže se s oplođene zemlje.
*
Jutros mi je Ghislaine, moja mala poštarica, pozvonila na vratima. Pomišljam najprije na preporučeno pismo. Nije. Pozvonila je da mi kaže da nema nikakve pošte za mene. Budući da se to dogodilo prvi put, bojala se da ću je uzalud čekati.
*
Smrt K. F.–a. Onaj tko nije izgubio najboljeg prijatelja ne zna što je smrt. Preuzimanje tijela u bolnici Cochin. Vidim njegovo voštano i ispijeno lice u mrtvačkom kovčegu. Groblje Pjer–Lachaise. Krematorij je nalik na džamiju, koja je istodobno plinara. Na stubama se igra i pleše četverogodišnja djevojčica u crnoj haljinici s bijelim ovratnikom. Kroz njezinu dugu plavu kosu probijaju se sunčane zrake. Iznenađen sam što u maloj grupi koja se okupila vidim uglavnom meni nepoznate ljude. K. F. je, dakle, imao prijatelje podijeljene u odvojene skupine. Pazio je da ne okupi istodobno prijatelje s kojima je bio podjednako prisan, ali koji nisu bili ni po čemu slični i nije bilo nimalo vjerojatno da bi se svidjeli jedni drugima.
Ne mogu se osloboditi misli da je K. u svojoj dugoj i bolnoj agoniji preuzeo na sebe sve nesreće koje su se nagomilale u mojem životu u ove dvije posljednje godine. Zahvaljujući njemu čeka me novi početak, posljednje razdoblje života, s velikim remek–djelom koje ću napisati i velikom ljubavlju koju ću doživjeti.
*
Crna žuč. Kad vam ona teče iz srca, kao da privlači nesreću, koja hita sa sve četiri strane svijeta.
*
U Arlesu je, u sto dvadeset i trećoj godini, umrla Jeanne Calment. Bila je najstarija stanovnica svijeta. Kad su je pitali o njezinu načinu života, odgovorila je: »Treba biti razuman. U sto četrnaestoj godini prestala sam piti alkohol i pušiti.«
*
Sunce. Izlažem mu svoju kožu da bih se prilagodio ljetnoj golotinji. Blijedo i slabašno tijelo nalik je fetusu koji je ostavila odjeća, kao što ga ostavlja majka. Potamnjelost mu pruža slabu zaštitu, koja ga malo približava životinjama pokrivenim perjem, krznom ili krljuštima.
*
Užasne novosti o P. H. Umire od raka, koji je zahvatio sve organe. Kad je od kemoterapije izgubio svu kosu, poslao sam mu jednu od svojih vunenih kapica (ne pletenih nego kukičanih, ali pazite, ne brkajte ih s Cousteauovima!). Uz nju sam priložio rukom pisanu potvrdu: imao sam je na glavi kad sam pisao svoje knjige, to, dakle, nije samo pokrivalo za glavu /couvre–chef/, nego pokrivalo za remek–djela /couvre–chef–d’oeuvre/.
*
Neutješan gledam kako se bliži kraj srpnja, mojeg najdražeg mjeseca u godini, istodobno kraljevskog i mladenačkog, okrunjenog ljiljanom i prožetog mirisom lipe, najboljeg ljetnog mjeseca. Kolovoz donosi ljetnu nepomičnost, koja polako klizi prema truleži jeseni.
*
C. H. mi dolazi u posjet sa svojom kćeri Angelom, prelijepom sa svojih jedanaest godina. Tako je zdrava, tako rascvjetala, tako očigledno sretna da se pitam hoće li joj ikada biti dovoljno potreban netko drugi da bi izašla iz sebe. Djevojčice su na mene često ostavljale taj dojam preadaptiranosti, sebične nenarušive sreće, koja je, čini mi se, mnogo rjeđa u dječaka.
*
Ideja koju bi trebalo istražiti: koliko jezik koji govorimo od djetinjstva utječe na morfologiju lica. Engleski ili portugalski jezik je taj koji oblikuje tipičan izraz lica Engleza ili Portugalca, itd. Bio bi to najneobičniji primjer utjecaja kulture na prirodu, trijumfa inteligencije nad vanjskim izgledom. Prema tome, ljepota karakteristična za neki nacionalni tip potjecala bi neposredno od ljepote jezika koji govori…
*
Alexandre (devet godina): »Vjeruješ li ti u Boga?« Ja: »Da, naravno!« Alexandre: »Ah, dobro, jer i ja vjerujem. Tako ćemo se, kad umremo, naći zajedno na nebu.«
*
Moj mesar: »Gospodine Tournier, kad vas netko stvarno poznaje, ovako kao ja, ne mora čitati vaše knjige, zar ne?«
*
Pisao sam Georgesu Lubinu, specijalistu za Georges Sand, da ga pitam je li točno da glasovita rečenica Gastona Lerouxa o župnom dvoru koji »nije izgubio ništa od svoje draži, niti vrt od svojega sjaja« potječe od Georges Sand. Točno je. Ta rečenica nalazi se na kraju drugog »Pisma Marciji«, tekstu koji se rijetko ponovno tiska. Samo što je Georges Sand napisala: »Župni dvor nije izgubio ništa od svoje čistoće, niti vrt od svojega sjaja.« Taj župni dvor nalazi se u jednom gradiću u Lombardiji, čiji je župnik primio tri nećakinje, sirote bez roditelja, Giuliu, Luiginu i Arpolice.
Kolovoz
Budim se usred noći: učinilo mi se da je vani netko dozivao »Michel!« Zvonki ženski ili dječji glas. Spremam se ustati, ali onda kažem sebi da onaj tko me želi probuditi treba samo pritisnuti zvonce. No, je li itko ikada vidio utvaru da pritišće dugme zvonca? Bilo bi zanimljivo — to bih zaista jako volio — da se to ponovi. U bajkama je obično riječ o pozivu iz onostranog, dakle, o predznaku smrti. Treba spomenuti da u posljednje vrijeme, nakon kratkog buđenja oko tri sata ponovno zaspim i sanjam neobično živ i povezan san. Radujem se tome, jer sam uvijek žalio zbog svoje vrlo slabe oniričke (onirogene?) sposobnosti.
*
Ono što Nijemci zovu Hochsommer (visoko ljeto). Zelena proljetna mladost je daleko. Na travnjacima i u krošnjama osjeća se umor, neka vrsta opijenosti od vrućine. Tu i tamo žute mrlje. Dugo hodam naokolo s vrtlarskim škarama u ruci. Naelektrizirana vrućina koja bocka kožu. Čekamo oluju koja nikako da stigne.
*
Prvi taktovi Beethovenova Četvrtog koncerta za klavir vraćaju mi se s prodornom ustrajnošću, izazivajući uvijek jednako iznenađenje ispunjeno divljenjem. Ne mogu se naviknuti na ljepotu te glazbe. Istodobno, ona se nudi kao zvučni ekvivalent mojega sljedećeg romana. Slušajući je, kažem sebi: »Pa naravno, tako treba pisati!« Čini mi se da je cijeli roman u tome i da samo trebam tu glazbu prevesti u riječi, kao s nekog stranog jezika kojim savršeno vladam.
*
Dan je tako lijep, vrt tako blistav, a kuća tako ugodna da osjećam potrebu da sačuvam spomen na taj trenutak jednom mrtvom prirodom. Raspoređujem na stolu svijećnjak, čašu, vrč i košaricu u kojoj su jedna rajčica, avokado i trešnje, i sve to fotografiram u boji i crno–bijelo. Naravno, aparat sam postavio na tronožac, da pojačam »oštrinu« slike. Mislim da su se stari majstori koji su slikali Stilleben pokoravali istoj potrebi: prenijeti u vječnost prizor koji joj teži svom snagom svojega mira, svoje raskoši i spokojstva.
*
Razgovor s gimnazijalcima. Jedan od njih me pita: »Jeste li vi homoseksualac?« Odgovaram: »Jesam, naravno, jer u mojim romanima imate najmanje dva homoseksualca, Aleksandra u Meteorima i gospodina Achillea u Zlatnoj kapi. Ali ja sam i fetišist (jer sam napisao Fetišista), stara baka, psić, župnik, itd., svi likovi, sva živa bića u mojim pričama. To znači biti romanopisac. A što sam ja sâm, kad sam završio s pisanjem, o tome ne znam ništa i do toga mi je prilično malo stalo. Nalik sam glumcu koji je bio Hamlet, Neron, Alceste, Don Juan i Faust, i koji kad skine kostim i šminku nije više nitko. U tome je zacijelo pouka neuspjeha moje knjige Vjetar Paraklet. Predmet te knjige — M. T. — pokazao se previše nepostojanim.
*
Najveća prepreka na koju vjera nailazi u meni moja je lakovjernost. Vjera se može roditi i rasti samo u skeptičnoj, racionalnoj, opreznoj duhovnoj okolini, opsjednutoj razlikom između istinitog i lažnog. A ja vjerujem svemu i bilo čemu, bajkama, mitologiji, izmišljotinama pjesnika i slikara. Historijska autentičnost za mene je bez značenja. Zbog toga vjera pomiješana sa svim tim obiljem ne može pustiti korijenje, niti potvrditi svoju nadmoć bez koje je nema.
*
Popodnevni odmor po velikoj vrućini. Da vam ne bi dodijavale muhe, postoje dva sredstva: mrak (za razliku od komaraca, muhe ne lete po mraku) i strujanje zraka (ventilator).
Jako sunce. Djevojčica s golemim slamnatim šeširom čučnula je i skupila se da bi cijela stala u sjenu njegova širokog oboda.
Gospode, pošalji mi veliku ljubav koja će obasjati i opustošiti moj život!
U tišini srca i vrhunca ljeta ne izgovaram tu molitvu bez drhtaja, jer iz iskustva znam da su moje želje, ako su imalo žarke, na kraju uvijek uslišane.
Rujan
Moja smrt. S tim bih se vrlo lako pomirio. Problem je u tome što je cijeli svijet nužno povezan sa mnom. Cijeli je ljudski rod moja predodžba. Muškarci, žene, djeca, životinje, biljke, krajolici, sve je to u mojoj glavi. Ako je odsijeku, sve će nestati.
»Ma ne«, kažeš mi, »kad ti nestaneš, svijet će nastaviti svoj zamršen i kaotičan život, kao i prije tvojeg rođenja«.
U to nimalo ne vjerujem. Prije mojega rođenja bila je prošlost svijeta. Poslije moje smrti je budućnost svijeta. Ali ta prošlost i budućnost, kao i sadašnjost svijeta, također su u mojoj glavi, i nigdje drugdje. Ako ta glava padne, sve je osuđeno na ništavilo. Što se mene tiče, pristajem nestati, ali neutješan sam zato što će istodobno potonuti u ništavilo svijet i cijelo čovječanstvo.
*
Sanjam da plačem. Ništa drugo. Suze. Ima dovoljno tuge u meni i oko mene da opravda tu sveprožimajuću bol. Postojanost lijepog vremena čini je na kraju zloslutnom. Buket ruža širi po kući svečan miris. Neobična i neutješna sreća. Još trenutak, Gospo Mučiteljice, kažem starosti!
*
Starost. Često mislim na onog starog »ženskara«, prijatelja mojih roditelja. Bio je bogat, i dvije su strasti ispunjavale njegov život: konji i žene. Zašavši u dob u kojoj više nije bio ni za jedne ni za druge, nastavio je odlaziti na konjske utrke u staromodnom odijelu ljubitelja utrka, okružen jatom mladih žena koje su se prema njemu odnosile kao prema starom dirljivom i pomalo podjetinjelom ujaku.
*
Dok je Saint–John Perse bio glavni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, Raymond Poincaré, premijer, rekao mu je: »Je li istina to što mi kažu, Leger, da se vi u trenucima dokolice bavite stihoklepstvom?«
Listopad
Ručak s Julienom Greenom. Razgovaramo o crnom humoru. Priča mi vijest iz crne kronike, na koju je naišao u jednim američkim dnevnim novinama: u Central Parku pronađen je leš mlade djevojke, koja je bila silovana i ubijena. U njezinoj torbici našli su intimni dnevnik. Dan prije toga žalila se da vodi dosadan život u kojem se nikad ništa ne događa.
*
Jorge Semprun u nekom je televizijskom kvizu vidio natjecatelja koji je dugo razmišljao o pitanju: »Koji je francuski filozof napisao Mislim, dakle postojim?«
Odjednom mu se lice ozarilo. Sjetio se! »La Palice!« — uzviknuo je.
*
Oluja. Vjetar ne raznosi uvelo lišće. Naprotiv, skuplja ga u uredne hrpice. Jak, ali pažljiv vjetar. Nered u prirodi uvijek je djelo ljudi.
*
Kao i svake godine početkom listopada, u tisku objavljuju prognoze o budućem dobitniku Nobelove nagrade za književnost. I kao i svake godine, spominje se i moje ime. Točno je da sam »ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu«, ali je isto tako točno da nagradu nikad ne dobiva onaj tko je »ozbiljan kandidat«. Najtipičniji je primjer bio Graham Green, koji je tako dugo bio »kandidat za Nobelovu nagradu« da mu neki leksikoni pripisuju — kao gotovu stvar — tu nagradu koju nikad nije dobio. Već odavno je Akademija u Stockholmu odlučila priređivati iznenađenja i iznevjeravati prognoze, dodjeljujući nagradu najnepoznatijem piscu. Uostalom, vjerojatno je strašno dobiti tu famoznu nagradu. Tad nosite masku. Ono što kažem nakon nje, ne govorim više ja, nego Nobelova nagrada. Lagano pero koje držim u ruci i kojim zabavljam sebe i publiku, pretvorilo bi se u tešku toljagu kojom bih i protiv svoje volje vitlao zadajući oko sebe teške udarce. Sjećam se Sartreova bijesa: u nekom je razgovoru oštro kritizirao programe radija France Musique. Odgovorni urednik odmah je otpušten. Mislim da bih, kad bi mi, što nije nimalo vjerojatno, dali Nobelovu nagradu, pretvorio župni dvor u muzej, u kojem bi se šepirila voštana lutka rečenog Tourniera, a ja bih se odselio. Živio bih i pisao pod pseudonimom i počeo bih novu karijeru. Bio bi to za mene početak potpune metamorfoze. Točno je da me opsjeda tako veličanstveno započeta i tako tragično prekinuta metamorfoza Romaina Garyja u Émilea Ajara. Silna energija Nobelove nagrade možda bi mi pomogla da uspijem u onome u čemu je Gary doživio neuspjeh.
*
Putovanja su mi sve veći teret. Naravno, čine mi dobro, fizički i psihički, ali uz koju cijenu! To je ono što zovu »lijekom za konja«. Kad krećem na put, čvrsto se hvatam unaprijed zamišljene radosti povratka. Ponavljam sebi rečenicu koju je Talleyrand uputio Luju XVIII. Napoleon se upravo iskrcao u Francuskoj i nezaustavljivo je napredovao prema Parizu. Tallleyrand je rekao kralju: »Veličanstvo, ako se želite vratiti, morate krenuti!«
*
Skori izlazak mojega Kralja Johâ na hebrejskom razlog je posjetu jednog izraelskog novinara i jednog fotografa. Novinar staje pokraj mene ispred crkve u Choiselu i kaže fotografu: »Snimi nas zajedno, ali pazi da se dobro vidi sinagoga iza nas.« Ja skočim: »Ali, gospodine, to nije sinagoga, to je džamija!«
*
Moj stari prijatelj L. G. zamolio me da mu budem svjedok na vjenčanju. Raskošna i turobna dvorana u općini. Dežurni službenik pritišće nekakvo dugme i začuje se snimak svadbene koračnice iz Mendelssohnova Sna ljetne noći. Čini se da nitko ne zna da je u tom komadu riječ o grotesknoj vezi zaluđene žene i magarca. Pomišljam na rečenicu François Mauriaca: »Koliko puta, kad na grudi privijamo glavu voljenog bića, ne primjećujemo da se radi o magarećoj glavi!«
*
Posjet njemačke televizije, za koju bih trebao govoriti o Nibelunzima. Siegfried je pobijedio zmaja i stekao neranjivu kožu, okupavši se u njegovoj krvi. No, list sa stabla pao mu je na rame i na tom mu je mjestu koža ostala ranjiva. To će mjesto gađati njegov ubojica.
Kažem da svaki čovjek svladava iskušenja, pobjeđuje i stječući iskustvo postaje neranjiv. No, često mu ostaje neko wunde Stelle, neka slaba točka, koja će ga upropastiti, droga, alkohol, novac, seks, itd. Politika nam svake godine pruža takve primjere. Novinar me pita: »A vi, gospodine Tournier, koje je vaše wunde Stelle?« Odgovaram mu da se nisam okupao u zmajevoj krvi i da sam sav wunde Stelle, ranjiv po cijelome tijelu.
*
Antoine Blondin: Naviknuo sam se živjeti na pragu samoga sebe, jer je unutra premračno.
*
Pozvan u koledž da razgovaram s učenicima viših razreda, počinjem s njima govoriti o političkim vođama. Kažem: »Svi su oni ubojice po samom svojem položaju.« — Podižem desnu ruku i kažem: »Vidite li ovu ruku? Stisnula je ruku desetorice šefova države ili vlade. Pa, eto, da imam zrno morala, odsjekao bih je i bacio u zahod. Srećom, nemam to zrno morala.«
*
Čuo sam Edmonda Micheleta kako pripovijeda o svojem zatočeništvu u Buchenwaldu. Da biste preživjeli, trebala vam je moralna potpora neke ideologije. Obične žrtve — deportirane bez razloga — padale su kao muhe. Neki sitni švercer je cmizdrio: »Ali zašto su me strpali ovamo, ja nisam ništa učinio!« A Michelet mu je objasnio: »Baš zato što nisi ništa učinio sad crkavaš!«
Studeni
Svake noći, duga i blažena nesanica, tijekom koje slušam radio. Ponovno emitiraju neke stare, davno snimljene razgovore (naprimjer iz emisije: »Dobra volja…«) i često se uz moje uzglavlje na jedan sat pojavljuju stari, nestali prijatelji, Jean–Louis Bory, Maurice Clavel, Max–Pol Fouchet, Armand Lanoux, itd. Neobičnost tih noćnih susreta s mrtvima ponekad pojačava zvuk mojega vlastitoga glasa, iz vremena kad sam radio na radiju. Nema ničeg strašnijeg od snimljenoga glasa nekoga koga više nema. Njegova fotografija ili filmska slika nisu ni blizu užasnoj prisutnosti njegova glasa. Svaki put kad bi mi, za njezinih boravaka kod mene, palo na pamet da snimim svoju majku kako govori — osobito o svojem djetinjstvu, svojim prvim susretima s Ralphom, itd. — na kraju bih od toga odustao. To svjedočanstvo bilo bi nakon njezine smrti jednako nedolično kao njezin balzamirani leš koji bi bio postavljen u mojoj blagovaonici. Mrtve treba ostaviti u miru.
*
Bokasa I., car Srednjoafričke Republike. Satnik francuske vojske, sedamnaest puta odlikovan, još dobiva svoju plaću. Čini mi se da njegovo častohleplje posve opravdava njegova sličnost s Napoleonom I. Kemijska formula Napoleona: Adolf Hitler + Bokasa I.
*
Budim se usred noći. Nekim čudom, dvanaest mi je godina i odbijam sve proteklo vrijeme. »Ne igram se više! Dosta! Vratite mi moje roditelje, moju braću i sestre, moju veliku kuću u Saint–Germainu, mojega psa, bicikl, moje prijatelje iz koledža Saint–Érembert!« Sa svitanjem ta kratka noćna ekstemporalnost ipak prestaje.
*
U svojem filmu Prokleti, Visconti nam objašnjava kako se, po njegovu mišljenju, stvaraju SS–ovci. Uzmete nasljednika neke velike obitelji industrijalaca iz Ruhra. Date mu da pjeva kabaretske pjesmice odjeven u transvestita. Gurnete ga u krevet njegove vlastite majke. Uz to se mora drogirati i natjerati na samoubojstvo neku desetogodišnju židovsku djevojčicu koju je silovao.
Uf! Šteta što sve to pripada fantastici, jer bi inače za vrijeme mračnih godina bilo jako, jako malo SS–ovaca! Ne, dragi vikonte, ne stvara se tako SS–ovac. Uzmete konzervativnog sitnog trgovca, dobrog muža i dobrog oca, savjesnog i poštenog, ali uza sve to osiromašenog stjecajem prilika. Napravite od njega činovnika i utuvite mu u glavu — to nije teško — da je slijepa poslušnost jedina vrlina koja se od njega očekuje. Podvrgnete ga maloj kirurškoj operaciji posve verbalne naravi: odstranjivanje riječi »ne«. I to je sve: možete početi ložiti krematorijske peći!
*
Nitko nije manje sposoban procijeniti neko djelo od njegova autora. Jasno je da je vrijednost nekog djela — kakva god bila — negdje između nule i beskonačnog. No, autor je ne vidi tamo, nego čas kao ravnu nuli, čas na razini beskonačnog.
*
Četverogodišnji Ivan obožava crtati. Crta kuće, drveće, životinje. Pokušavam ga naučiti pisati. Dajem mu da prepisuje slova. Primjećujem da ne piše ta slova, pomno ih crta, kao vanjske predmete. Prvi put uočavam bitnu razliku između crtanja i pisanja. I zaista, ja, nasuprot njemu, pišem vrlo lako, ali ne znam crtati. Možda kaligrafija briše tu razliku?
*
U Francuskoj, Kanadi, Japanu, Egiptu, pratio sam Édouarda Boubata i zadivljeno prisustvovao čudu: vidio sam kako se, kamo god dođe, pred njim pojavljuju likovi, prizori, krajolici koji su mu nalik. Trebao je samo snimiti fotografiju. Jednoga dana mi je rekao: »Fotografija je plašljiva, lagana, začas ispari. Bilo bi dovoljno da je uz mene neki prost i nametljiv pratilac pa da mi se moje slike više ne pokažu.« Bio sam ponosan zbog te pohvale.
*
Sanjao sam košmarni san: da imam susjeda koji se zove Michelangelo, Beethoven ili Van Gogh. Namjerno biram genijalne, ali teške, nesretne, zahtjevne ličnosti, koje posve prirodno zahtijevaju bezgraničnu odanost onih koji ih okružuju. A ja bih, dakle, bio ondje, poznavajući veličinu djela, neposredno izložen strašnom zračenju koje širi oko sebe dok nastaje. Zamišljam, s mješavinom užasa i nostalgije, tiranski, razorni oblik, što bi ga neizbježno poprimilo moje divljenje prema mojem susjedu, u kakve bi me krajnosti natjerala ta strast. I to bez i najmanjeg uzvrata, samo zbog kategoričkog imperativa koji bi zapovijedao i srcu i razumu. Sudbina me je do danas poštedjela takvog ubitačnog iskustva. Tome se kukavički radujem i žalim zbog toga.
Prosinac
To je nešto posve novo za mene: osjećam blizinu smrti. I to unatoč činjenici da mi je zdravlje izvrsno. Štoviše, katkada imam napade euforije, koje nekad nisam poznavao i koji me zabrinjavaju. Zabavno je da se ta opsesija iznenađujuće slaže s mojim budućim romanom Hermine, posvećenim temi vampirâ. Čudesno zanimanje, koje izvlači korist iz najgorih iskustava!
*
19. prosinca. Tri rođendana: Jean Genet, Edith Piaf, Michel Tournier. Primam telefonske pozive — uvijek potpuno nepredvidljive — jedan od njih ne mogu identificirati. Plačan glas izgovara nekoliko puta moje ime, i onda više ništa. To je užasno. Kad se govori o »ljubavnim jadima«, misli se samo na onoga koji voli a nije voljen. No, tko će izreći obrnutu gorčinu onoga koji je voljen, kome je netko spreman dati sve, a on nema što dati za uzvrat, osim nekog neodređenog sažaljenja? Tko će iskazati gorčinu te goleme bruke, te nedostojnosti, te bijede nasuprot bogatstvu onog drugog?
*
Lagana bol s lijeve strane, deset centimetara od pupka. Po sebi gotovo ništa, ali kakav je to simptom? Odmah vadim jedan od dva »autoakta« što ih je ostavio Albrecht Dürer. To je crtež perom. Desnim kažiprstom Dürer pokazuje svoj lijevi bok. Iznad toga je napisao: »tu gdje pokazujem prstom, tu me boli«. Vjeruje se da je umro od upale slezene, dakle, da je na neki način umro od spleena. Ne bih imao ništa protiv da i ja umrem od spleena, Dürerove bolesti.
*
Moj susjed S. P. — trideset šest godina — koji živi sam i upravo je napustio posao, izgleda kao da naglo tone u depresiju. Govori mi o samoubojstvu. Kažem mu: »Prije nego što bilo što učiniš, dođi o tome razgovarati sa mnom. — Neću, jer bi ti, koliko te ja poznajem, bio u stanju navesti me da promijenim mišljenje.« Svejedno. Kad noću pogledam kroz prozor, uvijek vidim njegov prozor osvijetljen. Ako napravi tu glupost, učinit će to meni pred nosom.
*
Tumarajući po Latinskoj četvrti, nailazim u ulici Hautefeuille na mali restoran La Tourelle. Pedesetih godina bio je to naš glavni štab: Gilles Deleuze, Évelyne Rey, Claude Lanzmann, Karl Flinker. Odjednom poželim ući da večeram, ali odustajem od straha da ću se u suzama srušiti na rub nekog stola.
*
Radeći na nekom romanu postupam sa svojim mozgom kao sa psom. Pišući Eleazara stavljam mu pred njušku Mojsija i kažem: »Traži, traži! Nađi Mojsija!« Nakon šest mjeseci donosi mi Mojsija. To se zove »izvor i grm«. Poslije mu stavljam pred nos kobru i kažem: »Traži, traži tajnu zmije!« Dva mjeseca kasnije, donosi mi vjeđu, znak zmije.
*
Jean Paulhan: Ljudi dobivaju time što postaju poznati. Dobivaju na tajnovitosti.
*
Blještavo sunce, modro nebo. Snijeg daje svoju djetinju čaroliju krajoliku. S vremena na vrijeme zvuk nalik na šuštanje svile upozorava me da snježni pokrivač klizi s krova.
Za to vrijeme u vijestima lavina ratova, masakrâ, gladi, epidemijâ. Kakav nam je oklop sebičnosti i nesvjesnosti potreban da bismo mogli nastaviti živjeti mirne duše! Najmanji tračak milosrđa ili ljudske solidarnosti odmah bi nas ubio, kao da nas je grom pogodio u srce.
*
Zahtijevati svu istinu, znači pokazivati beskrajnu umišljenost. Zapravo, to znači smatrati sebe Bogom. Jer to znači pretpostavljati da smo sposobni podnijeti svu istinu, a da ne pokleknemo, da ne reagiramo nerazumno, nepravedno, čak zločinački ili samoubilački. A to je iznad ljudskih moći. No, kako biti mudar i reći: »Dajte mi samo onoliko i onakve istine kakvu zaslužujem«?
Mišel Turnije
Izbor i prijevod Bosiljka Brlečić
(Emitirano u emisiji »Dnevnici i pisma«, urednik Danijel Dragojević.)
Bosiljka Brlečić
Ekstimni dnevnik
Jedan od prvih, a možda i prvi tekst Michela Tourniera koji sam prije gotovo dvadeset godina prevela za »Dnevnike i pisma« imao je neobičan naslov: »Ekstimni dnevnik«. Bili su to kratki dnevnički zapisi bez datuma, objavljeni 1980. godine u časopisu »Sud«, koji je Tournieru posvetio poseban broj. U to je vrijeme Tournier (rođen 1924. u Parizu) već imao status francuskog »književnog klasika«, koji je stekao svojim prvim romanima Petko ili limbovi Pacifika, Kralj Johâ i Meteori, nagrađenim uglednim književnim nagradama — nagradom za roman Francuske akademije i Goncourtovom nagradom, a od 1971. godine bio je i jedan od desetorice članova Akademije Goncourt. Uz spomenuta tri romana već je bio objavio i četvrti — Gašpar, Melkior i Baltazar — (nakon kojega će još slijediti Zlatna kap i Eleazar), a objavljene su mu i prve knjige za djecu (nova verzija Petka pod naslovom Petko ili divlji život, zatim priče Pierrot ili tajne noći, Amandine ili dva vrta, Zlatnobradi…), zbirka priča za odrasle Tetrijeb, autobiografski esej Vjetar Paraklet i nekoliko knjiga kratkih tekstova uz fotografije Edouarda Boubata, Arthura Tressa, Luciena Clerguea i drugih (Ogledala, Snovi, Ključevi i brave).
U tim djelima nastalim do osamdesetih godina nalazimo, na neki način, zametak cijelog kasnijeg Tournierovog opusa: Tournier se, naime, ne vraća samo velikim književnim djelima prošlosti, čije mitske likove preuzima i daje im novo tumačenje, nego i nekim temama koje ga trajno zaokupljaju, kao što je recimo tema blizanaca. Tek naznačena, mogli bismo reći više implicitna nego eksplicitna u romanu Petko ili limbovi Pacifika, ona se razvija u Kralju Johâ u likovima »zrcalnih blizanaca« Hara i Haďa, postaje središnjom temom romana Meteori, a Tournier joj se vraća i u nekim kasnijim pripovijetkama.
I kao što postoje teme koje se u njegovu djelu ponavljaju poput leit–motiva, postoje i književne forme kojima se Tournier vraća. Jedna od njih je roman, čvrste, ali često vrlo razvedene strukture, koja mu omogućava da mitskoj priči koja mu je u osnovi pristupi iz različitih aspekata, a druga, za Tourniera karakteristične »male proze«, tematski vrlo raznovrsni kratki zapisi, u kojima pokazuje širinu svojih interesa i bogatstvo erudicije. Te se dvije forme često isprepleću: neki zapisi, bilješke, opservacije nastaju u fazi priprema za pisanje romana, neki na njegovim marginama, neke će Tournier uklopiti u svoje romane, a druge iskoristiti kao osnovu za male eseje, ili od njih napraviti knjigu.
Ekstimni dnevnik, objavljen u jesen 2002. godine kao knjiga (Journal extime, La Musardine, Paris), na neki je način nastavak ili proširenje onog »Ekstimnog dnevnika« iz časopisa »Sud«: od njega je preuzeo naslov, tematski okvir, stil, ali mu je svojom zaokruženom strukturom (dvanaest mjeseci jedne imaginarne godine, u kojoj kao da se sažima cijeli jedan život) dao novu dimenziju.
