Kad napustimo krug pogreški i zabluda unutar kojeg se odvija naše djelovanje, izabrati gledište gotovo je nemoguće. Minimum budalaštine potreban je za sve: i za potvrđivanje i za poricanje.
*
Da nazremo suštinu nema potrebe da bilo šta radimo. Dovoljno je po čitav dan leškariti i uzdisati.
*
Sve što me dovodi u nesklad sa svijetom suštinski je neodvojivo od mene. Iskustvo me naučilo tako malo. Moja razočarenja uvijek su mi prethodila.
*
Postoji neporecivo zadovoljstvo u saznanju da sve što postoji nema nikakvu stvarnu osnovu i da je svejedno nešto učiniti i ne učiniti. Ipak, nagodili smo se s Prazninom, što znači da naizmjenično, a ponekad i istovremeno, ovaj svijet smatramo stvarnim i nestvarnim. Mješamo čiste i gnusne istine, a ova mješavina, bruka za mislioca, osveta je onog živog.
*
Na nama ne ostavljaju trag žestoki bolovi, nego oni potmuli, ustrajni, snošljivi, koji su sastavni dio sivila naše svakodnevice i koji nas podrivaju jednako savjesno kao i Vrijeme.
*
Tuđi osjećaj da možemo bez nestrpljenja gledati duže od četvrt sata.
*
Prijateljstvo je korisno i značajno samo dok je čovjek mlad. Sasvim je očigledno da se u poodmaklim godinama najviše plašimo da nas prijatelji ne nadžive.
*
Sve možemo zamisliti, sve možemo proreći, samo ne to koliko nisko možemo spasti.
*
Ono što me još spaja sa stvarima jeste žudnja naslijeđena od predaka koji su žeđ za životom doveli do rugla.
*
U mraku i zadahu pećina morali smo se gnušati samih sebe. Shvatamo zašto slikari koji su u njima životarili nisu željeli ovjekovječiti likove sebi sličnih i zašto su im draži bili likovi životinja.
*
“Odrekavši se svetosti…” – Reći da sam bio u stanju izgovoriti nešto tako užasno! Moram imati neko opravdanje i ne gubim nadu da ću ga pronaći.
*
Izvan muzike sve je laž, čak i usamljenost, čak i ekstaza. Ona je upravo i jedno i drugo u najboljem.
*
U kojoj mjeri starost sve pojednostavljuje! U biblioteci tražim četiri knjige: dvije suviše sitnog sloga odlažem bez provjere; treća… suviše ozbiljna, čini mi se nečitljiva. Uzimam četvrtu, bez ubjeđenja…
*
Možemo biti ponosni na ono što smo učinili, ali bismo morali biti ponosniji na ono što nismo učinili. Ovaj ponos treba izmisliti.
*
Nakon jedne večeri u njegovom društvu padali smo od umora, jer nužnost da se kontrolišete, da izbjegnete i najmanju aluziju koja bi ga mogla povrijediti (a sve ga je vrijeđalo) ostavlja vas na kraju bez snage, nezadovoljne i njim i sobom. Mrzili smo se međusobno što smo iz skrupula dovedenih do prostaštva pristali uz njegovo mišljenje, prezirali se što nismo eksplodirali umjesto što smo sebi nametnuli tako iscrpljujuću vježbu finoće.
*
Nikad ne kažemo za psa ili štakora da je smrtan. S kojim pravom je čovjek sebi prigrabio ovu povlasticu? Na koncu konca, smrt nije njegovo otkriće, i to što sebe smatra njenim jedinim korisnikom znak je nadmenosti.
*
U mjeri u kojoj sjećanje slabi, pohvale kojima su nas obasipali brišu sve u korist pokuda. I to je pravedno: prve smo rijetko zasluživali, dok druge bacaju tračak svjetla na ono što nismo znali o sebi samima.
*
Da sam rođen kao budista, to bih i ostao; pošto sam rođen kao hrišćanin, prestao sam to biti od svoje najranije mladosti i tada bih se, prije nego danas – samo da mi je bilo poznato – nadmetao sa svetogrđem koje se, u godini njegove smrti, otelo Geteu u jednom pismuCelteru:” Krst je najgnusniji simbol pod kapom nebeskom.”
*
Najvažnije često iskrsne na kraju nekog dugog razgovora. Velike istine kazuju se na vratima.
*
Ono što je kod Prusta istrošeno jesu te tričarije krcate preopširnim buncanjem, isparenja simboličkog stila, nagomilavanje efekata, poetska zasićenost. Kao da je Sen-Simon pretrpio uticaj Precioza. Danas ga više niko ne bi čitao.
*
Pismo dostojno svog imena piše se u izljevu divljenja ili gnjeva, ukratko, pretjerivanja. Shvatamo zašto je razborito pismo mrtvorođenče.
*
Upoznao sam priglupe, pa čak i sasvim glupe pisce. Zato su prevodioci koje sam posjećivao bili pametniji i zanimljiviji od autora koje su prevodili. To je tako stoga što za prevođenje treba više promišljanja nego za “stvaranje”.
*
Onaj koga njegovi najbliži smatraju “izvanrednim” ne smije pribavljati dokaze protiv samog sebe. Nek se dobro čuva da ne ostavlja tragove, a pogotovo nek ne piše – ukoliko želi da jednog dana bude za sve ono što je bio samo za nekolicinu.
*
Za pisca promijeniti jezik znači pisati ljubavno pismo pomoću rječnika.
*
„Osjećam da se moraš gnušati onoga što misle drugi i onoga što sama misliš”, izjavio sam iz prve nakon što smo tako dugo bili razdvojeni. U trenutku kad smo se opet rastajali ispričala mi je jednu kinesku basnu čije je naravoučenije da ništa nije ravno samozaboravu. Ona, najprisutnije biće, biće najbremenitije unutrašnjom energijom i prosto-naprosto energijom, biće u najvećoj mjeri prikovano za svoje ja, biće najopterećenije samim sobom koje se uopšte može zamisliti – kakav je to nesporazum prouzročio da ona propovijeda poništenje i da je u stanju da vjeruje kako je ona savršen primjer za to.
*
Nedopustivo neotesan, škrt, zamazan, drzak, profinjen, osjetljiv na najmanje nijanse, urlao je od sreće kad bi čuo neku pretjeranost ili šalu, spletkar i klevetnik… sav je bio sazdan od odbojnosti i šarma. Pokvarenjak kog žalimo.
*
Misija svakog od nas jeste da uspješno privede kraju laž koju utjelovljuje, da postigne da bude samo jedna iscrpljena iluzija.
*
Lucidnost: stalno mučeništvo, nezamislivo tegoban posao.
*
Da bi zadovoljili svoju potrebu za odavanjem tajni, oni koji nam žele povjeriti nešto skandalozno cinično računaju s našom radoznalošću. Istovremeno, oni dobro znaju da ćemo na te tajne biti i suviše ljubomorni da bismo ih otkrili.
*
Da bi se stvorilo neraskidivo saučesništvo između dva bića najbolja je muzika. Strast je prolazna, ona postepeno slabi, kao i sve što je srodno životu, dok je muzika po svojoj suštini nadmoćnija od života i, dakako, od smrti.
*
Ako nemam sklonost prema Tajni, onda je to stoga što mi sve izgleda neobjašnjivo. Šta rekoh? – Stoga što živim od neobjašnjivog i što sam ga sit.
Emil Sioran
