Književnošću protiv represije
Božidar Alajbegović
Daniil Ivanovič Juvačov, poznatiji kao Daniil Harms (1905–1942) ruski je književnik kultnog statusa među domaćim (i inim) književnim sladokuscima, koji je takvu reputaciju stekao avangardnom, na apsurdu zasnovanom kratkom prozom.
Marina Durnovo i Vladimir Glocer, Moj muž Daniil Harms, prev. Žarko Milenić, Šareni dućan, Koprivnica, 2010.
Harms je pisao bizarne kratke priče i igrokaze u kojima se očuđavajućim postupkom poigravao sa zbiljom izokrećući je u nepredviđenim smjerovima i do paroksizma se utječući eskapizmu, eda bi, barem u prostoru teksta, od okrutnosti zbilje u kojoj je živio pobjegao što je moguće dalje. Poput Julija Cortŕzara, Harms nije bio rođen da prihvaća stvari onakvima kakve jesu, a subverzivnost njegova književnog postupka prepoznala je staljinistička vlast, i, nažalost, pisca kažnjavala progonima i tamnicom. Avangardna književna udruga OBERIU čiji je Harms bio najistaknutiji član bila je zabranjena, Harms je prvi put uhapšen 1931. i osuđen na tri godine zatvora, da bi 1941. bio ponovno zatvoren te je umro u zatvorskoj psihijatrijskoj bolnici godinu poslije, kako je istraga pokazala – od gladi. Njegov minimalistički, redukcionistički pripovjedni postupak temeljen na humoru apsurda i očuđavanju smatra se pretečom teatra apsurda i postmodernizma, dok Harmsa kao uzor ističu mnogi, od montipajtonovaca i Marka E. Smitha do letovaca i Etgara Kereta.
Vladimir Josifovič Glocer (1931–2009) ruski je književni povjesničar i publicist koji se s posebnom pozornošću posvetio proučavanju književne ostavštine autora okupljenih oko avangardne skupine OBERIU, a posebno života i djela Daniila Harmsa. Nakon duga istraživanja 1996. napokon saznavši točnu adresu na kojoj je u Venezueli tada živjela Harmsova udovica Marina Vladimirovna Malič Durnovo, Glocer je stupio u kontakt s njom te su dogovorili susret koji se pretvorio u dvotjedno prijateljsko druženje ispunjeno dugim razgovorima. Te je konverzacijske seanse Glocer snimao na magnetofonsku traku, a kao rezultat Harmsu je sklona književna publika dobila njihovu zajedničku knjigu Moj muž Daniil Harms. Iako je knjiga posvećena kultnom ruskom književniku, u njoj su zapravo sakupljene krhotine cjelokupna Marinina života, koji je u cjelovitosti bio vrlo buran i zanimljiv, kako u razdoblju prije upoznavanja Harmsa, tako i za vrijeme njihova zajedničkog života kao i nakon njegove smrti.
Marinu Durnovo Glocer opisuje kao elegantnu, sitnu, ali vrlo živahnu staricu plavih očiju, čije otmjeno ponašanje i plemenite crte lica odaju aristokratsko podrijetlo. Knjigu otvaraju Marinina prisjećanja na niz tragičnih smrti njezinih predaka, uz apostrofiranje činjenice da je majka brzo nakon poroda napušta i odlazi u Pariz te da oca nikad nije upoznala, a odgajaju je teta i baka. Harms je bio zaručnik njezine sestre Olge, ali se zaljubio u Marinu te su se ubrzo i vjenčali, 1934, samo administrativno i bez svadbe. Iako su živjeli u velikoj neimaštini (zajedno u stanu s Daniilovim ocem, asketom koji se hranio isključivo kruhom udrobljenim u vodu začinjenu s nekoliko kapi suncokretova ulja), Harms se volio ekstravagantno i skupo odijevati (naručivao je od krojača odijela za golf te je u dokoljenkama i kratkim hlačama te s obveznom lulom u ustima i štapom u ruci šetao gradom). Kao dodatne potvrde njegove ekscentričnosti Marina navodi niz primjera od kojih se ističe Harmsovo uporno nagovaranje da odu živjeti u šumu, gdje bi se prehranjivali darovima koje bi od seljaka primali kao zahvalu za priče i bajke koje bi im pričali. Uglavnom, s njim je bilo jako lijepo i zabavno, ali i jako teško živjeti, a Marini se posebno teško bilo nositi s njegovom promiskuitetnošću i brojnim nevjerama – često bi naime znala pri dolasku kući zateći zaključana vrata iza kojih bi je on zamolio da ode prošetati i vrati se za pola sata (kako bi on mogao dovršiti započeto, s ljubavnicom u stanu). Zbog toga je nerijetko bila u nedoumici voli li je on uopće, a kako priznaje, jednom je bila na korak do samoubojstva (bacanja pod vlak, poput Tolstojeve najpoznatije junakinje). No potvrde ljubavi ipak je redovito dobivala, ne samo u iskazima nježnosti i pažnje nego i u obliku romantičnih pjesama i kratkih proza njoj posvećenih.
Kao vjerojatno još jedini živući, ali svakako i najupućeniji svjedok Harmsova života Marina otkriva mnoge pojedinosti o njemu – o velikoj germanofiliji (zbog čega, uz ostalo, nije želio poći u rat u rat iako je, naravno, bio svjestan svih negativnosti nacizma i Hitlera), o nesklonosti ičemu francuskom (od francuskog jezika do francuske književnosti), o dubokoj religioznosti, odnosima s prijateljima te velikoj mržnji spram komunista, ali i strahu od progona i slutnji kakav mu se kraj sprema. Marina Durnovo Gloceru priča i o Harmsovim patnjama zbog nemogućnosti objavljivanja (tekstova za odrasle) i teška preživljavanja od bijednih honorara koje je dobivao za pisanje priča za djecu, ali i ozbiljnosti s kojom je pristupao tom, još i danas zanemarenu i nedovoljno priznatu književnom obliku.
Iako su njezina sjećanja razlomljena i ne uvijek sasvim pouzdana (zbog preživljenog moždanog udara) Durnovo se vrlo živo sjeća Harmsova uhićenja 23. kolovoza 1941. te brojnih nedaća koje je proživljavala nakon toga, a cijela knjiga odraz je njezine iznimne skromnosti i samozatajnosti. Te se njezine karakterne crte zapravo očituju već i u samu naslovu knjige, u kojemu supruga ističe u prvi plan iako je, kako iz knjige saznajemo, i nakon Harmsove smrti ona proživjela vrlo buran i nedaćama ispunjen život – prisilan rad u Njemačkoj, brojne opasnosti tijekom rata, bijeg u Pariz, a potom težak život u Venezueli.
Knjigu obilježava fragmentarna, rascjepkana naracija kao logična preslika Marininih sjećanja koja na Glocerovu magnetofonsku traku naliježu u naplavinama, često nepovezana i nerijetko bez kronološke dosljednosti. No Vladimir Glocer pri zapisivanju prati tijek Marininih misli te ih na papir prosljeđuje u obliku u kojemu ih ona iznosi, bez mnogo intervencija, čime je dosegnut najviši stupanj autentičnosti. Riječ je o monološkom nizanju epizoda iz stvarnoga života posredovanih jednostavnim rečeničnim nizovima, razgovornim jezikom, lišenim stilizacija, ukrašavanja i metaforike; ukratko, to je jednostavno, na trenutke ganutljivo, a često vrlo duhovito svjedočanstvo o životu ispunjenu nedaćama, ali u potpunosti posvećenu umjetnosti i stvaranju. Represiji usprkos, i u inat.
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac448.nsf/AllWebDocs/Knjizevnoscu_protiv_represije
