Ovo je, čitaoče, jedna knjiga dobrih namjera. Ona te, od samog svoga početka, upozorava da ja, pišući je, nisam sebi postavljao neki drugi cilj do domaći i privatni.(…) Ja želim da me ljudi vide onakvog kakav sam: jednostavnog, prirodnog i običnog, bez usiljenosti i izvještačenosti, jer ja slikam sebe. (…) Tako, čitaoče, sama moja ličnost čini predmet moje knjige; nema razloga da ti svoju dokolicu trošiš na tako nešto ništavno i prazno.
Zbogom, od Montenja, 1. marta 1580.
Gore navedene riječi stoje u predgovoru, naslovljenom ČITAOCU, slavnih Eseja Mišela de Montenja. Izdanje na koje se osvrćem objavljeno je u Sarajevu, u Izdavačkom preduzeću „Veselin Masleša“, 1964. godine, pod nazivom OGLEDI i podnaslovom „IZBOR IZVRŠIO, PREVEO, PREDGOVOR I KOMENTAR NAPISAO dr MIDHAT ŠAMIĆ. Ja sam je kupio, dvije godine poslije njenog objavljivanja, u „Maslešinoj“ knjižari u Sarajevu, preko puta Higijenskog zavoda, na toj velikoj raskrsnici gdje je, činilo mi se uvijek, najbolje provjetravanje u gradu koji pati od stalnog nedostatka kiseonika i vedrog vremena. Lijepa je to raskrsnica, zavisno od mjesta gdje stojiš, otvaraju ti se ne samo ulice nego i mnogo širi prostori, naročito od Higijenskog zavoda BiH. Preko puta čuvena Ali-pašina džamija, podignuta 20 godina prije izdavanja Montenjeve knjige, što će se, eto, zaslugom jednog Bosanca, francuskog i beogradskog đaka, objaviti u Sarajevu i biti prodavana upravo u knjižari preko puta imaginarnog posmatrača. On gleda sve naokolo, skroz prema obroncima Trebevića. Dvorana „Skenderija“ još nije bila sagrađena, to je 1966. godina, iza Ajfelovog mosta ništa posebno nije prvilačilo pogled, ali na obroncima , sve gore prema uskotračnoj pruzi što vodi sve do Višegrada, bilo je posmatračevom oku zanimljivo. Pored ostalog, učio je Sarajevo.
Iza džamije je mali park, na koji se naslanjaju velike austrougarske zgrade nekadašnje vlasti, prema kojoj sam tih godina osjećao isto ono što je prije mene osjećao svakako Petar Kočić, a potom su, ugledajući se na njega, osjećali i svi Mladobosanci. Tu sam često sjedio na nekoj od klupa, ako bi bile prazne, pa sam i tog dana otišao da sjednem i na miru prelistavam knjigu koju sam platio honorarom za neki tekstić u studentskom listu „Naši dani“. Uhvatila me je odmah, predgovorom prevodioca, meni do tada jedva poznatog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Midhata Šamića. Taj predgovor bio je esej dostojan knjige koju najavljuje, ispisan savršenim srpskohrvatskim jezikom, visokim stilom, ispunjen pedagoškom i ljudskom mudrošću. Bio sam zaista zadivljen. Kad mi je 1972. godine Kolja Mićević poklonio cjelokupnog Montenja u jednoj knjizi, pročitao sam odmah predgovor Andrea Moroa, čija prva rečenica hvata suštinu značaja i veličine čovjeka o kome piše. Može da se vidi, u Perigordu, na brežuljku, ( „montagne“, što je dalo svoje ime Mišelu Ejkemu de Montenju, u originalu Michel Eyquem de Montaigne), velika kula koji je bila njegova „biblioteka“ i gdje je on pisao Eseje, rezervoar mudrosti za sve ljude. Paskal je tu crpio, i Rošfuko, i Molijer, i prije njih Šekspir koji ih je posjedovao u prevodu, i bliže nama Andre Žid, Alen.Očigledno je Moroa volio sjajnog esejistu i estitičara Alena, jer ga navodi posredno i na kraju svog predgovora, prepričavajući da je Alen poznavao nekog trgovca drvima koji je uvijek nosio sa sobom džepno izdanje Montenja.
Moroa je veliki pisac, veliki biograf, ali njegov tekst nije ostavio na mene takav utisak kakav je bio onaj sarajevski, poslije čitanja eseja Midhata Šamića. Tu sam vidio Montenja kroz širom otvorena vrata, na meni je bilo samo da uđem i da uživam u tekstu. I ja sam to učinio onako kako sam tada usrkivao svaki veliki tekst, nadušak. U fusnotama pronašao sam jednu vezanu za tekst Marsela Šnajdera, Le bouquet slovene, objavljenog u Parizu, što ću na ispitu iz racionalne mehanike reći profesorici Veri Šnajder, Marselovoj udovici. Ona je bila toliko zatečena da mi je dala čistu osmicu, što je bila rijetkost tih godina, i ne samo meni, nego je pustila i sve moje kolege koji su izašli na ispit poslije mene. Naravno, tek ću naknadno otkriti ko je bio ovaj izuzetni čovjek, profesor matematike, fizike i filozofije, čiji su posmrtni ostaci, u holokaustu, ostali negdje u jamama Like 1941. godine. Šamić iz tog teksta uzima dvije nepotpune Andrićeve rečenice: Ivo Andrić, ističući da je i ovaj francuski pisac, pored nekih drugih, bio u mladosti njegova „omiljena lektira“, rekao je jednom prilikom slikovito: „Nekoć sam pio svaki dan po jednu veliku čašu Montenja…Ništa nam na svijetu ne koristi više da živimo bolje“. Tako je i Montenj postao „moj pisac“.
Montenj je kod nas bio i ostao prevashodno pedagoški pisac. On je u temeljima nekadašnje pedagogije, koja je svojom ozbiljnošću i temeljitošću stvorila evropsku nauku. Tu temeljitost preuzeće i Midhat Šamić, kome to nije bilo naročito teško jer se vjerovatno Montenjevo učenje naprosto složilo s njegovim karakterom. Kao što će kasnije, pored Andrića, za „svoje“ pisce izabrati i Andre Žida. Pored Židovih izvanrednih djela, njegovog značaja za francusku književnost uopšte, tu je bila i ljubav prema muzici. Na jednom mjestu Žid u svome „Dnevniku“ piše da je vježbao klavir tri sata. I to u zreloj dobi, izvan bilo kakve muzičke ustanove. Slično je bilo i sa Midhatom Šamićem koji je sve do rata stalno bio pomalo raspet između violine i književnosti. Svirao je koncertno, nastupajući sve do početka Drugog svjetskog rata, u Prijedoru, gdje je radio kao profesor na gimnaziji, u Banjaluci nekoliko puta, zatim u Beogradu i Sarajevu. Bili su to veoma dobri nastupi, potvrdio mi je u više navrata Šamićev kasniji kolega u Akademiji nauka BiH Vlado Milošević. O tome je napisala i veoma lijep tekst Šamićeva kćerka Jasna, orijentalista, pjesnik, romanopisac, koja pomalo žali što nije poput oca i ona studirala pored orijentalistike i muziku. Cijela porodica Šamić bila je izuzetno nadarena za muziku, samo što je neko svoj talenat razvio do profesionalnih dometa, dok su se drugi, posvećujući se različitim profesijama, zadovoljavali da u muzici ostanu zapaženi amateri.
Prevod i izbor Montenjevih eseja je napravljen zaista profesorski. Naravno da to nije bilo lako, jer je trebalo na malo više od dvjesta stranica predstaviti Montenjevu misao, njegov raznovrsni književni život koji u originalu ima oko hiljadu stranica. Tu su brojni citati na latinskom jeziku, koji su u fusnotama dati u prevodu, tako da njihov broj iznosi više od stotinu. Šamićev jezik je zaista primjer izuzetnog poznavanja svih nijansi što on pruža prevodiocu da bi prevedeno djelo i na prevedenom jeziku izgledalo autentično i moćno. To je Andrićev jezik, koji je skoro svakodnevno bio Šamićev književni sagovornik i savjetnik.
Miljenko Jergović
