Razgovor sa Raoulom Vaneigemom
HANS ULRICH OBRIST: Dosta ste pisali o životu, a ne o preživljavanju. U čemu je razlika?
RAOUL VANEIGEM: Preživljavanje je život na proračunu. Sustav izrabljivanja prirode i čovjeka, započet još u srednjem neolitiku intenzivnom zemljoradnjom, prouzročio je involuciju u kojoj je kreativnost – kvaliteta imanentna ljudskom rodu – nadomještena radom, stvaranjem gramzive vlasti. Kreativan život, koji se bio počeo razvijati tijekom paleolitika, propao je i nestao pod surovom borbom za opstanak. Od tada je grabež, koja definira životinjsko ponašanje, pokretač svih ekonomskih mehanizama.
HANS ULRICH OBRIST: Kako su po vama život i društvo evoluirali do danas, više od četrdeset godina nakon svibnja ‘68?
RAOUL VANEIGEM: Svjedoci smo kolapsa financijskog kapitalizma. To je bilo lako predvidjeti. Čak i među ekonomistima, gdje idiota ima čak i više nego u političkoj sferi, bilo je mnogo njih koji su zvonili na uzbunu desetak godina. Naša je situacija paradoksalna: snage represije u Europi nisu nikada bile ovoliko oslabljene, ali ni izrabljivane mase nisu nikada bile ovako pasivne. Međutim, pobunjenička svijest uvijek spava s jednim okom otvorenim. Arogancija, nesposobnost i nemoć vladajućih klasa na koncu će je probuditi iz sna, što vrijedi i za razvoj najradikalnijih momenata iz svibnja 1968. u našim srcima i dušama.
HANS ULRICH OBRIST: Vaša nova knjiga vodi nas na putovanje „između tugovanja za svijetom i radosti života“. Osvrćete se na svibanj ‘68. Što je ostalo od svibnja ‘68? Je li sve to u cijelosti prisvojeno?
RAOUL VANEIGEM: Čak i to što danas vidimo kako na brzinu krpaju reciklirane ideologije i stare vjerske slabosti i serviraju ih da bi nahranili sveopći očaj na kojem zarađuju naši bajni čelnici, neće moći duže vrijeme skrivati civilizacijsku promjenu koju je otkrio svibanj 1968. Raskid s patrijarhalnim vrijednostima je konačan. Na putu smo prema kraju izrabljivanja prirode, rada, trgovine, grabeži, razdvojenosti od samih sebe, žrtvovanja, krivnje, odustajanja od sreće, idoliziranja novca, vlasti, hijerarhije, prezira prema ženama i straha od njih, obmanjivanja djece, intelektualne kontrole, despotizma vojske i policije, religija, ideologija, represije i kobnih posljedica psihičke napetosti. To nije tek puka činjenica, nego proces koji traje i jednostavno traži od nas više opreza, svijesti i solidarnosti sa životom. Trebamo napraviti novu bazu kako bismo mogli rekonstruirati, i to na ljudskim temeljima, svijet uništen neljudskošću kulta robnog tržišta.
HANS ULRICH OBRIST: Što mislite o današnjem vremenu, godine 2009? Jean-Pierre Page (Žan Pjer Paž) je upravo objavio knjigu Penser l’après crise (Razmišljanje o dobu nakon krize). Po njemu sve treba iznova osmisliti. On tvrdi da se stvara novi svijet, u kojem je prekinut pokušaj uspostave globalizacije pod vodstvom SAD-a.
RAOUL VANEIGEM: Agrarna privreda Staroga režima u Francuskoj bila je fosilizirana forma koju je razorila novonastala slobodna trgovina od revolucije 1789. nadalje. Slično tome, spekulativni kapitalizam koji se poigrava dionicama, a čiji slom sada vidimo, ubrzo će biti zamijenjen kapitalizmom osvježenim proizvodnjom nezagađujuće prirodne energije, povratkom na iskoristive vrijednosti, organsku poljoprivredu, na brzinu zakrpan javni sektor te na licemjerno moraliziranje trgovine. Budućnost pripada samoupravnim zajednicama koje proizvode neophodne robe i usluge za sve (prirodna energija, bioraznolikost, obrazovanje, domovi zdravlja, promet, metalna i tekstilna industrija…). Cilj je da se proizvodi za nas, za naše potrebe, odnosno, ne više prodaje radi, i to roba koju smo trenutačno prisiljeni kupovati po tržišnim cijenama, iako su je osmislili i napravili radnici. Vrijeme je za raskid sa zakonima političkoga reketa koji je krivac za vlastiti bankrot, kao i onaj naše egzistencije.
HANS ULRICH OBRIST: Je li ovo nekakav rat nove vrste, kako to tvrdi Page? Ekonomski Treći svjetski rat?
RAOUL VANEIGEM: U ratu smo, tako je, ali to nije ekonomski rat. Na djelu je svjetski rat protiv ekonomije. Protiv ekonomije koja se tisućama godina temelji na izrabljivanju prirode i čovjeka, kao i protiv zakrpanoga kapitalizma koji će pokušati spasiti svoju kožu ulaganjem u prirodnu energiju i natjerati nas da plaćamo veće cijene za ono što će nakon stvaranja novih sredstava proizvodnje biti besplatno, npr. vjetar, sunce i energija biljaka i tla. Ako ne odbacimo ekonomsku stvarnost i ne zamijenimo je onom ljudskom, još jedanput ćemo dopustiti tržišnom barbarstvu da ostane na životu.
HANS ULRICH OBRIST: Joseph Stiglitz (Džozef Stiglic) se u svojoj knjizi Uspjeh globalizacije zalaže za reorganizaciju globalizacije u skladu s većom pravednošću, a radi smanjenja neravnoteže u svijetu. Što vi mislite o globalizaciji? Kako se možemo riješiti profita kao motiva i umjesto toga težiti dobrobiti? Kako možemo pobjeći od imperativa razvitka?
RAOUL VANEIGEM: Moralno opravdavanje profita je iluzija i prijevara. Mora doći do odlučnog raskida s gospodarskim sustavom koji stalno širi propast i uništenje, a istovremeno se usred neprekidne oskudice pretvara da omogućava izrazito hipotetsko blagostanje. Ljudski odnosi moraju zamijeniti i poništiti trgovinske odnose. Građanski neposluh znači zanemarivanje odluka vlade koja potkrada svoje građane da bi pomogla utaje financijskog kapitalizma. Zašto bismo plaćali poreze državi koja podupire bankare-gangstere, poreze koji se uzaludno koriste da bi se začepile rupe korupcije, kada bismo ih umjesto toga mogli koristiti za samoupravljanje u mrežama slobodne vlasti u svim lokalnim zajednicama? Izravna demokracija samoupravnih vijeća ima sva prava da ignorira dekrete korumpirane parlamentarne demokracije. Građanski neposluh prema državi koja nas pljačka jest pravo. Na nama je da izvučemo korist iz ove epohalne promjene kako bismo stvorili zajednice u kojima želja za životom nadvladava tiraniju novca i vlasti. Ne trebamo se brinuti ni za državni dug, kojim se prikriva masivna zloporaba javnog interesa, ni za derivat profita koji nazivaju „razvitkom“. Od sada cilj lokalnih zajednica treba biti proizvodnja za vlastite potrebe i svojim snagama, i to sve robe od društvene vrijednosti, uz zadovoljavanje potreba svih ljudi – autentičnih potreba, naime, a ne potreba koje je ustvrdila konzumeristička propaganda.
HANS ULRICH OBRIST: Edouard Glissant naglašava razliku između globalnosti i globalizacije. Globalizacija iskorjenjuje razlike i homogenizira, dok je globalnost globalni dijalog koji stvara razlike. Što vi mislite o njegovom poimanju globalnosti?
RAOUL VANEIGEM: Po meni bi to trebalo značiti djelovanje na lokalnoj i globalnoj razini kroz savez zajednica u kojoj našu korumpiranu parlamentarnu demokraciju s tobožnjim lokalpatriotski usmjerenim korištenjem državnog novca zamjenjuje superiornija izravna demokracija. Osnivat će se lokalni odbori, koji će poduzimati radnje u korist okoliša i svakodnevnog života svih nas. Situacionisti to zovu „stvaranjem situacija koje isključuju bilo kakvo vraćanje“.
HANS ULRICH OBRIST: Bi li trenutačni pobačaji globalizacije mogli imati iste opasne posljedice kao i pobačaji prethodne globalizacije iz 1930-ih? Napisali ste da je ono što je već bilo nepodnošljivo ‘68, kada je gospodarstvo bilo u ekspanziji, danas još nepodnošljivije. Smatrate li da bi sadašnje ekonomsko beznađe moglo natjerati nove generacije na pobunu?
RAOUL VANEIGEM: Kriza 1930-ih bila je ekonomske naravi. Danas smo pak suočeni s implozijom ekonomije kao sustava upravljanja. Na djelu je kolaps tržišne civilizacije i pojava ljudske civilizacije. Sadašnje previranje označava duboku promjenu: referentne točke staroga patrijarhalnoga svijeta nestaju. Umjesto toga se filtriraju, doduše još uvijek oskudno i bezglavo, početni znaci životnoga stila koji je istinski ljudske naravi, savez s prirodom koji staje na kraj njenom izrabljivanju, silovanju i pljačkanju. Najgori bi bio nedostatak svijesti o životu i manjak senzibiliteta, kao i nasilje bez savjesti. Mafijama koje se bave reketom ništa nije profitabilnije od kaosa, beznađa, samoubilačke pobune i nihilizma koje širi plaćenićka pohlepa, pri čemu je novac, čak i kada je obezvrijeđen uslijed panike, i dalje jedina vrijednost.
HANS ULRICH OBRIST: Immanuel Wallerstein u svojoj knjizi Utopisti tvrdi da naš svjetski sustav prolazi kroz strukturalnu krizu. On predviđa da će biti potrebno još nekih dvadeset do pedeset godina da ga zamijeni jedan demokratskiji i ravnopravniji sustav. Vjeruje da budućnost pripada „odtrženim“, besplatnim institucijama (po uzoru na, recimo, narodne knjižnice). Stoga se moramo suprotstaviti plasiranju vode i zraka na tržište.[2] Što vi mislite o tome?
RAOUL VANEIGEM: Ne znam koliko će tekući preobražaj trajati (no nadam se da neće predugo, jer bih volio to doživjeti). Međutim, siguran sam da će novi savez sa silama života i prirode širiti jednakost i besplatnost. Moramo nadići svoju prirodnu ozlojeđenost zbog prisvajanja naše vode, zraka, tla, okoliša, biljaka i životinja u korist profita. Moramo osnovati kolektive koji su u stanju upravljati prirodnim izvorima u korist ljudskih, a ne tržišnih interesa. Taj proces preraspodjele koji predviđam ima i svoje ime: samoupravljanje, koje je u praksi okušano više puta u neprijateljski naklonjenim povijesnim kontekstima. U ovom trenutku, s obzirom na imploziju potrošačkog društva, čini se da je to jedino rješenje kako za pojedince, tako i društvo.
HANS ULRICH OBRIST: U svojim ste tekstovima opisali imperativ rada kao neljudsko, gotovo životinjsko stanje. Smatrate li da je tržišno orijentirano društvo regresija?
RAOUL VANEIGEM: Kao što sam to već rekao, evolucija u doba paleolitika značila je razvoj kreativnosti, koja je karakteristika ljudske vrste, jer probija okvire svoje izvorne animalnosti. Međutim, za vrijeme neolitika osmozni je odnos prema prirodi sve više slabio, budući da se intenzivna poljoprivreda počela temeljiti na pljačkanju i izrabljivanju prirodnih dobara. Tada se pojavila i religija kao institucija, društvo se raslojilo, počela je vladavina patrijarhata, preziranja žena, a svećenici i kraljevi su kumovali nizu ratova, oskudici i nasilju. Stvaralaštvo je zamijenjeno radom, život preživljavanjem, uživanje životinjskom grabeži koju ekonomija prisvajanja otuđuje, uzdiže i produhovljuje. U tom smislu tržišna civilizacija doista jest regresija u kojoj tehnički napredak ima prednost u odnosu na ljudski napredak.
HANS ULRICH OBRIST: Što je po vama život u razvoju?
RAOUL VANEIGEM: Napredovanje od preživljavanja, borbe za opstanak i grabežljivosti prema novoj umjetnosti življenja preuređenjem svijeta na dobrobit svih nas.
HANS ULRICH OBRIST: Moji intervjui često imaju naglasak na povezanosti umjetnosti i arhitekture/ urbanizma ili književnosti i arhitekture/ urbanizma. Možete li mi reći nešto o Birou jedinstvenog urbanizma?
RAOUL VANEIGEM: To je više bio nekakav koncept negoli projekt. Tema je bila nužna obnova našeg društvenog tkiva, koje je iznimno razorio smrtni stisak tržišta. Ta obnova ide ruku pod ruku s obnovom svakodnevnog života koju trebaju provesti pojedinci. To je i sama bit psihogeografije – strastveno i kritičko otkrivanje onoga što u našem okruženju treba uništiti, podvrći détournementu (deturnamanu),[3] obnoviti.
HANS ULRICH OBRIST: Po vama urbanizam zapravo ne postoji?
RAOUL VANEIGEM: Urbanizam je ideološko planiranje i kontrola pojedinaca i društva putem ekonomskog sustava koji izrabljuje čovjeka i Zemlju i pretvara život u robu. Opasnost u danas sve snažnijem pokretu samoizgradnje kuća leži u tome što se više pozornosti daje štednji novca nego poeziji novoga stila življenja.
HANS ULRICH OBRIST: Kako vidite gradove u 2009? Kakav bi bio jedinstveni urbanizam za treće tisućljeće? Kakvu budućnost gradova predviđate? Koji vam je najdraži grad? Kažete da je Oarystis grad želja.[4] Oarystis nadahnuće crpi iz svijeta djetinjstva i ženstvenosti. U Oarystisu ništa nije statično. John Cage je jednom rekao da, baš kao što je to slučaj i s prirodom, „čovjek nikada ne dolazi do točke uobličenosti ili zgotovljenosti. Situacija se svodi na stalnu nepredvidivu promjenu.“[5] Slažete li se s Cageom?
RAOUL VANEIGEM: Volim neobavezne šetnje Venecijom i Pragom. Dragi su mi i Mantova, Rim, Bologna, Barcelona i neke četvrti Pariza. Nije mi toliko bitna sama arhitektura koliko ljudska toplina koju je njena ljepota uspjela sačuvati. Čak je i Bruxelles, koji su toliko uništili investitori i sramotni arhitekti (a nemojmo zaboraviti da je u dijalektu Bruxellesa riječ „arhitekt“ ustvari uvreda), uspio zadržati nekoliko krasnih bistroa. Šetnja od jednoga do drugoga daje Bruxellesu neki šarm koji mu je urbanizam potpuno oduzeo. Oarystis koji opisujem nije idealan grad ili prostor kao uzorak (jer su svi uzorci totalitarni). To je tek nezgrapna i naivna gruba skica kao podloga eksperimenta za koji se još uvijek nadam da bi jednom mogao biti ostvaren, pa se stoga slažem s Johnom Cageom. Tu se ne radi o nekakvom dijagramu, nego o eksperimentalnom prijedlogu po kojem se stvaranje okruženja podudara sa stvaranjem vlastite budućnosti pojedinaca.
HANS ULRICH OBRIST: Zasniva li se Oarystis na prirodnoj energiji poput metabolističkih gradova? S Remom Koolhaasom radim na knjizi o japanskim metabolistima. Kada sam pročitao vaš izvrstan tekst o Oarystisu, prisjetio sam se tog pokreta iz 1960-ih, posebice plutajućih gradova, Kikutakeovih vodenih gradova. Je li Oarystis metabolistički grad?
RAOUL VANEIGEM: Kada je Oarystis objavljen, arhitekt Philippe Rothier (Filip Rotje) i Diane Hennebert (Dian Enber), koja je tada bila voditeljica Muzeja arhitekture u Bruxellesu, s pravom su me kritizirali zbog ignoriranja maštovitih projekata novog naraštaja neimara. Sada, kada se stari svijet ruši, fuzija besplatne prirodne energije, tehnika samoizgradnje stambenih jedinica i ponovno otkrivanje senzualnih oblika bit će presudno važno. Stoga je korisno prisjetiti se da tehnička inventivnost mora proizlaziti iz ponovnog otkrivanja života pojedinaca i kolektiva. To znači da je samoupravljanje ono što omogućava istinski preokret i zanosnu inventivnost. Pojedinci i odbori s pomoću njega upravljaju svojim životima i okolišem putem izravne demokracije. Pružimo neograničenu slobodu imaginarnoga djetinjstvu i djeci u nama.
Nastaviće se
