Pišu: Piter Tompkins i Kristofer Bird (V nastavak)
Jednom je Backster slučajno posjekao prst i odmah ga namazao jodovom tinkturom. Biljka, koja je u trenutku kad se to dogodilo bila priključena na poligraf, odmah je reagirala i to, po svoj prilici, na smrt nekoliko stanica tkiva od kojeg je sazdan Backsterov prst. Iako se može pretpostaviti da je biljka u stvari reagirala na Backsterovu emocionalnu reakciju na krvarenje ili na peckavu bol od joda na rani, brzo se pokazalo da ovo objašnjenje, po svoj prilici, ipak ne dolazi u obzir. Backster je, naime, otkrio da na dijagramu poligrama nastaje lako prepoznatljivi obrazac kad god je neka biljka svjedok ili »očevidac« umiranja bilo kojeg živog tkiva.
Može li se zamisliti, pitao se Backster, da su biljke senzitivne na staničnoj razini i da zato reagiraju čak i na umiranje samo nekoliko individualnih stanica u svojoj okolini?
Drugom zgodom ovaj se tipični graf pojavio u trenutku kad se Backster spremio da pojede čašu jogurta.
Njemu je to bilo čudno i to nije nikako mogao protumačiti sve dok se nije sjetio da se u džemu, što ga je dodavao jogurtu, nalazi neko kemijsko sredstvo za konzerviranje koje ubija bakterije jogurta. Još jedna na oko neobjašnjiva promjena u obrascu grafa bila je na kraju ipak objašnjena kada se Backster sjetio da njegove biljke zapravo reagiraju na vrelu vodu koju je bacao u školjku slivnika i koja je ubijala bakterije u odvodnoj cijevi.
Backsterov medicinski savjetnik dr Howard Miller, ecolog iz New Jersey a, zaključio je nakon ovih promatranja da po svoj prilici sve što je živo posjeduje neku vrstu »stanične svijesti«.
Nastojeći da ispita točnost ove hipoteze, Backster je smislio i usavršio tehničke postupke spajanja elektroda s infuzijama (vodenim kulturama) raznih individualnih stanica, na primjer ameba, paramecija, bakrerija kvasca, plijesni, krvi i čak ljudske sperme. Tako su ove stanice bile spojene s poligrafom i davale su poJigrame koji nisu bili ništa manje zanimljivi od onih što su ih davale biljke. Stanice sperme pokazale su u tom selektivnost koja je iznenadila, jer se dobio dojam da one identificiraju svoje vlasnike i da reagiraju samo na njihovu prisutnost, ignorirajući sve druge muškarce. Ova promatranja ukazuju na to da možda postoji neka vrsta »totalne memorije«, koju posjeduje svaka individualna stanica. Ako je to točno, onda se gotovo nameće zaključak da je mozak zapravo samo »dispečer« memorije, a ne jedini organ u kojem je ona »uskladištena«.
Backster kaže: »Međutim, izgleda da se osjetilnost ne zaustavlja na razini stanica nego da ide dalje i dublje, sve do molekularne, atomske, a možda čak i subatomske razine. Ako je to točno, onda ćemo morati preispitati naš stav prema mnogo čemu što danas smatramo neživim samo zato jer nam je to najkomotnije.«
Siguran da je ušao u trag pojavi koja bi mogla imati golemo značenje za nauku, Backster se pobrinuo da svoja otkrića objavi u nekom naučnom časopisu. To je uradio zato da to pročitaju drugi učenjaci i onda provjere rezultate koje je on postigao. Naučna metodologija zahtijeva da svaki rezultat što ga bilo tko negdje postigne bude takav da ga mogu u drugim laboratorijima postići i drugi učenjaci, i da se to postigne ne jednom nego više puta. Ovaj se problem pokazao težim nego što se očekivalo.
Backster je otkrio da se biljke mogu veoma brzo u takvoj mjeri »usmjeriti« na stanovite pojedince da onda drugi eksperimentatori ne mogu s njima postići iste rezultate. Razni incidenti slični »onesvještavanju« onih biljaka u Backsterovom laboratoriju koje je izazvao dolazak onog kanadskog fiziologa, ponekad su stvarali dojam da »Backsterov efekt« naprosto ne postoji. Intimna povezanost s određenim eksperimentatorom, pa čak i prethodno poznavanje časa kada će biti izvršen neki pokus, bili su često dovoljan uzrok da neka biljka naprosto »odbije suradnju«.
Backster je shvatio da će, želi li dokazati svoju tezu, morali izmislili takav pokus u kojem ljudi neće uopće sudjelovati. Drugim riječima, cijeli eksperiment će biti potpuno automatiziran i mehaniziran. Da bi smislio takav eksperiment i usavršio potpuno automatiziranu opremu koja je potrebna za njegovo izvršenje, Backster je utrošio dvije i pol godine rada i nekoliko tisuća dolara, od kojih mu je jedan dio dala parapsihološka institucija: Parapsychology Foundation Inc. koju je u to vrijeme vodila Eileen Garrett.
U pripremama za ovaj eksperiment pomogli su mu učenjaci iz nekoliko naučnih grana dajući mu stručne savjete o konstrukciji veoma složenog sistema kontroliranja toka i rezultata eksperimenta.
Test što ga je Backster najzad izabrao izgledao je ovako: potpuno automatizirani mehanizam vremenski je nasumice, to jest u potpuno nepravilnim vremenskim razmacima, ubijao žive stanice, i to samo u vrijeme kada u laboratoriju ili u njegovoj blizini nema ljudi. Cilj testa bio je da se ustanovi hoće li biljke reagirati i u ovakvim okolnostima, to jest kad u laboratoriju nema ljudi.
Kao »žrtve« pokusa Backster je izabrao patuljastu vrstu račića koji se prodaju kao hrana za akvarijske tropske ribice. Za uspjeh testa bilo je važno da žrtve budu jako vitalne, to jest da budu u odličnoj fizičkoj kondiciji, jer su raniji pokusi pokazali da tkivo koje nije zdravo ili koje je već počelo ugibati ne djeluje kao stimulator, da nije sposobno da emitira bilo kakav signal biljkama. Sam se pokus sastojao u tome da su automatizirani uređaji bacali račiće (zajedno s vodom) u vrelu vodu u kojoj bi, naravno, ugibali. Kao kontrola, to jest zato da bi se spriječilo da eksperimentatore zbune eventualne reakcije biljaka na sam mehanizam bacanja račića u vrelu vodu, pokus je bio tako organiziran da se od vremena na vrijeme, opet vremenski nasumice, bacala u vrelu vodu i voda u kojoj nije bilo račića.
OGLED:
U tri različite odvojene sobe nalazile su sec tri biljke spojene sa tri galvanometra. Upotrebljen je i četvrti galvanometar, ali nije bio spojen ni s jednom biljkom nego samo s otpornikom koji je bio
reguliran za točno određeni napon struje; pomoću ovog četvrtog galvanometra mogle su se registrirati sve fluktuacije u naponu struje koja je dolazila iz mreže, a registrirao je i sve elektromagnetske smetnje što su se zbivale na mjestu pokusa ili u njegovoj okolici. Još jedna mjera predostrožnosti sastojala se u tome da su sve tri biljke bile neprestano izložene istoj temperaturi i jednako jakoj svjetlosti. Biljke su bile donesene izvana, svaka je prošla kroz nekoliko stadija prilagođavanja na svom mjestu u laboratoriju, a nitko od sudionika pokusa nije ih dirao, to jest nije ih uzimao u ruke i nije s njima baratao. Ako je toga i bilo, to je svedeno na najnužniji minimum.
Biljke odabrane za ovaj pokus bile su primjerci vrste Philodendron cordatum. Ova vrsta filodendrona bila je izabrana zato jer biljka ima velike lijepe listove koji su dovoljno čvrsti i lako podnose pritisak elektrode. U nekoliko serija pokusa bio je upotrebljen velik broj primjeraka.
Polazna Backsterova hipoteza, izražena naučnim žargonom, bila je da biljke »posjeduju neku još nedefiniranu primarnu percepciju, da terminiranje, dokrajčenje animalnog života može poslužiti kao odvojeni, udaljeni stimulus za demonstriranje ove sposobnosti percepcije i da se njezino postojanje može dokazati nezavisno od bilo kakve ljudske intervencije«.
Rezultati pokusa su pokazali da biljke doista reagiraju, i to snažno i sinhrono, tj. istovremeno, na smrt račića u vreloj vodi. Automatski sistem reagiranja ove pojave, koji je provjerilo nekoliko učenjaka, pokazao je da biljke reagiraju na umiranje račića s učestalošću reagiranja koja je pet puta veća nego što bi bila po računu vjerojatnosti kad bi se radilo o posljedici pukog slučaja.
Čitav ovaj eksperiment, zajedno s postupkom koji je u njemu primijenjen i rezultatima koji su bili
postignuti, opisan je u naučnoj raspravi objavljenoj u publikaciji: The International Journal of Parapsychology 1968. go-dine pod naslovom »Svjedočanstvo o postojanju primarne perccpcije u biljnom svijetu«.
Sada je trebalo da drugi učenjaci pokušaju ponoviti Backsterov eksperiment i da vide hoće li dobiti iste rezultate.
Preko sedam tisuća američkih učenjaka zatražili su otiske, faksimile Backsterovog izvještaja. Studenti i učenjaci na oko dvadeset američkih sveučilišta pokazali su spremnost da pokušaju ponoviti njegove pokuse čim dobiju potrebnu tehničku opremu. Razne naučne fun dacije pokazale su interes za financiranje daljnjih eksperimenta
(Andre Bovis prvi je pisao trideset godina o »mumificirajućim« promjenama na povrću stavljenom u piramidalne objekte).
Štampu, koja je u početku ignorirala Backsterovu raspravu, zahvatilo je silno uzbuđenje nakon što je časopis National Wildlife imao hrabrosti da zagrize u ovu temu i da o njoj u veljači 1969. objavi posebnu reportažu. Sve je to izazvalo veliko zanimanje za Backsterova istraživanja u čitavom svijetu, zanimanje koje je bilo tako golemo da su činovnice i domaćice počele tepati svojim kućnim biljkama, a latinski termin Dracaena niassangeana (zmajevac) postao je preko noći termin kojemu je svatko znao značenje.
Izgleda da je obične čitaoce najviše uzbuđivala mogućnost da hrast »cvili« od straha kad »ugleda« drvosječe, da se mrkve »tresu« kad »spaze« zečeve. Urednici časopisa National Wildlife zaključili su, međutim, da su neke primjene Backstcrova efekta u medicinskoj dijagnostici, kriminalističkim istragama i u špijunaži tako fantastične da se nisu usudili da o tome pišu.
Publikacija Medical World News objavila je 21. ožujka 1969. godine napis o Backsrerovim istraživanjima i popratila ga redakcijskim komentarom u kojem je izneto stanovište da se možda parapsihološka istraživanja »nalaze na pragu stjecanja one naučne respektabilnosti i onog priznanja za kojima su uzalud težili istraživači parapsihičkih pojava od 1882, kada je na Sveučilištu u Cambridgeu bilo osnovano Britansko udruženje za parapsihološka istraživanja.«
William M. Bondurant, funkcionar Fundacije Marry Reynolds Babcock u Winston-Salcmu u Sjevernoj Karolini dao je Backsteru subvenciju od 10.000 dolara da nastavi svoja istraživanja i to je ovako obrazložio: »Njegova istraživanja ukazuju na to da možda postoji nekakav primami, praiskonski oblik trenutačnog komuniciranja među svim živim bićima i organizmima, sistem koji funkcionira izvan fizičkih zakona koje poznajemo – i koji zato zaslužuje da ga istražimo.«
Tako se Backsteru pružila mogućnost da nabavi skuplje instrumente među kojima su bili i eclecktrokardigrafi i elektrocnecfalografi. Ovi instrumenti, koji se inače upotrebljavaju za mjerenje električnih impulsa u srcu i mozgu, imali su veliku prednost: za razliku od dotadašnjih Backsterovih instrumenata nisu u biljke »ubrizgavali« električnu struju nego su samo registrirali razlike koje su se stvarale u njihovom električnom potencijalu. Kardiograf je omogućio Backsteru da postiže mjerenja koja su bila mnogo osjetljivija od onih koja je postizao poligrafom, a enefalograf je bio deset puta senzitivniji od kardiografa.
Nastaviće se
