Stranac i Mit o Sizifu su Camusova djela koja objašnjavaju poimanje ili „mirenje“ s pojmom alijenacije u svijesti suvremenog čovjeka.
Upravo ovim pojmom Nikola Kovač se služi pišući o cjelokupnom Camusovom stvaralaštvu u Sukobu bića i ideala. Sovjevrsna zadaća ovoga ogleda je objasniti što bi obuhvaćao taj geometrijskom progresijom ‘uznapredovali’ pojam ukoliko ga vežemo uz Camusova već spomenuta ključna djela i dešifriramo iz njih uključujući i roman Kuga. Na jednom mjestu Camus ističe da je umjetnost ništa bez stvarnosti. O kakvoj stvarnosti je, prema tome riječ? U kakavom odnosu su ta ista stvarnost i umjetnost. Kakvom su idejom vođene? Kako je moguće da se čovjek prepušta vlastitoj otuđenosti, što ga na nju navodi? Svi odgovori se nalaze u spomenutim djelima. Pitanja također, još uvijek ulijevajući i cureći prekomjerno iz njih.
Apsurd i revolt su također dva značajna pojma. Kako oni figuriraju u Camusovim očima, kao ih objašnjava, da li ih je moguće izbjeći? Interesantno je da isti autor neprestano inzistira na nadi čiju mogućnost opstanka itekako podupire u svijetu besmisla. Uz nju apsurd dobva novu dimenziju. Čovjek se počinje „buditi“ mišlju da ako ne uspije promjeniti neminovno, barem ustraje u toj mogućnosti, da ipak takvo ništo nije potpuno isključivo. Taj čovjek je pobunjeni čovjek. Sizif čija nam je sudbina itekako poznata, postaje njegovim simbolom. Ta sudbina zapečaćena poznatom radnjom je značajna zbog trenutka kada Sizif biva nadmoćan u odnosu na kamen. Camusa zanima upravo taj trenutak zbog odsutnosti apsurda. Kada se Sizif spušta u podnožje gdje tada kamen nepomično leži, on je nadmoćan, on je jači od svoje stijene1. Na ovome mjestu se pomalja nada kao jedino rješenje, jer je posao koji Sizifu predstoji neminovan, apsurdan.
Kao pobunjeni čovjek (ali ne doslovno u Camusovom shvaćanju, jer ta pobunjenost je faza koja predstoji književnosti – opusu nakon faze apsurda) na neminovnost sudbine ne gleda kao na isključivu kaznu, gdje je mizerna njegova uloga, već je promatra kao dvostruku, gdje opet, njegova istrajnost biva nagrađena trenutkom spoznaje o nadmoći u odnosu na stijenu.
Jednako, donekle, se ponaša i Rieux u romanu Kuga. Susrećući se sa smrću doktor is/traje do kraja u obavljanju svoga poziva. Kuga se i dalje širi, ali ga ne spriječava da funkcionira gotovo po Sizifovoj formuli ustrajnosti. Napokon, dolazimo do smisla u besmislu; bezizlazna situacija rađa novi poredak u društvu – onaj u kome je jedino bitno opstati. Sljedeći citat iz Kuge to savršeno dokazuje: Kuga je ukinula vrednovanje. To se vidjelo i po tome što se nitko više nije brinuo za kvalitet odijela i živežnih namirnica koje je kupovao. Sve se primalo bez razlike.2
Obrisi tragičnog
Riječ „obrisi“ u naslovu ovoga poglavlja ne aludiraju na marginaliziranu ulogu egzistencijalizma u spomenutim Camusovim romanima, nego, naprotiv, ona aludira na vrlo značajnu ulogu te filozofije, no kako bi se ogradila od nje, i nadalje, kako bi sama filozofija ustupila mjesto književnoj fikciji, „obrisi“ su adekvatna riječ u danom trenutku. Filozofija tako vlastitu misao prenosi u književnost, ali ne doslovno, već kroz naraciju. Culler3 na jednom mjestu piše: književnost je mogućnost fikcionalnoga nadilaženja onoga što je već mišljeno ili napisano. Sve što se čini smislenim književnost može učiniti besmislicom ili nadići, preobraziti postavljajući pitanje o legitimnosti i primjerenosti.Dalje u istom tekstu autor navodi i to da je književnost pisanje koje priziva čitanje i zaokuplja čitatelja problemima značenja4.
Tako „obrisi“ mogu biti shvaćeni kao preispitivanje funkcije egzistencijalizma u ovim romanima.Sukladno s poimanjem uloge filozofije u književnosti moguće je na istom fonu promišljati i o stvarnosti i njenoj ulozi. Jednako kao što je filozofija usredotočena na čovjeka i njegovo poimanje svijeta i samog sebe u tome svijetu, tako je ta realnost upriličena filozofijom našla svoje mjesto u književnosti.
Svaka književna epoha percipira stvarnost na sebi svojstven način5 , iako je već spomenuto da književnost ne projicira doslovno tu istu stvarnost6. Mersault, protagonist Stranca ruši svojim ponašanjem društvene konvencije. Prva informacija iz romana je ona o smrti majke za koju ne zna kada je točno umrla7, a dalje se nižu događaji i odnosi jedan za drugim: odbijanje da posljednji put vidi majčino tijelo, ispijanje bijele kave u mrtvačnici, ravnodušan odnos prema pokopu majke, ravnodušnost prema Mariji8 (s kojom ima odnos nalik ljubavnoj vezi), nedefiniran odnos prema Raymondu koji kao takav (jer se ne bi mogao nazvati prijateljstvom koje očekuje žrtvu u bilo kojem smislu te riječi) nije spriječio ubojstvo Arapina s kojim nema nikakve veze (jer Mersault i ovdje reagira spontano ugledavši Arapinov nož, ali ne ispaljuje samo jedan hitac u tijelo9), odbijanje pomoći odvjetnika, te, na kraju sve kulminira, odbijanjem svećenika tj. pokajanja pred samo izvršenje smrtne kazne. Sve to što on (Mersault) doživljava, odnosno, njegovu otuđenost, „imunost“ na ljude, Camus „oživljava“ jezikom romana, tj. modalitetom pisanja u tzv. „nultom stanju“10.On je taj lik o kome „stara“ okolina ( tj. skrbi, ali ne doslovno već figurativno, osudom njegovih postupaka kao bešćutnih, primjerice onoga ravnodušnog (tako shvaćenog od strane te iste okoline, ljudi) ponašanja na majčinoj sahrani ( Mersault ne plače) koje se u procesu za ubojstvo Arapina uzima kao primjer negativne karakterizacije). Za njega je puno važnije kako njega doživljava svijet u kome živi nego kako on vidi taj svijet.11
Novovjekovna filozofija nije utopijska12 (egzistencijalizam kao jedan od izama otkriva sve negativnosti suvremenog doba i opću dehumanizaciju o kojoj svjedoče svjetski ratovi: ubijanje djece, civila, logori i dr.), ne pronalazi i ne nudi rješenje (jer se više ne zalaže za postojanje onostranog (Boga!), prema tome ona svjedoči o sebi kao istinskoj tragediji građanskog svijeta.13 Roman s druge strane, kao Stranac u ovome slučaju, i dan danas kao i tada, na sebi svojstven način rezimira tu filozofiju tako što lik ( i situacije u kojima se on nađe) biva nosilac ideje. Apsurd koji je ključan element egzistencijalizma, tako je uhvaćen u mrežu odnosa Mersaulta s ostalim likovima. Osuđen od Smrti, čovjek otkriva Apsurd; i odgovara odbijajući da popusti i jednom od njih.14 Mersault je takav čovjek (lik). Jedini otpor, znak revolta (koji sažima čitav niz događaja u kojima se nalazio Mersault) očit je na samom kraju kada nasrće na svećenika lamentirajući o tome zašto ništa nije važno15. Zato Mersault bira apsurd jer mu ništa drugo ne preostaje, svijet ne nudi ništa bolje; ovim krikom on potvrđuje da ipak traži mogućnost opstanka u svijetu besmisla16 . Da je ne traži, taj revolt – krik ne bi našao mjesto u romanu, Camus ga ne bi uvodio na samome kraju.
Prema tome, filozofija egzistencijalizma oživljava u liku Mersaulta, izmučenog besmislom (bespomoćnog), međutim, i on sam oživljava smještajući sve ono u čemu se našao rezigniran, u krik usmjeren svećeniku 17. Drugi roman Kuga predstavlja pak drugu fazu Camusovog stvaralaštva koja u nadi i solidarnosti pronalazi smisao upravo u besmislu (rješenje za stanje apsurda i alijenaciju)18 . Na taj način, ono što je moglo izgledati tragično, bezizlazno u liku Mersaulta zbog rezignacije i samo jednoga “krika”, u Rieuxu pronalazi smiraj u smislu borbe.Roman Kuga započinje uvodom koji navješta neobičan događaj u Oranu, te kasnije u tekstu (poglavlju koje počinje datumom: 16. travnja 19 ) dolazimo in medias res; saznajemo da se dr. Bernard Rieux spotakao o mrtvog štakora koji je ležao usred stubišta20 – riječ je o nekoj pošasti.
I zaista biva tako, kuga polako počinje djelovati na život ljudi. Nije li ta slika zapravo slika apsurda? S jedne strane stoji Rieux, liječnik koji zapravo vrlo malo može utjecati na razvoj bolesti, s druge strane stoji pošast koja se javlja iznenada postavljajući red u neredu21, smisao u apsurdnoj situaciji. Ljudi umiru, djeca umiru22, on obavlja svoj posao. Kotrlja se pitanje: kako je to moguće? Koja je razlika između njega i Mersaulta, a koja opet Rieuxa potiče na konstantnu borbu, iako je stanje paradoksalno (ljudi svejedno umiru).?
Camus ipak daje prednost čovjeku. Dapače, Rieux nalazi rješenje u sljedećem zaključku: Budući da je poredak u svijetu reguliran smrću, bit će možda za Boga bolje da u njega ne vjerujemoi i da se borimo svim silama protiv smrti, ne dižući pogleda prema nebu gdje on šuti.23 On se ne predaje, nagrada za borbu slijedi na kraju romana kada kuga odjednom nestane jednako kao što se “nepozvana” pojavila na stepeništu. Ono što održava čitavu ideju (način kojim lik funkcionira u romanu) živom je nada, riješenost za nju, jer bez nje smisao borbe u besmislenom stanju pošasti ne bi sam imao smisla. Smisao u besmislu tj. paradoks kao jedino rješenje se nameće zato jer postoji nada da će kuga jednom završiti svoj smrtonosni pohod, što će reći da se smisao nalazi izvan granica besmisla, u onome izvanjskom koje prethodi besmislu i koje će uslijediti nakon njega. Kako smisao prati taj besmisao koji nastaje omeđen njegovim granicama koje predhode i koje će uslijediti, on sam postaje besmisao smisla. Ponovo paradoks.
Camus to demonstrira tako što nakon smrti Tarroua (Rieuxova prijatelja), i supruge kuga nestaje. Smrt rađa život. Svako rađanje stvara smrt, i ta dva oprečna poimanja su u neraskidivoj vezi24. Upravo ta oprečnost rezultira tragičnošću koja je apstraktna misao romana. Kada se odlučimo nazvati nešto tragičnim, ono nužno ne mora imati ulogu u sudbini lika. Rieux nije tragičan lik, nije heroj već predstavnik jedne filozofije odlučno predstavljene u fikciji. Mersaultova uloga jamačno je vrlo slična njegovoj, naprosto zato jer na njih obojicu djeluje ambijent u koji su smješteni. Sve ono što je važno u oba romana dolazi izvan njih, i oni se ponašaju sukladno sa smještajem u kome se s/nalaze. Zato Mersault upotrijebi pištolj (jer ga je dobio, dan mu je pa ga zato treba upotrijebiti) a Rieux obavlja i dalje posao liječnika iako realno, sukladno s djelovanjem bolesti, ne može ju pomoći izliječiti. Tragično se prepoznaje uglavnom u pitanju: zašto?
Kada si postavimo to pitanje, besmisao kao ideja, nipošto jedino, egzistencijalizma nas ne spriječava da suosjećamo sa sudbinom likova. Kada suosjećamo, osjećamo tragičnost, inače u suprotnom problematiziranje jedne ideje ne bi imalo smisla. Smisao se gradi pisanjem, mišlju, između ostalog. Paradoks Camusovih romana očit je zato jer zbori o besmislu koji izgrađen u romanu biva smislen. Drugačije, u suprotnom se o njemu ne bi pisalo. Zašto bi vrijedilo pisati o onome što je besmisleno? Sve je smisleno čak i onda kada je besmisleno, jer ono dobiva smisao nadom da ipak besmisao pronalazi rješenje u smislu. U našoj slobodi za to neočekivano uskrsnuće. Zato nakon Mita o Sizifu i Stranca gdje je ubojstvo i samoubojstvo riješenje apsurda , ipak dolazi Kuga s idejom o smrti koja može biti manje odgođena, više nadsvođena. Rieux ne umire, on je pisac kronike25.
Njegova sudbina je drugačija, sebi svojstvena. Kada bi besmisao bio doslovan i potpun, sudbina pojedinačnog ne bi se prepoznavala, o njoj se ne bi pisalo (ne bi se napisalo – dovršilo pisanje), jer besmisao svijeta generalizira i briše pojedinačno.
Camus piše26.Kada počinje pisati, samim činom pisanja pretpostavlja da postoji nada o brisanju besmisla, jer ideja je tek u začetku i misao nije u potpunosti završena – napisana. Nada se stvara onda kada je djelo napisano. Stranac je to djelo početne faze; djelo čiji “krik” daje naznake nade. Kuga s Rieuxom koji se bori do kraja je potpuna realizacija nade, jer on djeluje. Djelovanje očekuje nadanje, u suprotnom bi počinio samoubojstvo (jer apsurdnost stanja bez nade ne računa na promjenu apsurdnog stanja u stanje smisla). Otvaraju se vrata novoj filozofiji ili…
… ili individualno tragično
Pobunjeni čovjek27 je otrgnut iz općeg i svjedoči o pojedinačnom. Mersault i Rieux su pojedinačne sudbine. Tragičnost se očituje u nemogućnosti da se u potpunosti poistovjetimo s njihovim sudbinama. Naš bitak je isključiv (isključivo naš), kao što je i svaki odvojeni bitak, izvan našega, odvojen. Stoga, svaka ograđenost i isključivost govori o nemoći da se u potpunosti djeluje na drugoga i da se taj drugi izmjeni. Samim tim što smo nemoćni, mi smo tragični, sa/mjerljivi.
Zato je i tragičnost moguća u kontekstu romana, jer ona govori o višestrukom gubitku. Sve ono što je nedostižno shvaća se kao gubitak. Sudbina anti/junaka je nedostižna, sudbina svakog drugog je nedostižna, čovjek je jedan drugome nedostižan. Zato je svijet sam po sebi nedostižan, a ako je nešto nedostižno, ono je samim tim natopljeno tragičnim. Prema tome svi smo tragični, svijet je tragičan.
Međutim…
Mašta ili maštanje daje mogućnost poistovjećivanja ili transcendencije. Upravo takva je uloga je ona uloga književnosti. Umjetnosti uopće. Ako ona daje tu mogućnost, samim tim postajemo ono drugo, ili izvanjsko, dobivamo moć. Dobivanjem te moći, prijenosom u sudbinu koja nije naša, već je sudbina drugoga, taj drugi biva dostižan. Dosezanjem nedostižnog brišemo gubitak. Brisanjem gubitka možda više nepromišljeno ne okrećemo leđa potencijalu apsurdnog i tragičnog.
Ivana Seletković
1 Camus u Mitu o Sizifu (str. 112.) taj trenutak Sizifove nadmoći u odnosu na stijenu i svoje zanimanje (autorovo! za taj isti trenutak) navodi slijedećim riječima: Na samom svršetku teška napora, određena prostorom bez neba i vremena bez dubine, cilj je bio postignut. Tada Sizif promatra kamen kako se za nekoliko trenutaka spušta prema tom nižem svijetu, odakle ga opet valja uzdignuti do vrha. On iznova silazi u podnožje. Baš za vrijeme toga povratka, toga odmora zanima me Sizif. Lice koje pati u neposrednoj blizini kamena već je i sam kamen! Vidim toga čovjeka kako iznova silazi tromim ali jednakim korakom spram muci kojoj ne pozna svršetka. Taj čas koji je kao predah i koji se, također, pouzdano vraća poput njegove pratnje, taj čas je čas svijesti. U svakom od tih trenutaka, kada on napušta vrh i spušta se malopomalo spram skloništima bogova, on je nadmoćniji od svoje sudbine. On je jači od svoje stijene.
2 Camus, Albert. Kuga. Str. 138.
3 Culler, Jonathan. Književna teorija-vrlo kratak uvod. Str. 50.
4 Culler, Jonathan. Književna teorija-vrlo kratak uvod. Str. 51.
5 Tako Viktor Žmegač u Povijesnoj poetici romana (str. 348.) navodi (referirajući drugi izvor) da su za realnost romantičari mislili da je romantična, nadrealisti da je nadrealna (…) a Camus pak da je apsurdna.
6 Albert Camus u Pobunjenom čovjeku (str. 262.) ističe da nijedna umjetnost ne može potpuno odbaciti stvarno.
7 Danas je majka umrla. Možda jučer, ja ne znam. Primio sam brzojavku iz ubožnice: „Majka umrla, pokop sutra. Iskreno saučešće.“ To ne znači ništa. Možda je to bilo jučer.(str.7.)
8 Bitno je uočiti reakcije i odnose likova u ovome dijelu romana, zato jer Camus i na ovome primjeru ukazuje na problem otuđenja.Uveče je Marija došla po mene i pitala me dali bih se htio oženiti njome. Rekao sam joj da mi je to svejedno i da bismo to mogli učiniti ako ona hoće. Tad je željela znati da li ju ljubim. Odgovorio sam joj, kao što sam već jednom bio učinio, da to ne znači ništa, ali bez sumnje je ne volim. „Zašto onda da se uzmemo?“ upita ona. Objasnio sam joj da je to bez ikakve važnosti i, ako želi, da se možemo vjenčati. Uostalom, ona je to tražila, a ja sam se zadovoljio da kažem: hoću. Tad primijeti da je ženidba ozbiljan korak. Odgovorio sam: „Nije“. (str.36.)
9 Tada sam pucao još četiri puta na ono nepomično tijelo, u koje su se taneta zabijala a da se nije vidjelo. (str. 48.)
10 Biti, Vladimir. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Str. 377. Objašnjenje „nultog stanja“ o kome je ovdje riječ, ovaj autor objašnjava na sljedeći način (pogledati pod Pisanje): Opreka pisanju u književnosti funkcionira u francuskom jeziku bolje nego u drugima stoga što je francusku književnu prozu dugo obilježavala uporaba 1) trećeg lica i 2) aorista, tzv. passé simple. Oni pripadaju „sigurnosnom sustavu lijepe književnosti“ s pomoću kojega „društvo uspostavlja vlast nad svojom prošlošću“. Oduzimanje tih zaštitnih razlikovnih obilježja, do kojeg Barthes prvi put dolazi u Camusovu Strancu, djelovalo je kao šokantno iskoračivanje iz književnosti u neki neutralan, bazičan jezik „podjednako udaljen od živa jezika i od pravoga književnog jezika. Upravo za takav modalitet pisanja u „nultom stanju „ rabi Barthes pojam pisanje.
11 Pobrić, Edin. Vrijeme u romanu od realizma do postmoderne. Str. 119. ( Ovaj autor uz Camusove likove takvima smatra i Kafkine, te prema tome točan navod citata bi glasio: Za Kafkine i Camusove junake puno je važnije kako njih doživljava svijet u „kome žive, nego kako oni vide taj svijet“ )
12 Camus u Zapisima (str.110.) navodi da : danas kada osjećamo da je početak ratova nalik na početak mira: svijet i srce ne razlikuje ih. Zato filozofija kojom je rukovođen nije utopijska već je melanž karakteristikâ koje se ne raspoznaju i ne obećavaju nešto što bi se nalazilo izvan njih i uhvatljivo je.
13 Milivoj Solar u Teoriji proze (poglavlje „Filozofija i roman“) problematizira odnos književnosti i filozofije, te između ostaloga na str. 182. i 183. definira filozofiju upravo na taj način (kao tragediju) dok književnost, odnosno, eksplicitno roman smiješta u kontekst u kome je on definiran kao ironija filozofije.
14 Hassan, Ihab. Komadanje Orfeja. Str. 145.
15 Ništa, ništa nije važno, i ja znam dobro zašto .(str. 88)…I drugi će biti osuđeni jednoga dana. (str. 89.)
16 Kovač, Nikola. Sukob bića i ideala. Str.186. (Apsurdni čovjek traži mogućnost opstanka u svijetu besmisla.)
17 Camus, Albert. Pobunjeni čovjek. Str.544. (Jedino nas oživljuje krik; ushit zamjenjuje istinu. Na tome stupnju apokalipsa postaje vrijednošću gdje se miješa sve, ljubav i smrt, svijest i krivnja)
18 Camusov opus podijeljen je ne bez razloga na dva razdoblja koja su ovjenčana ključnim djelima : 1) faza apsurda: Mit o Sizifu, Stranac, Nesporazum, Kaligula 2) faza pobune: Pobunjeni čovjek, Kuga, Pad, Opsadno stanje, Pravednici.
19 Camus, Albert. Kuga. Str.10.
20 Camus, Albert. Kuga. Str.10.
21 Camus, Albert. (…) čitav grad je bio nalik na čekaonicu. Kuga, Str. 136. Upravo ovom usporedbom stvara se aluzija o kojoj je bilo riječi. Kuga koja je unijela nemir u mjesto jer je došla neočekivano i nemoguće je boriti se protiv nje sa znanjem o ishodu borbe, a opet, uspostavila je red jer su ljudi bili opterećeni samo mišlju o sadašnjosti, trenutku, bili su u stanju stagnacije. Red samim tim što smiješta sve u neki kontekst djeluje kao stagnacija (bolesni ljudi u čekaonici djeluju kao da su u nepomičnom stanju dok ih se ne prozove da uđu u ordinaciju). Zato je moguće zaključiti da je aluzija zadovoljena.
22 Camus, Albert. Kuga. Str.159-160.
Vidjeli su već umirati djecu, jer strahovlada već mjesecima ne bira koga će, ali nikada nisu pratili dječje muke minutu po minutu, kako to čine ovoga jutra. Muke, nametnute nevinoj dječici, učiniše im se ono što zaista jesu, to jest sablazan. No do tog dana oni se sablažnjavahu apstraktno, jer nikada nisu promatrali agoniju nevina djeteta.
23 Camus, Albert. Kuga. Str.97.
24 Camus, Albert. Kuga. Str. 228. Autor tekstom: „No što je napokon kuga? Život, život i ništa drugo“ oslikava taj paradoks kuge-smrti izjednačavajući je sa životom gdje mjera jednog i drugog biva tako izjednačena.
25 Camus, Albert. Kuga. Str. 223. Ova kronika se približava kraju. Vrijeme je da dr.Bernard Rieux prizna da je njen pisac.
26 Zato je on pojedinačan jednako kao što su mu i likovi romana jedinke za sebe.
27 Ovo je direktna aluzija na Camusov esej Pobunjeni čovjek u kome autor pronalazi smisao egzistencije u pobuni protiv apsurda zalažući se za solidarnost (upravo takva je uloga Rieuxa u Kugi, solidaran borac).
