Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Nisi ptica ni leptir obalom što leti,
Kad nema mostova uzalud je čeznuti,
Uzalud je shvatiti, uzalud je hteti.
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene.
U samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
Mogle bi te nazad nagnati uspomene… IVO ANDRIĆ (Pjesma „Ne ruši sve mostove)
VIŠEGRAD NOVI NAZARET, A ROMAN „NA DRINI ĆUPRIJA“ NAŠA SVETA KNJIGA
Uskrsnuća su rijetka, ali se ipak dešavaju. Do nas dopiru vijesti da je u Višegradu osvanuo prekrasan mural Fati Avdaginoj u izvedbi Andreja Žikića Arteza. Od vajkada to tako biva. Ono što u snu i na javi „prizivamo“ i priželjkujemo, to se obično nekad i desi. Ovim „uskrsnućem“ Višegrad se pretvara u bosanski Nazaret, a roman Na Drini ćuprija postaje naša sveta knjiga. Mujo, Suljo, Stanko ili Janko, ma ajte molim vas, Fata ili Kata, nije to važno. Isti smo mi ljudi, lijepi „šareni Svijet“. No, ovo je samo početak. Fata Avdagina je tek prvi od čudesnih Andrićevih likova koji se pojavio na pozornici, uskoro će ih biti još. Neka, baš lijepo. „Posthumna slava je Sunce mrtvima“, što bi rekao Balzak. Prema zamislima organizatora („Street art“ Udruženje) ovaj lijepi gradić na Drini će se u bliskoj budućnosti pretvoriti u „uličnu galeriju“. Tom novom, ajde da je tako nazovemo, „promenadom snova“ će marširati protagonisti iz romana Na Drini ćuprija, što će biti uz Andrić grad dodatna turistička atrakcija i iznimno vrijedna „draguljarnica“. Eh, ta naša lijepa i napaćena Bosna, i još pride „prkosna od sna“. Sto godina duboka je, tisuć ljeta široka je. Kad će nam se upaliti „lampice? Jesu li ova znamenja božanski znak koji nam govori da je konačno stiglo vrijeme za buđenje iz tisućljetnog sna? „Proste i uboge sredine su pozornica za čuda i velike stvari“, piše Ivo Andrić. „Hramovi i palate u svoj svojoj veličini i ljepoti u stvari su samo dogorjevanje i docvjetavanje onoga što je niklo ili planulo u prostoti i sirotinji. U prostoti je klica budućnosti, a u ljepoti i sjaju neprevarljiv znak opadanja i smrti. Ali, ljudima su podjednako potrebni i sjaj i jednostavnost. To su dva lica života. Nemogućno je sagledati ih oba u isti mah, nego se uvijek gledajući jedno mora izgubiti drugo iz vida. I kome je dano da vidi oboje, teško mu je, gledajući jedno, zaboraviti drugo“…
Marko Raguž
Sarajevo, jesen 2024.
