“Mustang”, debitantski dugi film Deniz Gamze Ergüven, kćeri turskog diplomata koja se još kao djevojčica aklimatizirala u Francuskoj, ušao je na festivalsku scenu u Cannesu u prestižnom pratećem programu “15 dana autora”, iako taj nije natjecateljskog karaktera film je dobio nagradu europskih kina i otad osvajao priznanja od Sarajeva do Odese.
Francuzi su povukli mudar potez i kandidirali ga za Oscara (oni su ionako većinski producenti, a turski manjinski) i sada je “Mustang” – sudeći po prognozama – među favoritima za ulazak među pet nominiranih za najbolji strani film.
Posljedice ogovaranja
Takav ishod ne čudi. Usprkos povremeno neugodnim pa i tragičnim zbivanjima, u pitanju je ostvarenje koje po svemu zavrjeđuje etiketu “crowd pleaser”. Tema je poticajna i politički korektna, potiskivanje ženske samosvijesti u patrijarhalnoj sredini, a protagonistice su pet sestara koje odrastaju pod ne baš strogom paskom bake (roditelji su im stradali prije deset godina).
Nakon benigne zafrkancije s dečkima na plaži na kraju školske godine, u mjestu na obali Crnog mora započnu ogovaranja da su cure suviše raspusne, u kontrolu stiže strogi stric, najprije im oduzima mobitele, kompjutore i suviše napadnu odjeću, a zatim kuću postupno pretvara u zatvor, ogradivši je rešetkama. Pacificirati buntovne djevojke moguće je jedino udajom, najstarija među njima prolazi najbolje jer ju je zaprosio njezin stalni dečko, s kojim ima samo analne odnose kako bi nevina ušla u brak, njezina nešto mlađa sestra dobila je muža prema kojem ništa ne osjeća i koji je zgrožen što tijekom prve bračne noći roditeljima ne može pokazati zakrvavljenu plahtu jer mlada ima suviše čvrsti himen (tek jedan od barbarskih tradicionalnih običaja na koje nas upozoravaju), a daljnje ženidbene transakcije privremeno su prekinute neočekivanim događajem.
Dobar balans
Netko bi takvu priču izložio oporim dramskim tonom, no “Mustang” uspijeva balansirati između komedije i ozbiljne drame (zabavna je scena kad djevojke uspiju pobjeći na nogometnu utakmicu, sport u pravilu rezerviran samo za muškarce, a njihove im tete u najodsutnijem trenutku pruže prijeko potrebnu podršku), ton zbivanjima daje i vrlo emocionalna i povremeno zafrkantska naracija najmlađe sestre (izvrstan debitantski nastup Günes Sensoy), tu je i važan humoran lik dugokosog vozača kamiona koji pomaže djevojkama kad im to najviše zatreba, a cjelina se doima nevjerojatno ušminkano zahvaljujući fotografiji jarkih boja i efektnoj glazbi Australca Warrena Ellisa, koji je iskoristio nekoliko tema skladanih sa svojim čestim suradnikom Nickom Caveom.
Opčinjavanje gledatelja
Uspjeh filma jest u činjenici što je nedaće mladih Turkinja pokazao iz zapadnjačke vizure, nije to zapravo mana, ali postaje tek onda kad počnete sumnjati da je dosta toga kalkulirano kako bi se opčinilo gledatelja.
Ubačen je i čest motiv takve vrste priča, seksualno zlostavljanje od strane bliskog rođaka, no kako Ergüvenica nije baš u svemu vješta redateljica (odlična je s glumcima, a nije joj loš ni vizualni prosede), moći ćete samo nagađati koja se od sestara našla na meti pohotnika. Također, nisu sve junakinje profilirane kako spada, jedna je samo statistica, no ovako razgranat zaplet zahtijevao bi puno rafiniranijeg fabulista.
Dakako, kada su u pitanju Oscari, “Mustang” nema što tražiti u konkurenciji sa superiornom mađarskom dramom “Saulov sin”, no nikad se ne zna.
Potonji je već zakinut za Zlatnu palmu u Cannesu (dobio ju je razočaravajući “Dheepan” Jacquesa Audiarda), a kada se među favoritima jedva spominje sjajan rumunjski “Bravo!”, odmah znate da se tu primjenjuju čudni kriteriji. Nećete pogriješiti ukoliko pogledate “Mustanga”, no ne očekujte izniman filmski doživljaj.
http://www.jutarnji.hr/turski-film-o-pet-sestara-ima-mana–ali-je-vrlo-vrijedan/1467615/
