“Sve što mu je trebalo bio je jedan kotač u ruci i četiri na cesti… znao je da će cesta postati još zanimljivija, posebno ona ispred nas, uvijek ona ispred nas… jer još nas je čekao dug put, ali nema veze, cesta je život…” – neke su od misli dvojice antijunaka ovog antologijskog djela, buntovnika koje je na mahnitu jurnjavu duž Amerike istodobno tjerala želja za razaranjem postojećega svijeta i žudnja za osvještenjem neuhvatljivog trenutka spoznaje smisla i istine o životu.
Jack Kerouac, jedan od spomenutih antijunaka, je zadnju verziju opisa njihova življenja na cesti natipkao za manje od tri tjedna, na roli papira dugoj trideset metara, ali je do objavljivanja knjige prošlo više od šest godina… No, kad je roman “Na cesti” konačno objavljen izazvao je pravi prasak na američkoj literarnoj i široj kulturnoj sceni! Ni beskrajno čekanje da njegovo životno djelo izađe, ni uredničke intervencije nisu imali utjecaja na revolucionarnost Kerouacove estetike; ništa nije moglo obuzdati divlji nagon teksta, bujicu ekstatičnih spoznaja i eksploziju životne energije, koji su razbili tadašnje uvriježene stereotipe pripovijedanja i načina življenja.
Kerouac je pisao jazzerski spontano – tako da mu rečenice nalikuju jazz frazama odsviranim u jednom dahu, sve do posljednjeg atoma kisika iscijeđenog iz pluća glazbenika – a utjecao je na neka od najvećih imena rock glazbe kao što su Bob Dylan, Jim Morrison ili Simon & Garfunkel, dok ga Tom Wails navodi kao najdražeg pisca. A kad su se prvi put zaputili u poetsko osvajanje Zapada, mladi, jazzom opijeni Kerouac nije mogao ni sanjati da će roman, što će potom uslijediti, imati tako snažan utjecaj na generacije umjetnika koji će, svatko na svoj način, usvojiti i artikulirati tu njihovu potragu za životnom istinom i životom daleko od konformizma američkog građanstva i njegove srednje klase.
Kao predvodnik beat generacije se, poput spomenutih glazbenika kasnije, zalagao za Ameriku ideja, ideala, filozofije i poezije, samospoznaje, glazbe, slobode, Ameriku otvorenu za drugo i drugačije, liberalnu, iskrenu, istinoljubivu…
***
(… ) Nakon četiri godine ispunjene pokušajima da uobliči svoje životno djelo, u ožujku 1951., Kerouacovi su planovi za “Na cesti” konačno sjeli na svoje mjesto. Čitajući Melvilleov roman “Pierre”, podvukao je jednu rečenicu u uvodu Henrvja Murrava Kerouac kao važnu: “Melville nije pisao autobiografiju u uobičajenom smislu… pisao je autobiografiju predodžbe o samome sebi.”
Kerouac je odlučio da se vrati na početak, i “ispovjednim” stilom ponovno započne priču o svojim danima na cesti, koju je reducirao na nekoliko važnijih putovanja s Cassadvjem. Ovaj put, iako je Neal Cassady/Dean Moriarty naoko glavni lik priče, Kerouac u nju uvodi i sebe kao pripovjedača u liku Sala Paradisea. Na to ga je potaknulo Cassadyjevo dugačko, iskreno pismo iz siječnja 1951., poznato kao “Pismo o Joan Anderson”. Bilo je prepuno “prustovskih” sjećanja na njegova mladenačka iskustva s djevojkama.
Kerouac je u to vrijeme počeo pisati Nealovu životnu priču kao glavnu temu nove verzije romana “Na cesti”. Kasnije je izjavio da je ideju za spontani stil pripovijedanja kojim se koristi u romanu “Na cesti” dobio vidjevši kako mu je Neal pisao pisma; sva u prvom licu, ludo, ispovjedno, potpuno ozbiljno, sa svim detaljima i koristeći se pravim imenima.
Da bi priču ispričao točnim redoslijedom, spontano i istinito, Kerouac je iznad svega trebao stvaralačku brzinu i nov pristup procesu pisanja. Budući da je bio izvrstan i brz daktilograf, mogao je ispisati stranicu proznog teksta u samo nekoliko minuta. No, smatrao je da mu mijenjanje stranica remeti tok misli. Da bi to izbjegao, zalijepio je jedan za drugi listove papira za crtanje i uredski papir iz teleprintera i tako dobio jedan dugi, neprekinuti svitak papira.
Petog travnja 1951. godine počeo je pisati roman “Na cesti” bez predaha i odmora dok se pred njim na podu odmotavao dugačak papir ispisan tekstom koji je kontinuirano tekao: nije bilo odlomaka, a ni interpunkcije. Uz pomoć kave i benzedrina ovaj je spisateljski maraton trajao dvadesetak dana, tijekom kojih je nastao trideset metara dug svitak. Bila je to konačna verzija romana “Na cesti” danas poznata kao “the original scroll” (originalni svitak; u tom obliku objavljen tek 2007.).
( iz pogovora prevoditeljice Lade Furlan Zaborac )
