Da kod te večere prisustvuju osim nas stranaca još i partijski delegati, to je, čini se, bilo protiv njene izrazite volje, a i protiv volje njenog supruga, ali dok je on, pasivan po svojoj naravi, stavljen pred neku vrstu fait accomplija, bespomoćno popustio, Ana Ignjatijevna odigrala je svome suprugu u kuhinji violentnu scenu. Kroz staklena, slabo zavješena kuhinjska vrata čulo se i primijetilo uzrujano objašnjavanje, i kada se pojavila pred nama u ulozi ljubazne domaćice, osjetilo se da grimasira u povišenom raspoloženju, contre-coeur, kao rutinirana dama, koja bi, kad bi smjela, podigla svoju suknju kao kakva gruba sudopera i pokazala nam svoje sakrivene misli — in natura.
U njenoj ironiji, u pretjerano sarkastičnom tretmanu bijedne Sure, njenom svladavanju uprkos, bilo je ipak i zle namjere, sa očito primajetljivom tendencijom naglašenog omalovažavanja njezinih vlastitih gostiju. Delegate partijske ona suvereno nije počastila ni jednim jedinim pogledom i nije ponudila ni jednim zalogajem. Na desnoj strani Ane Ignjatijevne bio je vakuum.
Spram gospodina Dieferibacha, u početku lažno pretvorljivo uljudna, sa stereotipnim smiješkom dame, koja sjedi na čelu stola kao domaćica, igrajući točno određenu ulogu po pravilima ceremonijala, Ana Ignjatijevna nije bila naročito ljubazna. Više hladno rezervirana, odgovarajući na pitanja gospodina iz Hamburga kratkim staccato rečenicama, sa »da« i sa »ne«, sa »jeste« i sa »nije«, ona se očito svladavala pod tom torturom. Gospodin iz Hamburga, nelagodno zbunjen kao i Ana Ignjatijevna, mjesto da se snađe konvencionalno u toj igri, ispitivao je ženu o raznim znancima iz njihovog zajedničkog santpeterburškog kruga i time samo pojačavao njenu nervozu u porastu.
— Što je sa suprugom Jekaterine Georgijevne, pita gospodin iz Hamburga. — Umro je, ha, ha, kako je umro, normalnom smrću, ha, ha, ne, ne, ne, gospodin iz Hamburga misli da se kod nas umire normalnom smrću, ha, iha, da, da, da, od gladi je umro, a Nikolaj Paviovič, on je nestao, ne, ne, nisam tako mislila, nije »nestao«, nego je ne sta-o-o-o, tako je nestao, to je barem jasno, i kako je nestao. A šarmantna Katja, die war eine geborene Golenisćhtschew, ona je strijeljana, a njena sestra admiralša je u Parizu, da, da, da, admiralša je u Parizu, njen zet knez, ambasador, i on je u Parizu, da, da, taksi-šofer, ali su sretni, slobodni, ide im dobro, a ni Sašenjke nema više, njegova jedinica grafinja Alja pjeva u Rigi, u jednom operetskom ansamblu i tako dalje…
Odgovarajući gospodinu iz Hamburga na njegova glupa pitanja (o, sancta simlicitas), Ana Ignjatijevna svojim telegrafskim macabre stilom, »da-da« i »ne-ne«, kao da iz njenih usta teče jedna beskrajno duga monse vrpca, »da, da, da« i »ne, ne, ne«, a ta macabre vrpca raste kao beskrajna serpentina smrti i očaja, s ogromnom masom stopova, »Sašenjka« — stop, »admiralša« — stop, »Kutuzov-Goleniščeva« — stop, »adieu pour toujours, und so weiter«, sve s nervoznim iskapljivanjem jedne votke za drugom, Ana Ignjatijevna je glasnim sarkastičnim uzvicima izvrgavala ruglu dobroćudnu naivnost svoga gosta, koji pojma nema o čemu se radi…
Sve je počelo relativno tiho da nije bilo Diefenbachove naivnosti, sve bi se billo po svoj prilici i završilo relativno dosadno i konvencionalno. Jeli smo gibanicu s jajima i kosanim mesom, sosove od kiselih gljiva, gustu čorbu i divljač, pili smo prilično votke, i to najprije kao aperitiv, a zatim kao vodu, jedna-dvije butelje kavkaskog vina, za nas trinaestoricu, nije bilo dovoljno da se ugasi žeđ.
Govorilo se o indiferentnim stvarima, kao što se već glumi razgovor kod banketa, hoćemo li imati dobar saonik i hoće li nas napasti vukovi? Ove godine bila je relativno blaga zima, medvjedi uzmiču na sjever, vukova nema mnogo, a i siti su prilično, poklali su prilično mnogo goveda po okolnim selima. Istina je, prije dvije-tri nedjelje, jedne noći oko jedanaest, čopor vukova provalio je sve do katedrale u centru i sedmero je ljudi umrlo od ugriza. Bijaše to izuzetno violentan slučaj provale bijesnih vukova, a nas ide cijela karavana saonica, pak nema nikakve opasnosti! Imamo dobre bunde, i mraz je slab, minus pet, te će se moći dobro spavati u sijenu, a osim toga konvoj ima i puške … Predviđeno je sve.
O gaterima bila je riječ i o tome kako se drvo najpraktičnije reže, i kako bi trebalo kombinirati pilane s tvornicama celuloze; da Ii Indija treba drvo za gradnju i kakve kvalitete i kako danas stoje tržišta u Alžiru i Maroku, jer, eto, njemačka trgovina, premda je torpedirana ratom, danas konkurira velikim silama, ne samo u Africi i u Južnoj Americi, nego i u srcu same Engleske.
Mucava njemačka konverzacija povijala se oko našeg banketa kao dim oko ognjišta, kad neće nikako da plane, a kako je s votkom raslo i raspoloženje, gospodin Diefenbaoh postajao je sve glasniji u svojoj njemačkoj interpretaciji potencijala ne samo njemačkog novca, nego i njemačkog posla kao takvog.
Kod druge pečenke, koja se kao ogromna teleća butina pojavila na srebrnoj zdjeletini i koje nitko nije više ni dotakao, uzeo je Pavel Nikolajevič u ulozi kućedomaćina čašu i nazdravio svom dragom gostu, prijatelju i kumu svog pokojnog sina, gospodinu Karlu Diefenbachu. Rezignirani svijetli sjevernjak (kome je majka bila letonska Njemica), s izbrijanim brcima i tankom švedskom bradicom kratko podrezanom, badio je sanjarski slaboumni svoj pogled iznad petrolejke na strop i progovorio kao kokoš kad pije vodu, a bradica mu se čudno micala kao da je glumačka, zalijepljena mastiksom. Mekan, topao tenor Pavla Nikolajeviča, kakvim govore neurastenici znojavih ruku, zvonio je prijatno; on je mucao kao kakav arhimandrit s amvona, sav u tremi, a uvijek, kad bi mu pomanjkala koja riječ, on bi kažiprstom lijeve ruke tucnuo o palac, interpolirajući u tok svoga govora glas »e«. Ta riječca »e« čini se da je naročito uznemirivala gospođu Anu Ignjatijevnu, jer je ona, slušajući svoga supruga, prebirala ustreperenim prstima lijeve ruke po stolu kao po klavijaturi, i, upijajući nervozno dim za dimom, ona bi ga oduhnula punim izdisajem, preko zdjela s mesom i salatama na drugi kraj stola, grickajući pri tome nervozno usnice s histeričnom grimasom.
Pavel Nikolajevič govorio je uglavnom retrospektivno: spomenuo je kad je Monsieur und Herr General- direktor Diefenbach bio posljednji put ovdje, na imanju Aleksejevih, kako su to bila vremena, koja se danas pričinjaju — e — kao neki davno zaboravljeni roman.
O jednoj divnoj mjesečini govorio je Pavel Nikolajevič na finskim vodama, o šampanjcu — e — što su ga pili u šumi kod lovačke vatre, o tome kako je Ana Ignjatijevna bila tada još njegovim idealom — e — to jest zaručnicom. A poslije, na svadbenom putovanju, vraćajući se iz Španjolske, bili su Ana Ignjatijevna i on gosti Monsieur Diefenbacha i njegove drage supruge, na posjedu gospodina Diefenbacha kraj Hamburga, a sve se je to rasplinulo kao san i svega toga — e — više nema, a, eto, goispodin Diefenbach doputovao je na ovo aleksejevsko groblje i to je događaj radostan, a s druge strane opet za gospodina direktora i poučan, jer se pokazalo, jer se nesumnjivo praksom na temelju iskustva pokazalo, da je život takav te se može bez svakoga, a, osim toga, dakako, nema sumnje, postoji i neki prirodni zakon i tako dalje, i tako dalje, sve, dakako, ima svoj rep i svoju glavu, a protiv vjetra jedriti je teško…
— O, da, Flettner je svojim Rotorom dokazao da se i to može, upao je Pavlu Nikolajeviču u riječ gospodin iz Hamburga, i tako mu dobacio pojas za spašavanje u poslednjem trenutku neočekivano, pa je Pavel Nikolajevič, zbunjen ovim intermezzom, podigao čašu, prekinuo svoju besjedu i, pristupivši gospodinu iz Hamburga, izljubio se s njime srdačno.
— To je sve — e — što on — e — može — e — da kaže u ovaj čas: et campos ubi Troia fuit…
Poslije domaćina ustao je mlađi brat Pavla Nikolajeviča Aljoša, naglašeno progeni degenerik, sa neprijatno izbečenom donjom čeljusti, koji je punu godinu proboravio kao volonter trgovačke kuće »Diefenbach A. G.« u Hamburgu, i kao takav bio veoma čestim gostom gospođina Karla Ludvigoviča …
Aljoša je nazdravio simpatičnoj Madame Difenbak Genrijeti Gansovnoj, slavnoj igračici tenisa i automobilistkinji, djeci Karla Ludvigoviča, njegovim prekrasnim kćerima i njegovoj ličnoj i obiteljskoj sreći. Aljoša je govorio o nekakvoj sunčanoj »gamburškoj« terasi, gdje se obično pila kava i gdje se stari pokojni papa Aleksejev jadanput kao dijete rasplakao, kada je Genrijeta Gansovna udarila u klavir Volgu… Volga, Volga, mar rodnaja, Volga, ruskaja reka, tratarata, tratarata… Kako su onda svi nazdravljali Volgi, kako su motornim čamcima poduzimali daleke izlete, kako je sve to bilo idilično… Onda je još živio pokojni papa, koji bi se u grobu preokrenuo, da vidi danas ovaj Babilon u ovoj sobi, sa starim polupanim ormarima…
Karlu Ludvigoviču Diefenbachu postajalo je sve neugodnije. Osjećao je bezdan između gospode Aleksejevič i svoje komunističke pratnje, ali on je doputovao da s današnjim trgovcima SSSR-a sklopi dobar, fer i unosan posao, uobičajen po svim propisima razmjene robe i novca, a ne da ovdje filozofira i da drži govore nad otvorenim grobovima.
„Čast, kome čast, ali profiti njegove hamburške firme ovisni su od današnje trgovačke konjunkture, a ta je u rukama njegovih trgovačkih partnera, tih šutljivaca u ruskim radničkim košuljama, a ne ovih brodolomaca i sentimentalnih romantika. Što je bilo — bilo je, a da je nešto na kraju propalo, bit će da takva katastrofa, uzme li se pravo, ima i dubljih razloga… Zašto nije propalo u Njemačkoj?”
Gospodin Diefenbach se sabrao i počeo da govori, kako mu je neizrecivo žao što nije našao svoje kumče, maloga Aljošu, na životu!
— Ali, eto, gospodin Bog obdario je roditelje još jednim sinom, divnim dečkom, koji će obradovati svoga oca i svoju mamu, možda više nego što se oni i sami nadaju. Još će postati konjanikom, revolucionarnim oficirom, malim Bonaparteom, učinit će i svoju divnu domovinu velikom i slavnom….
— Radije bilh ga svojim vlastitim rukama zadavila, nego da mi se tako izrodi, prekinula je gospođa Ana Ignjatijevna govornika surovo i demonstrativno, skočila do mašine za kafu i, okrenuvšii svima nama leđa, nalila je pod kaveni kotlić nervozno toliko mnogo špirita, da ju je modrikasti sumporni plamen, zaliznuvši visoko, osvijetlio u obrisima, kao da je planula.
— Ana Ignjatijevna, molim vas, zapalit ćete se još, obratio se Pavel Nikolajevič obazrivo spram svoje supruge, promatrajući uzrujano čas nas, a čas njenu furioznu pojavu, što udara tanjirima i viče na Šuru, da je đavo odnese!
— Velike li štete, ako se zapalim, pha, kao da ne bi bilo najbolje da se zapalim, p-ha …
Nastala je stanka.
Šef »Goseksa«, Fjotr Konstantinovič Andrejevski, sjedio je savršeno nehajno, pijuckao votku i odbijao dim za dimom, kao da ga se ova komedija ne tiče ništa.
„Glupo je da tu dangubi s ovim glupanom iz Hamburga, glupo je da se organizirala ova večera kod ovih glupana, glupo je da se ovi glupani tako glupavo vladaju pred ovim inostranim glupanima, glupo je da to ovi njegovi glupani nlisu umjeli predvidjeti i na kraju glupo je da se momentalno ne može krenuti iz ove gluposti, jer konji još nisu zapiregnuti i jer je čovjek trajno stegnut glupostima. Glupo je što je napustio Moskvu, svoju limuzinu, svoju partiju chemin de fera, i što će tu s nekakvim glupim švapskim gavanom morati da prosjedi čitavu noć u otvorenim saonicama. Neće to baš ništa koristiti njegovoj reumi, đavo je odnio, a đavo odnio i takve ideale kad čovjek postaje trgovcem drvene građe i pratiocem milijunaških bandita. Bolje bi bilo zapovijedati konjaničkom divizijom, nego piliti drvo.”
Tavarišč Vasiljev, šef pilane »Stjepan Halturin«, blijedi samouk, s brazgotinom od lijeve sljepoočice preko laloka do zaraslih rana pod škrofulama ma vratu, šutio je na lijevom krilu stola, promatrajući Anu Ignjatijevnu tako jezivo prazno kao što se u prirodi ignoriraju razne vrste kukaca. U živom inteligentnom pogledu toga čovjeka nisam mogao primijetiti ni jedne jedine, pak ni najsitnije iskrice interesa za šarm, što ga je magnetizam te žene emanirao na sve prisutne, od »tavarišča bugaljtera« do njenog slaboumnog kuzena Kuzme, na kraju stoila. »Kom-brig«1 Vasiljev je trinaest godina prostajao kod gatera na aleksojevskim pilanama, a zatim 1917, pred Lavovom teško ranjen kao vojnik carske armade, ponijet talasom događaja, već je u revolucionarnim ratovima 1918. zapovijedao crvenom konjaničkom brigadom. Bez jedne jedine kaplje krvi u obrazima, taj čovjek jeo je veoma malo, progovorio nije ni riječi, a od votke nije okusio ni kapi. Nije pušio, te bi od vremena na vrijeme uzeo u ruke nož i tiho tuckao oštricom po porculanu tanjiira, a onda se opet zagledao u želatinu ili u kavijar, u kristalnim posuidama, okićenim borovim grančicama.
Najviše se uzrujavao inženjer trusta »Drveni sjever«, Jevgenije Georgijevlič Bertenzom, čovjek kratkovidan, kome se pogled gubio iza palac debelog stakla na cvikerima. Nervčik, simpatičan zbunjenko u ruskom »fin-de-siecle«-smislu, zbrkan površnom takozvanom beletrističkom kulturom, kao toliki ruski inteliigenti, i on je polazak u narodne gomile shvatio s formalne, etiketne strane. Generacije tih ljepotana duha krenule su u socijalizam ne razmišljajući mnogo o posljedicama opasne pustolovine, koja se poslije otkrila više kao kanonada nego kao štampanje duhovitih članaka po liberalnim listovima. Godište inženjera Bertenzona preboljele je visoke temperature prvih marksističkih injekcija književnobeletristlčki, više is Maksimom Gorkim nego s Partijom, a kada je došlo pitanje konsekvencija, onda su se Bertenzoni opredijelili za Slavenstvo, za obrambeni rat 1914—18, uglavnom za angažman na strani carskog oružja.
— Stenjka, Mitenjka, požalustja, budte dobri, žrtvujte svoju ruku, svoju nogu za zapadnu demokraciju! Budite dobri, intervenirajte!
A kad su Stenjka i Mitenjka intervenirali (marksistički), na svoj način, pak okrenuli kundakom po intervencionistima, onda je za liberale tipa inženjera Berten – zona nastao kaos, i oni su, u sveopćem brodolomu sviju evropskih vrijednosti, izgubili kompas. Bertenzoni, a ime im je legija, bili su za eserovsku agrarnu reformu, ali uz otkup, za revoluciju, ali gercenovsku, romantičnu, bengalski osvijetljenu revoluciju, za revoluciju tipa kadetskog, za formalnu demokraciju, za normalnu građansku revoluciju s bankama i profitima i s parlamentarizmom, a ne za »divlju pugačovštinu i pogrome« …
Jevgenije Georgijevič, potomak nordijske jevrejske familije, još je kao dječarac u osnovnoj školi doživio antisemitski pogrom; jedva su ga polumrtva sa smrtonosnim opeklinama izvukli iz goruće kuće, i tako je za čitav život ostao razdražen i nervčik, ii kao da mu je čitav organizam i danas još svježa opeklina, on strepi pred svakim snažnijim pokretom, nervoznim glasom ili izazovnim pogledam. Tako nije uspio prevladati panički strah pred revolucijom, ne razumijevajući njene katastrofalne snage.
— On uviđa opravdanost strukturalne izmjene društva i socijalnih perturbacija, on je za elektrifikaciju lenjinskih razmjera, ali nikako ne razumije zašto je danas čitava ruska inteligencija prosto odgurnuta nogom i zašto se sistematski provodi bojkot ruske inteligencije?
— Vi hvatate vjetar svojom kapom, mili moj, ironično mu se obratio šef »Goseksa«, Pjotr Konstantinovič. — To su vjetrenjače, mili moj, u vašem mozgu! Tko je odgurnuo tu »rusku inteligenciju«, gdje je tko odgurnuo tu »rusku inteligenciju«? Jesam li ja »ruski inteligent« ili nisam, pa tko je mene odgurnuo? Jeste li vi ruski inteligent, a tko je vas odgurnuo? I kako možete govoriti da je vas netko »odgurnuo«, kad ovdje, pred jednim kremaljskim asom i pred nepoznatim inostrancima, pričate potpuno slobodno sve što vas je volja, premda sve to nema repa ni glave,
— Bože moj, nije svakome dano da dođe na svijet s bonapartističkim sposobnostima, Pjotr Konstantinovič! Ali velika većina, gro od devedeset posto ruske inteligencije, taj gro je odgurnut. Dobro je da vam to netko kaže, da biste vi to rekli drugima…
Prosto više da razbije dosadu, nego da oponira, Pjotr Konstantinovič opro se Bertenzonovoj kazuistici odlučno.
— Vi, Jevgenije Georgijeviču, vi, na primjer, vi niste »odgurnuti«! Govorimo konkretno. Logično. Molim. Vi, na primjer, niste partijski čovjek, a imate djelokrug kao nikad prije, i triput veću mjesečnu plaću od mene! Zašto biste vi bili »odgurnuti«, to vas molim da nam objasnite!
— Nije riječ o rubljima! Nije riječ o materijalnoj strani pitanja! Riječ je o tome, da smo mi moralno bačeni pod noge. Mi smo predmeti i s nama se postupa kao sa predmetima,
— Tako je, bravo, to je prava riječ, moralno smo odgurnuti! Bili smo svoji na svome, a danas smo krpe, odobravao je uzrujano Aljoša, mlađi brat Pavla Nikolajeviča.
— To ste pomalo i sami krivi, što postupaju s vama kao što postupaju, mili moji! Da naša ruska inteligencija nije tako fatalno nesposobna, mogla bi da igra posvema drugu ulogu nego što je igra…
— Tko je nas što pitao, nas nije nitko ništa pitao, gotovo bijesno zavikao je Aljoša Nikolajevič i svojom pijanom, dršćućom rukom uzeo čitav snopić žižica iz kutije, te su mu se od nervoze prosule po stolu.
— Nas su prosto uzeli i prelomili nas, evo, ovako, kao ja ove žižice, prosto nas prelomili i bacili na ulicu! Upropastili nas! Cijelu zemlju su upropastili, ne samo nas!
Aljoša Nikolajevič lomio je jednu šibicu za drugom svojim dugim, tankim prstima, i sve tiše ponavljao:
— Cijelu su Rusiju upropastili, dva milijuna Rusa gladuje i prosjaci po Evropi, cijela ruska inteligencija…
— Pustite vi, molim vas, »cijelu tu rusku inteligenciju« varalica i krijumčara, koje bi trebalo mitraljezama… Rusija je dokazala da može bez te svoje takozvane »inteligencije«, jer tko je sebe osjetio zaista »ruskim inteligentom«, taj nije pošao za ruskim generalima, nego za narodom! Narod je uostalom riješio tu stvar mitraljezama,
— Da, to je vaša jedina mudrost: mitraljeza! Mitraljezama se ne rješava ništa!
— Ne, nego bi vas, Aljoša Nikolajeviču, i onu zagraničnu gospodu trebalo pustiti da nas sasjeckate kao faširano meso? Je li? A najposlije! U zdravlje! Čemu da uludo trošimo riječi? Vi ste divan čovjek, Aljoša Nikolajeviču, samo puni malograđanskih predrasuda! Dižem ovu čašu u zdravlje našeg kućedomaćina Pavla Nikolajeviča, najsimpatičnijeg malograđanina u čitavoj guberniji! Živio Pavel Nikolajevič! Zdravo! Pijmo! Eks! Još jedamput! Eks! Još jedamput! Eks! Hura!
Popili smo tako u tri zamaha rukom tri puta eks u zdravlje Pavla Nikolajeviča i dvaput u zdravlje Monsieur Difenbaka iz Gamburga — koji ima prilike da se na licu mjesta uvjeri, kako se ovdje ne jedu živi ljudi i kako Es. Es. Es. Er. pili drvo i liferuje prvorazrednu robu, kao sve trgovačke i industrijske zemlje na svijetu …
— Sve postaje iz dana u dan bolje! Monsieur Difenbak imao je danas prilike da vidi, kako seljak postaje konzument. Seljaci kupuju na pilanama daske, znači da seljaci imaju novaca! Znači da je novac u prometu, znači da unutarnje tržište realno postoji! Znači da nismo u zraku!
— To ne znači da seljaci imaju novaca, pobunio se Jevgenije Georgijevič Bertenzon.
— A što, znači li to da nemaju novaca, kad kupuju daske?
— To znači, da su seljaci jutros tovarili daske za željeznicu, to nisu bile seljačke daske nego državne…
— Kakve su to bile daske, Pavel Nikolajevič, molim vas, zapitao je Pjotr Konstantinovič Pavla Nikolajeviča Aleksejeva s prizvukom, kao da ga moli da mu pomogne.
— To su bile daske za novogradnju ložionice lokomotiva …
— Dakle, molim! Nova ložionica lokomotiva! Gradi se nova ložionica lokomotiva! A tko gradi tu novu ložionicu lokomotiva? Zar ruska »odgurnuta inteligencija« gradi tu novu ložionicu? Boli li glava tu nesretnu inteligenciju, da li se u ovoj zemlji grade nove ložionice lokomotiva ili ne? Ta inteligencija ne gradi ništa i nije nikad gradila ništa, jer uopće pojma nije imala što znači »graditi«. Jedna od najneinteligentnijih inteligencija na svijetu, koja je brbljala o Bogu decenijima, a i danas brblja o Bogu, to je ta naša inteligencija. Kad mi kažemo da seljak postaje konzument, ruska inteligencija tvrdi da nije istina da je seljak postao konzument. Kad se uredi dispanzer, inteligencija tvrdi da je to provala u tuđi stan. Kad se organizira partijski klub, inteligencija se buni da to nije sloboda savjesti! I tako dalje, i tako dalje! Uostalom, vsjo ravno! Pijmo u zdravlje ingeniozne »odgurnute« inteligencije, koja uvijek govori istinu! Eks! Triput eks! U zdravlje Monsieur Difenbaka, koji će sutra vidjeti trista tisuća tona ispiljene, sortirane, prvoklasne robe, žute kao putar!
— Dok su Aleksejevi upravljali ovim poslom, nosila je rijeka godišnje milijun i trista hiljada greda, i to je bila normalna tranša!
— Da, ali je onda rijeka nosila milijun i trista hiljada greda ravno u džep gospode Aleksejevih! A godine dvadeset i sedme nosit će rijeka dva milijuna balvana bez Aleksejevih, ravno u džep SSSR-a, mili moj, a to je, dopustit ćete, ipak neka mala razlika …
— A tko to kaže? Šta su Aleksejevi imali od toga? Zar je to onda bilo isključivo vlasništvo Aleksejevih? To je bilo zajedničko, i naše i radničko! Svima je nama onda bilo dobro …
— Sehr richtig, odobravao je Monsieur iz Hamburga, Karl Ludvigovič, Aljoši Nikolajeviču. — I mi u Njemačkoj, koji vodimo nacionalne poslove, smatramo sebe samo privremenim upraviteljima narodnoga imetka. Vrlo točno! Mi smo »de jure« registrirani kao vlasnici, ali »de facto« mi samo upravljamo, a »de facto« sve što postoji jeste nacionalno, i to je pametno…
— Ja, dakle, dižem ovu čašu u zdravlje Monsieur Difenbaka i želim mu da nas on kao »privremeni upravitelj narodnog imetka« što prije uzmogne da pozdravi na svojim de facto socijaliziranim pilanama u Gamburgu. Da živi rusko-njemački SSSR!
— Sehr richtig! Ne bih imao ništa protiv toga, sve je to samo pitanje, kao što sam već rekao, puke formalnosti, i prekosutra u Moskvi, molim, gospodo, spreman sam potpisati jedan dugoročni ugovor od danas na pet godina, pod istim uslovima …
Kao da nije čuo što. tu trabunja ovaj gospodin »privremeni upravitelj narodnog imetka« iz Hamburga o nekom dugoročnom ugovoru na pet godina pod istim uslovima („kao da smo mi pali na glavu, da se pod istim uslovima vežemo na pet godina”), Pjotr Konstantinovič obratio se spram Ane Ignjatijevne, da se i ona kucne s Monsieur Difenbakom.
— A vi, Ana Ignjatijevna, vi zar ne ćete da se kucnete s nama? Vi ne želite da gospodin Difenbak doživi što prije ostvarenje svojih ideala? On se i sam, kao što smo čuli, smatra samo privremenim upraviteljem narodnoga imetka, i čuli ste ga, gdje se želi vezati s nama za punih pet godina, znači, on pretpostavlja da ćemo mi za pet godina još uvijek potpisivati s njime ugovore…
— Ne tiče me se gospodin ništa! Ne želim gospodinu da doživi to što smo doživjeli mi. Kad bih mu ja to željela, značilo bi da ga mrzim kao svog najgoreg neprijatelja,
— Ana Ignjatijevna, molim vas, javio se Pavel Nikolajevič, a kako je ustao s čašom votke u ruci, po gestama, po krvavom pogledu, vidjelo se da je pijan.
Pjotr Konstantinovič odbio je invektive Ane Ignjatijevne ironično, ali ne više tako blagonaklono, kao da ga ova prepotentna žena ne nervira svojim pomanjkanjem takta.
— Vi, mila moja, vi subjektivno imate najmanje razloga da se uzrujavate! Vi živite u toploj sobi, dvori vas posluga, vama je dobro,
— Meni je dobro? Oh, gle, duhovita li čovjeka, prasnula je u smijeh gospođa Aleksejeva, i taj njen forsirani smijeh prsnuo je oštro kao zvuk razbitog stakla. — Mi smo potonuli, i što se meni može još dogoditi, kad ne mogu više da tonem dublje od dna? Budite ljubazni, izvolite, bacite jedan pogled »na ovo moje dobro«, na ovaj svinjac gdje živim, izvolite, molim, imajte toliko moralne kuraže i priznajte, zar je ovaj kriminal dostojan ljudskog života? Eto, neka kaže gospodin Difenbak, neka posvjedoči kako se živjelo ovdje prije rata i što je uopće značilo živjeti prije rata,
— A kako su živjeli milijuni prije rata, koji sada uopće nisu više živi, jer su ih u ratu zaklali? Kako ste živjeli i kako živite, veoma važno pitanje, a kako živim ja i kako živimo svi mi? Zar živi netko bolje od vas mila moja, ne budite nepravedni, otresito se ogradio od tih gluposti Pjotr Konstantinovič. Njegov obrat bio je iznenadno oštar i naglašen.
— Nije me briga kako žive drugi, to nije moja stvar! Svatko neka o sebi vodi računa! Ja sam propala, s nama je gotovo, mi smo spali na menažeriju…
— Zato jer Kuzma nema livreje, je li, jer sjedi s vama kod istoga stola, zato ste vi spali na taj nivo, što ga zovete »menažerijom«? U ovom istom gradu, mila moja, živi s vama nekoliko tisuća žena, koje bi mislile da sanjaju, da mogu samo dvadesetičetiri sata poživjeti u ovoj vašoj menažeriji, na vaš menažerijski način, razumijete li, samo jedan jedini put u životu, za čitav život na dvadesetičetiri sata. Da vam je dnevno stajati na otvorenom gateru, čitavog života …
— Nije meni stalo do gatera ni do sindikata, ne nabacujem se ja sindikatima, vama su uvijek puna usta sindikata, vi uvijek govorite o sindikatima, a sve je laž, razumijete li, sve što govorite, sve je laž. Prostitutke ste s ulica protjerali, a od čitave Rusije stvorili ste bordel! Sve vam žene stoje na dispoziciju kao Tatarima, i vi tu još nešto deklamirate o sindikatu, o ženama, o čovječanstvu, kao da ja ne znam kakvo je to »čovječanstvo«, vaše žene na gateru, znam ja sve to napamet, pustite vi to, molim vas!
— Ana Ignjatijevna, ustao je Pjotr Konstantinovič, udaljivši se od stola na korak-dva, tako te se činilo kao da će ostaviti ovu ludu ženu, ja vas ne razumijem, šta želite time da kažete?
Svi smo šutjeli široko otvorenih očiju; desna ruka Pavla Nikolajeviča Aleksejeva, supruga Ane Ignjatijevne, ispružena na damastu između servijeta, žardinijera i srebrnih zdjela punih želatine ribizne boje, modra ruka Pavla Nikolajeviča treperila je kao galvanizirana, on je pratio pogledom svoju suprugu, duboko nesretnim pogledom pregažene žabe.
I Ana Ignjatijevna je ustala kao da će izjaviti nešto sudbonosno, kad se u tom trenutku pojavila na vratima Sura, da pozove Aljošu, Alekseja Nikolajeviča, da odmah dođe, jer mu je ženi pozlilo.
Ta Sura, kako je utrčala s tom alarmantnom viješću, zbrkani odlazak Alekseja Nikolajeviča, njegov uznemireni glas na vratima, gospodin iz Hamburga, koji mu je na odlasku još nervozno ponudio dvije njemačke cigare, svi mi ostali, inženjer Bertenzon, koji nas je uvjeravao da su ruske babice poznate kao klasa i da će se porođaj svršiti sigurno bez komplikacija, sve to razbilo je dramatsku scenu kod stola, kao kad su pali asovi, a sad se karte miješaju za novu igru. Nastao je drugi raspored odnosa, i slika se preokrenula u nov prizor.
Pjotr Konstantinovič vratio se na svoje mjesto, Kuzma nam je uzrujano svima natakao votku, a partijski delegati ostali su nepomični kao statisti, za koje nije predviđena nikakva replika u samom tekstu, i tako se razgovor opet pokrenuo teško i konvencionalno.
Gospodin Diefenbach, kao pravo, autentično magare u porculanskoj radnji, koje nikako ne može da pojmi o čemu je riječ, s najboljom subjektivnom namjerom da razbije nelagodnost stanja i da skrene razgovor na novu temu, izvadio je iz svoje putne torbe čitav snop kartoniranih fotografija svog hamburškog posjeda, koji posjeduje kao »privremeni upravitelj«. Tu je bilo snimaka jednospratne mramorne vile na jezeru, bogatog perivoja s bijelim statuama, ribnjak s vodoskokom, gola, suncem opržena djeca gospodina Diefenbacha, interieuri salona, sjenice s pergolama i zimzelenom, tenis i svi ostali detalji jedne vile, sagrađene po principima suvremene udobnosti: kamini, indijski šalovi, sagovi, holandske slike, mramorna kupatila itd.
Gospodin iz Hamburga porazdijelio je te fotografije, objašnjavajući kako je njegov ljetnikovac najmodernije uređen, a sve da nije ni bilo tako skupo, jer da je štednja uprkos svemu ipak jedan od osnovnih principa narodnog blagostanja.
— Kosti se ne bacaju, kostima se hrani živad, a vjetar pomoću vjetrenjače svijetli, čisti kuću, pumpa vodu, mete dvorište, polijeva vrt i obavlja sve sitne poslove. Vjetar pomoću vjetrenjače zamjenjuje nekoliko glava posluge, a korištenje vjetra u svenjemačkim razmjerima ušteđuje godišnje nekoliko milijuna maraka. Dobar privrednik može da izbije impozantne profite iz svega: iz vjetra, iz vode, iz sunčane topline. Staklenici gospodina iz Hamburga, na primjer, s agrumima svake vrste, grijani su isključivo dinamom na vjetar, a što znači vjetar uopće, vjetar kao takav, to nam je genijalno objasnio Flettner svojim Rotorom. Rusija, na primjer, koja ima vjetra kao ni jedna druga zemlja, uopće ne pokazuje nikakvu namjeru za korištenje ove svoje jedinstvene mogućnosti…
— Prodajte mi vaš vjetar, gospodo, i stvorit ću od ove zemlje raj zemaljski…
— Bilo bi bolje da mi vama prodamo našu produkciju za slijedeću sezonu, gospodine Difenbak!
— U redu, nemam ništa protiv toga, već sam govorio o tome u Moskvi s vašim ministrom! Spreman sam da potpišem ugovor na punih pet godina pod istim uslovima, uz seđampostotni popust od današnjih ugovorenih cijena..,
Pjotr Konstantinovič odmahnuo je na ove riječi gospodina iz Hamburga kao da tjera muhe, a taj mu je gest značio otprilike, da je sve to luk i voda. I tako smo se posvetili ponovno promatranju snimaka Diefenbachove vile, njegove »đače«, sagrađene takoreći od daška najsuptilnijeg zefira.
I Ana Ignjatijevna uzela je iz konvencionalnosti te kartonirane fotografije, a lice joj se izobličilo od intenzivnog bola, kao da je steže u dijafragmi.
Na toj istoj terasi, gdje su prije jedanaest godina pili kavu, u tim istim sobama sa teškim zavjesama i brončanim statuama, kao da se ništa nije dogodilo (a tamo se zaista ništa i nije dogodilo), živi još i dan-današnji gospodin iz Hamburga. Njen pogled bio je caklen i u lijevom kutku i po trepavicama skupljala se dugo, dugo jedna gusta suza, pak je polagano, masna kao glicerin, preko obraza kliznula na papir. Ana Ignjatijevna sklopila je vjeđe, odbacila fotografije i, rastegnuvši lice u grimasu, gutala je suze što su je stegle u guši. Htjela je da se svlada, grickala je čas gornju a čas donju usnicu, gužvala servijetu i vidjelo se da pod svaku cijenu želi da ne podlegne užasu, što će je strovaliti s očajnim vriskom u dubljinu ove njene današnje stvarnosti. Fotografije jednoga života, koji stvarno negdje postoji, života, koji nije fikcija nego svakodnevna dosada gospodina Diefenbacha, čovjeka njenog vlastitog kruga, koji trguje i danas ovim njihovim aleksejevskim šumama, sve ono što je jedanput bilo istina i što se tako perverzno rasplinulo, sve to oborilo je Anu Ignjatijevnu i ona je glasno zajecala kao dijete.
— Ana Ignjatijevna, kao Boga vas molim, budite dobri, zaputio se njen suprug spram nje i počeo joj prosjački ponizno i samozatajno ljubiti ruke, da se urazumi, da je vrati k svijesti, da joj skrene pažnju kako je luckastodjetinjasta i skandalozna ova glupa scena pred inostrancima i pred gostima, koji su se prvi put našli pod njihovim krovom.
— Pustite me, molim vas, odbila je surovo svoga supruga Ana Ignjatijevna, niti plakati čovjek više ne smije! Sve su nam uzeli, bacili su nas na ulicu, popljuvali su nas, a čovjek više ni plakati ne smije! Kod svog vlastitog stola, pod svojim krovom ne smiješ više plakati, i to je politika, te moje suze! U tanjir mi pljuju kod mog vlastitog stola, djecu su mi oteli, Aljošu ubili, Pjera povukli u pionire, u politiku, gdje je politika za dijete, gdje je za dijete, da mu pune glavu da nema Boga, i još ti dokazuju da si sretna, da si nepravedna, da nemaš srca za čovječanstvo … O, Gospode, Gospode, Gospode…
Bio je to plač ranjav i bolan. Čitavo gornje tijelo Ane Ignjatijevne trzalo se od unutarnjega grča, i ona je zaludu nastojala da priguši lelek maramicom i da posuši suze prstima. Miris jela, uzahnog zadimljenog prostora, dim teških cigara, miris votke i čađavih lojanica, smrdljiva žuta petrolejka nad crnim ormarima kao crnim daskama mrtvačkog sanduka, sve se to sleglo kao gusta smola.
Poustajali smo zbunjeni i nemoćni. Pjotr Konstantinovič priskočio je Ani Ignjatijevnoj sa čašom čaja, Sura je otrčala po snijeg, Pavel Nikolajevič natočio je čašu kavkaskog vina, a Ana Ignjatijevna zagrcavala se u suzama kao dijete, koje hoće da živi kapriciozno, kome se ne umire, a ne može da diše, gadna rana stegla joj grudi i nema zraka …
— Zraka, dajte zraka!
Jedan je delegat otvorio fortočku, a kroz maleni otvor prolio se sobom hladan slap zimske noći. U oblacima dima srknuli smo taj talas vedrine kao čašu sode, a u mamurnom, glavobolnom raspoloženju noćni uzduh pjenio se osvježavno, kao kakav ledeni napitak. Iz ulice odjeknula je pjesma. Vesela, dječja, po taktu marša.
— Komsomolci, uzviknuo je radosno jedan delegat pristupivši prozoru, da vidi omladinu, kako se pjevajući vraća s večernjeg kursa.
A Ana Ignjatijevna jecala je dalje slomljeno, sasvim dječji, i kukala da ona ovako dalje ne može. Histerično je zatiskivala svoje uši servijetom da ne čuje omladinske pjesme, jer će ona poludjeti od tih pjesama, od tog zaluđivanja djece, od toga da to pjeva njen sin, ona će poludjeti, ona to više ne može…
Tavarišč Vasiljev, koji je cijelo vrijeme šutio, uzdahnuo je prigušeno:
»Kasno je, treba da krenemo …«
Miroslav Krleža
nastaviće se
